O slikama monahinje Marije i kulturi sjećanja na jasenovačke žrtve, o Milu Ristiću, Branku Ćopiću i Danu pobjede

Piše: vladika Jovan Ćulibrk

 

Pre neki dan imali smo ovdje u Beogradu, u Narodnom muzeju, promociju knjige naše Jelene Erdeljan „Slike Monahinje Marije – Sveti novomučenici jasenovački u svetlosti Vaskrsenja“, u izdanju Muzeja žrtava genocida.

Prije nego nešto kažem o slikama sestre Marije, reći ću nešto o mjestu na kome su te slike nastale.

Ja se nisam rodio u Jasenovcu, ali sam rastao u Bosanskoj Gradišci. Od nje samo treba preći most preko Save, preko puta je Stara Gradiška, jasenovački logor broj 5. U mom djetinjstvu je Gradiška (i Stara i Bosanska) bio jedan grad spojen mostom.

Stara Gradiška nikada nije imala bolnicu, ni srednju školu, ni robnu kuću, kafić, niti bilo šta drugo što čini grad. A opet, mi iz Bosanske Gradiške nikada nismo imali park, park je bio preko mosta, u Staroj Gradišci. Nikada nismo imali restoran, on je bio prekoputa u Staroj Gradišci. Naravno, nismo imali ni zatvor, jer je zatvor bio u Staroj Gradišci.

U Staroj Gradišci je bio jedan spomenik, obelisk, jedan od prvih spomenika koji je podignut poslije Drugog svjetskog rata. Još uvijek je tamo, zapušten i u raspadu. Mi smo se tu, kod tog spomenika igrali, družili. Nikad nam niko nije rekao da su ispod tog spomenika kosti skupljene prilikom poratnog uređivanja Stare Gradiške. Nikad i niko.

Ali svake godine, krajem svakog aprila, naši životi su se mijenjali. Gradiškom, jednom i drugom, odjednom bi zavladalo čudno osjećanje da to nisu uobičajeni normalni dani, osjećaj koji niko nije mogao da definiše. Tih dana bila je s jedne strane godišnjica oslobođenja Gradiške, ali i godišnjica gašenja logora Jasenovac.

Dvadeset prvog aprila 1945. godine pobijene su posljednje žene, jasenovačke zatvorenice. Zatvorenici u Jasenovcu su ih čuli kako su pjevale dok su ih vodili skelom preko Save na Gradinu. Znali su gdje ih vode i da su sutradan oni na redu.

Sutradan, 22. aprila, u 10 ujutro, povikom „Naprijed, drugovi“, nekih šest stotina od poslednjih hiljadu logoraša je krenulo u proboj. Ko zna da li bi se iko probio da se, po priči koja možda nije u svemu tačna, Mile Ristić, jedan veliki čovjek, fizički snažan Kozarčanin koji je godine proveo u logoru, nije popeo na stražaru, oteo od ustaša mitraljez i njime pokrivao proboj poslednjih logoraša. Pomagao mu je u tome neki Tendžerić iz Podgradaca. Obojica su bili iz takozvanog Ljevčanskog Potkozarja, između Gradiške i Banjaluke, iz tih krajeva.

Trideset pet godina kasnije, 4. maja 1980, čuli smo za smrt Titovu. Svi su se tada mobilisali, i moj stari je otišao je u bolnicu, na posao. Došao je sutradan i kratko rekao: „Ubio se Mile Ristić.“

Tokom posljednjih Titovih dana, opet po priči, Mile Ristić je bio na psihijatriji, jer je osjećao duboko da se nešto teško dešava. Kad je čuo za Titovu smrt, bacio se kroz prozor bolnice. Pošto je bio jak čovjek, nije odmah podlegao povredama, živio je do 8. maja, kada je preminuo.

Da bismo razumjeli Milu Ristića, treba razumjeti još jednog stradalnika. Evo, sad kad sam došao u Beograd, prešao sam opet preko Brankovog mosta. Ime mosta, na žalost, asocira samo na jednog Branka. Ne na Branka Pešića ni na Branka Radičevića, ni na bilo kog drugog Branka osim na Branka Ćopića. On je učinio isto što i Mile Ristić, četiri godine poslije njega, marta mjeseca. Bacio se s mosta. Nešto kasnije, povodom Brankove smrti, Matija Bećković je rekao jednu mudru stvar: rekao je da je Branko prva žrtva rata iz 1991. godine.

Rekao bih ipak da nije Branko prva žrtva rata iz 1991. Prva žrtva rata iz 1991. je bio Mile Ristić.

A opet, Mila Ristića ne možemo razumjeti bez onog Brankovog uvoda u „Baštu sljezove boje“. U toj knjizi, naime, Branko prvi put rječju pominje Jasenovac.

