Napadi na Srpsku pravoslavnu crkvu na Kosovu i Metohiji samo je deo šireg plana Zapada da etnički očisti južnu srpsku pokrajinu, ali i odvoji Eparhiju raško-prizrensku od SPC jer su svjesni da je ona stub opstanka Srba u južnoj pokrajini.
Ovo, u razgovoru za “Vesti” ističe Aleksandar Raković, istoričar i dobar poznavalac prilika na Balkanu.
Komentarišući poslednje optužbe koje je izrekao nekadašnji glavnokomandujući NATO, general Vesli Klark, Raković podsjeća da je riječ o orkestriranim optužbama.
– Naravno da su besmislice optužbe Veslija Klarka. Srpske svetinje na KiM nisu nikakve “oružarnice” već istorijska sveta mjesta koja svjedoče o odanosti Srba pravoslavnoj vjeri i srpskim korijenima. Ali, i ovakve Klarkove laži treba da posluže kao izgovor za novi intervencionizam protiv srpskog naroda.
To je pozadina optužbi?
– Tako je. Istovremeno, Klark nastavlja svoju patološku borbu protiv srpskog naroda, jer njegova želja da se obračuna sa Srbima nije prestala po okončanju agresije 1999. već se kasnije pretvorila u ličnu opsesiju da na svaki način nastavi taj sukob. Podsjetiću da je on insistirao na invaziji na Srbe u Crnoj Gori tako što bi NATO izvršio desant na aerodrom u Podgorici i u blizini luke Bar.
Ali slične optužbe je iznijela i britanska poslanica tvrdeći da srpsko sveštenstvo prebacuje oružje i čuva ga po crkvama?
– Sve je to isti obrazac koji za cilj ima pripremanje “terena” za obračun sa Srbima. Jedan od tih planova je i da se Eparhija raško-prizrenska odvoji od SPC. U tom svijetlu treba posmatrati i sve glasnije albanske političare koji srpske crkve i manastire nazivaju isključivo “ranohrišćanskim svetinjama”, a ne baštinom SPC i srpskog naroda. Na taj način, svojatajući ono što nije njihovo, oni tendenciozno relativizuju činjenice i istoriju. Taj narativ je možda najvidljiviji kada je riječ o manastiru Visoki Dečani, ali na udaru su i mnoge druge crkve i manastiri po Kosovu i Metohiji. Sve je to dio šireg plana, šire slike šta bi moglo da se sprema Srbima i njihovim svetinjama.
Koliko je tačna Vaša tvrdnja o planu da se Eparhija raško-prizrenska izdvoji iz SPC?
– Dovoljno je na Vikiliksu pogledati američke diplomatske dokumente jer se tamo pominje “kosovska pravoslavna crkva”. Riječ je o realnoj opasnosti. Na gotovo istovjetan način su pokušali da preotmu eparhije SPC u Crnoj Gori, a slučaj otimanja imovine Ukrajinske pravoslavne crkve ukazuje da je tako nešto i moguće i izvodljivo, kad se stvore okolnosti. Siguran sam da postoje inostrani planovi za izuzimanje Eparhije raško-prizrenske iz SPC i da se razmatraju. No, dobra okolnost je što to ne bi podržale sve zemlje političkog Zapada.
Zašto bi se Zapad bavio rasparčavanjem SPC?
– Srpska crkva je kroz istoriju bila ključan stub opstanka Srba na prostoru gdje su Srbi istorijski živjeli i naravno da Zapad to odlično zna. Zato im je i cilj da Srpsku pravoslavnu crkvu razbiju baš na onim našim teritorijama gdje je privremeno prekinuta srpska državnost. Oni žele da trajno okončaju taj proces, a u tome će uspjeti ukoliko na tim teritorijama prekinu srpsku crkvenost. Kada te ciljeve preslikamo na prostor Kosova i Metohije sasvim je jasno da im je namjera da na tom prostoru ne bude ne samo srpske države, već ni naše crkve i našeg naroda.
Navodite “ukrajinski scenario”. Koliko je to realno na prostoru KiM?
– To nije nemoguće, ali se ipak nadamo da se neće dogoditi. Naša diplomatija treba da radi na tome. Najradikalnije struje, od SAD, Velike Britanije i još nekih zemalja te planove uveliko razrađuju, ali mnoge članice NATO su protiv. To se vidjelo i po glasanju u UNESKO. Neke države, čak i Poljska koja je priznala tzv. Kosovo, nisu glasale da se Srbiji oduzmu nadležnosti nad crkvenom baštinom na Kosovu i Metohiji.
