LOV U MUTNOM

Autorski tekst za BORBU: DRAGAN BOJOVIĆ, poslanik Demokratskog fronta i potpredsjednik Demokratske narodne partije

“Politiku određuje moral.”

PLOTIN

To da politika, odvojena od principa pravednosti i morala, vodi u bespuće i kataklizmu znali smo i ranije, ali nam današnji dekadentni redosled zbivanja, kako globalno, tako i lokalno, ovu drevnu spoznaju čini još razgovjetnijom. Savremena politika je postala mutna voda, a u mutnim vremenima i mutnoj vodi počinju da love i oni od kojih smo to najmanje očekivali. Neki gube glavu, neki spasavaju glavu, dok neki naprosto bivaju ulovljeni.

Politika se danas najčešće proglašava za laž, obmanu, prljavu i, kako rekosmo, mutnu djelatnost, u kojoj se stvari odvijaju na konspirativan, prevaran, koristoljubiv način. Društvena realnost, sa svoje strane, ne demantuje, štaviše afirmiše ovakve ocjene. Pojmovi “morala” i “politike” se danas posmatraju kao uzajamno sasvim isključivi. Štaviše, u javnosti se implicitno odomaćila misao da moral samo smeta uspješnoj politici. Pritom, politika se i dalje veoma predano zaklanja iza morala, predstavljajući svoje “uspjehe” moralno opravdanim i prihvatljivim.

Da li je politika doista samo umijeće biranja manjeg zla? Može li politika uopšte da preživi ako se ne prepliće sa moralnom sferom?

Više od trideset godina je na domaćoj sceni institucionalizovana korupcija, dok je amoral postajao prećutno poželjna političko-društvena kategorija. Istovremeno, na globalnom planu, razoren je međunarodni poredak i nametnuto pravo jačeg, što je u najgrubljem mogućem vidu demonstrirano u bombardovanju naše zemlje 1999. godine. Misleći globalno, a djelajući lokalno, mnogi su, banalizujući ovu poznatu krilaticu, i nakon promjene vlasti rado prihvatili “duh samoporicanja” (Milo Lompar) i “duh pokoravanja” (Mišel Uelbek), kao neupitne kriterijume političkog djelovanja. Ako nećeš da budeš prokažen, ako ćeš da budeš prihvatljiv, prihvati sve, i sve postaje moguće. Otuda ljuti protivnici prije izbora, postaju dragi saveznici odmah nakon izbora, laganje naroda se predstavlja kao čin političke strategije i mudrosti, izdaja postaje akt najvišeg patriotizma, a prevara mjera društvenog napredovanja i uspjeha. Skrivajući se u mutnom, u želji da ih ne otkriju i prepoznaju, sve više “integrišu” sebe u najdublji talog, u mulj jedne iskvarene tehnokratske politike, bez morala, bez načela, bez svrhe.

Nijedna politička zajednica, međutim, ne može opstati ako relativizuje ili pokida veze sa neupitnim vrijednosnim principima. Politika je po definiciji briga za državu, za opšte ili zajedničko dobro i, kao takva, mora u sebi uključivati moralnu dimenziju. Politika i etika se, od antike, od svog nastajanja, posmatraju kao jedinstvena i neodvojiva cjelina. Nema ličnog dobra bez dobra zajednice kojoj pripadamo, a dobro zajednice se ne može graditi na kvaziideologiji, prevari, antivrijednostima. Biti vođa, biti junak, biti uzor, znači uzrasti politički u vrlini i opstajati pravedan u politici. Toga kod nas nekad bijaše biti: junaštva i čojstva. Ali, ko danas stoji na braniku zajednice? Hoće li prevagnuti istinska politika ili sitne manipulacije i porazi?

Na jednom mjestu Volterovog čuvenog djela “Kandid”, njegov glavni junak se pita da li su se ljudi “uvijek uzajamno tamanili?” Da li su ljudi “uvijek bili lažljivci, lupeži, vjerolomnici, nezahvalnici, razbojnici, slabotinje (…)?” A sagovornik mu uzvraća kontrapitanjem: “Držite li vi da su kopci uvijek jeli golubove kad god su im padali u kandže?” “Razumije se,” odgovora Kandid. “Kad su kopci ostali iste ćudi, zašto mislite da su ljudi promijenili svoju ćud?,”poentira njegov sagovornik.

Politika, po definiciji, treba upravo da bude korektiv ovih urođenih slabosti ljudskih, ne samo kao, da tako kažemo, “menadžment nemoralnosti”, u smislu uspostavljanja i zavođenja ustavno-pravnog poretka, već i kao generator vrline i zajedničkog dobra. Politika bez morala je neslavna i prljava, a moral bez politike, u njenom izvornom značenju, je nedovršen i neinkluzivan.

U ćorsokaku, u mutnoj vodi u kojoj se našla naša politička stvarnost, treba se dakle vratiti načelima, držati obećanja, uspostaviti iznova integritet, isplivati na čvrste obale. U protivnom, kad se razbistri, kad budemo vidjeli to što ćemo vidjeti, plašim se da ćemo se upitati gdje su nam bile oči. Kako bar nijesmo napipali mulj koji nas je obujmio, ako ga već na vrijeme nijesmo ugledali.