Dvadeset pet godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, Branko Ćopić, koji je cijeli svoj život i skoro sve svoje pisanje posvetio Drugom svjetskom ratu, od „Orlovi rano lete“ i „Slavnog vojevanja“ do „Proloma“ i „Gluvog baruta“, nijednom nije pomenuo Jasenovac, sve do „Bašte sljezove boje“, koja je izašla 1970. godine.

U uvodu „Bašte“, Branko zapravo piše pismo svom drugu Ziji Dizdareviću, ubijenom u Jasenovcu, i kaže: evo, opet neki crni konji i crni jahači i crne im potkovice – ne znaš jesu li Nazguli ili koji drugi – uglavnom, evo ih opet, i bojim se, moj Zijo, kaže, da ću i ja, prilike su, kao i ti završiti…

E to je stvarnost, jasenovačka stvarnost u koju je 2016. došla Sestra Marija. Došla je iz Manastira Beške sa Skadarskog jezera, iz mjesta gdje se živi kao u drevna vremena monaška… Nemojte da govorite da to nije moguće. Moguće je. Tamo nema ni struje, nema ni vode. Ako hoćete da pijete ili da jedete, morate u čamac, pa do obale, da jelo i vodu donesete. Tamo žive sestre, monahinje, i monasi, zaista kao u drevna vremena. Imaju agregate, motore na čamcu i ponešto drugo od tehnike, ali suštinski žive kao što se nije živelo ni u 15. vijeku, jer kada su ti manastiri pravljeni, tada se do njih moglo doći pješke, ali od tada je jezero poraslo; tada su bili i izvori kojih više nema, prekrila ih je voda u 19. vijeku.

Sestra Marija i još dvije sestre – jedna od njih, sestra Markela, je Ruskinja, druga je naša igumanija Serafina – došle su Manastir Jasenovac. Marija je do tada ponešto crtkala, ali se nije Jasenovcem bavila.

I odjednom, מה פתאום, što bi rekli na ivritu, odjednom kao mlijeko kad provari, kako je Andrić govorio, ona počinje da slika.

Sestra Marija je porijeklom iz južne Srbije, odrasla je u Beogradu, diplomirala je na fakultetu zaštite na radu. I ona je pred nas iznijela nešto što mi sami vidjeli nismo, čemu smo se nadali, za šta su nam duše žudile i čekale. Iz nje izlazi nešto što nismo mogli da dočekamo. Nešto što prevazilazi i Brankovu smrt i smrt Mile Ristića. Nešto što sad čini da znate nešto zapreteno i tajno…
Knjiga Jelene Erdeljan o slikama Monahinje Marije u izdanju Muzeja žrtava genocida Knjiga Jelene Erdeljan o slikama Monahinje Marije u izdanju Muzeja žrtava genocida

Nekad se u Jasenovac dolazilo ekskurzijama, kažu da je oko milion ljudi prošlo kroz Jasenovac tokom socijalističke Jugoslavije. Toliko o tome da je Jasenovac bio tabu tema. Nije. Ali je pristup njemu bio tabu, što bi rekao pokojni Jovan Mirković, čije ime isto hoću da pomenem. Ako pitate nekog u našem svijetu ko je najveći znalac Jasenovca od 1945. do danas, niko neće znati da navede ime Jovana Mirkovića, čovjeka koji je u dva navrata, prije posljednjeg rata, bio direktor Spomen područja Jasenovac, i koji je završio ovdje u Beogradu, radeći u Muzeju žrtava genocida. On je znao svaku stopu Jasenovca, gdje se šta nalazilo i gdje je šta i kada bilo od njegovog formiranja avgusta 1941. do kad su partizani ušli u njega početkom maja 1945. Prvih dana maja, naime, 21. srpska divizija je ušla u napušteni logor Jasenovac. Jasenovac nije oslobođen, kao što su Aušvic ili Dahau oslobođeni. On je nakon proboja logoraša napušten i nikad ga niko oslobodio nije.

Jovan Mirković je to znao, ja vas molim da zapamtite ime tog velikog čovjeka. Mnogi bi danas voljeli da govore o Jasenovcu, ali on je bio jedan od rijetkih koji je morao da govori i koji je imao znanje i dostojanstvo da s njime govori o Jasenovcu. E taj Jovan Mirković je onim što je radio i dao, onim što je govorio, otvorio vrata nekome kao što je monahinja Marija, s kojom počinje potpuno novi period, potpuno novi dan u gledanju na Jasenovac.
Jovan Mirković (1943-2020) Jovan Mirković (1943-2020)

Evo gledali smo maločas film o Jasenovcu iz 1946. i naravno, svima nam je posle njega teško, mučno, puni smo naboja, s pravom. „Osvetu traže ove žrtve, osveta će biti, jedino osveta“, kaže se u filmu. A vladika Nikolaj, prije svoje smrti u Americi, govoreći o Jasenovcu kaže: „Srbi prvo da se ne svete.“ Nismo se u tome baš proslavili.

Ali evo, sada, dobili smo ovo što nam je donijela sestra Marija. To je nešto što je živjelo u kolektivnoj svijesti, ali iz nje je sada izašlo kao nešto novo. Ali, kako kaže Andrić, ili Hese u „Demijanu“, zašto je tako teško bilo izaći iz te ljušture, iz tog jajeta?

Kako bilo, naša duša je poslije ovih slika drugačija, mekša. Dao Bog da sam djetinjstvo proveo gledajući u ovako nešto, a ne samo ove užase od filma koji su nam pokazivali svaki put kad smo išli u Jasenovac.

Kaže meni neko: a kad si ti bio prvi put u Jasenovcu? A kako ću da pamtim, kažem mu, kad sam bio prvi put u Jasenovcu? Pa odrastao sam tamo, od pete godine svoje godine sam odrastao u Jasenovcu. Onda kad sam prvi put prešao most, 1971, eto, toga se mogu sjećati da sam prvi put bio u Jasenovcu. I Bosanska Gradiška je bila na svoj način dio logorskog kompleksa. U Bosansku Gradišku su 1945. godine doveli one mučene četnike crnogorske kad su se predali, pa su ih odatle prebacivali u Staru Gradišku, vjerovatno skelom. Nemamo istorijskih saznanja šta je s njima bilo, makar s vođstvom – Pavlom Đurišićem i ostalima, ali možemo da pretpostavimo.

Ali daj Bože da smo svoje djetinjstvo proveli gledajući ove slike Sestre Marije. Možda bismo izrasli kao malo mekši, malo plemenitiji ljudi. Ovako se na našu krajišku tvrdu dušu, dodavalo samo tvrđe i ljuće. Jeste opisao Branko Nikoletinu kao mitraljesca, golubijeg srca, ali možda tek sad sa ovim slikama će naše duše postati malo golubije i malo sklonije praštanju.

Nešto se konačno mijenja, nešto se zaista dubinski mijenja… I što je najljepše, nema nedelje da u Jasenovcu nema stotinu, stotinu pedeset, dvjesta ljudi. Nema dana bez posjetioca. I, hvala Bogu, kada dođete u Manastir Jasenovac, tamo neko živi. U koje god doba dana da zakucate, kao i kad dođete u Studenicu, Dečane, Hilandar, ima neko da vam otvori vrata, da vas dočeka, da vas primi; imate gde da prespavate, da se pomolite Bogu, zapalite svijeću, naravno i da posjetite i Spomen područje.

U toku prošle godine, kažu zvanični izveštaji, povećao se broj ljudi koji dolaze u Cpomen područje. To je možda najviše zato što mi svaku grupu koja dolazi u manastir šaljemo da ode i vidi i Cpomen područje, da ode naravno i do Donje Gradine, to onda sve zajedno čini posjetu memorijalu.

Nekada je posjeta Jasenovcu obavezno uključivala i posetu Kozari. Na žalost, više ne. A to je jako važno. Evo i zašto.
Spomenik na Mrakovici, na Kozari, rad vajara Dušana DŽamonje, posvećen borbi i stradanjima partizana i civila tokom bitke na Kozari u proleće 1942. godine. Spomenik na Mrakovici, na Kozari, rad vajara Dušana Džamonje, posvećen borbi i stradanjima partizana i civila tokom bitke na Kozari u proleće 1942. godine.

Mi jesmo stradali, ali naše stradanje ne možemo na silu zvati Holokaustom. Jevrejski narod nije imao mnogo prilike da se bori u Drugom svjetskom ratu. Mi jesmo. Mi ne samo da smo se borili, mi smo u Drugom svjetskom ratu pobjedili. Ne bilo ko, nego – MI.

Drugi svjetski rat u Jugoslaviji vodio se u najvećem dijelu od Vrbasa na istoku do Bele Krajine u Sloveniji na zapadu. O tome govore i nazivi naših divizija. Prve dve jesu bile proleterske, treća je bila sandžačko-crnogorska, ali Četvrta je bila krajiška, Peta je bila krajiška, Šesta je bila lička, Sedma je bila banijska, Osma kordunaška, Deveta dalmatinska, Deseta i Jedanaesta krajiška, Dvanaesta slavonska. Znači, potpuno je jasno gdje se rat vodio. I mi smo u tom ljutom ratu pobjedili.

Ako Garda Srbije ponosno korača Crvenim trgom 9. maja, na Dan pobjede, oni su ponosni zbog onih koji su se tada borili, u toj borbi dali dvije stotine hiljada života, i pobjedu izborili. Mi smo pobjednici Drugog svetskog rata. Ne samo stradalnici, nego smo i pobjednici. I ta pobjeda nam piše na čelu.

(RTS)

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)