Srpski narod na KiM je trenutno suočen sa stravičnim terorom. Da li ste optimista?
– Ne vidim ništa dobro u ovom momentu. Moramo da budemo veoma strpljivi i da čekamo. Zabrinjava da smo i u 21. vijeku svjedoci egzodusa i protjerivanja. Iz Nagorno-Karabaha je otišlo oko 100.000 Jermena. To je egzodus koji možemo porediti sa egzodusom Srba iz Krajine 1995, Srba iz Sarajeva 1996, i Srba sa Kosova i Metohije 1999. Albanski separatisti i njihovi mentori sigurno imaju istovjetne planove za preostali srpski živalj na Kosovu i Metohiji, posebno na sjeveru pokrajine. Njihov cilj je da Srbima na sjeveru Kosova život učine toliko nepodnošljivim da sami počnu da odlaze. Zato je važno da ne nasjedamo na njihove trikove i ne prihvatimo takvu igru. Moramo biti svjesni da u ovom momentu ne možemo ništa da uradimo da bismo silom zaštitili naš narod. NATO bi nam odmah priredio novi sukob. Zato se ne treba upuštati u takve avanture. U ovom trenutku je potrebno strpljenje. Svi smo svjesni da našem narodu nije lako, ali i za njih je bolje da se svi strpimo i da sačekamo bolje istorijske okolnosti koje će sigurno doći.
Šta po Vama mogu biti te “bolje okolnosti”?
– Odlazak postojeće američke administracije i dolazak Donalda Trampa na mjesto predsejdnika SAD. Do američkih izbora je još godinu dana i to nije nešto što ne možemo da sačekamo.
Može li se nešto promijeniti sa promjenom vlasti u SAD?
– Siguran sam da bi sa dolaskom Donalda Trampa za novog predsjednika SAD počele da vode drugačiju spoljnu politiku koja bi relaksirala ne samo aktuelne geopolitičke odnose, već i situaciju u kojoj su Srbija i srpski narod.
To je onda i razlog zašto Kurti “ubrzava” sa represijom nad Srbima?
– Naravno. To je i razlog zašto mandatar Milojko Spajić u Crnoj Gori panično, po svaku cijenu želi da napravi vladu i spriječi popis stanovništva. I jedni i drugi žure zato što vide da dolaze promjene.
Užarenije nego pred rat!
Mnogi atmosferu u BiH porede sa onom pred rat. Slažete li se s takvom ocjenom?
– Situacija u BiH je gora nego 1991. Užarenija je. Te godine je postojao barem privid bliskosti, bratstva i jedinstva, nevjerice ljudi da bi moglo da dođe do sukoba. Mnogi do poslednjeg momenta nisu očekivali sukob. Sada se taj sukob očekuje. Inače, granica postoji. Dejtonskim sporazumom utvrđena je granica – “border” između Republike Srpske i Federacije BiH – dva entiteta. Ipak, u BiH je lakša situacija za Srbe, jer imaju svoju državu i zaštitu te države. Ali u svakom slučaju i tu treba biti strpljiv i dobijati na vremenu.
Položaj RS
Mogu li ovi poslednji događaji na Kosmetu da se reflektuju na položaj Srpske?
– Za eventualni sukob Muslimanima je potrebna podrška Hrvata, koje teško mogu da privole na to. Hrvatska je dio NATO i da bi ušla u rat onda je potrebno da sve zemlje NATO donese takvu odluku, a nemoguće je da bi Mađarska ili Grčka to podržale. Drugo, ni sami Hrvati nisu spremni za novi oružani sukob. Ima ih sve manje, prvi put ih u novije vrijeme ima ispod četiri miliona, a Hrvati u BiH su saveznici Srba i već godinama se bore da i oni dobiju entitet. Pomisao da bi Muslimani sami krenuli u sukob je takođe nerealna, jer ipak su slabiji od Srba.
Srpsko pitanje u Crnoj Gori
Svi su očekivali da će se u Crnoj Gori posle pada režima Mila Đukanovića stvari promijeniti nabolje. Stvarnost je da će nova vlada ponovo biti bez Srba?
– Naravno, ali Srbi kontrolišu skoro sve opštine u Crnoj Gori, zapošljavaju se i slijedi popis. Nakon popisa stanovništva bez dileme će se otvoriti srpsko pitanje. Primjer promjene vlast u Crnoj Gori je taj “vremenski prostor” koji smo iskoristili u vrijeme Trampove prethodne vladavine. To je moguća promjena o kojoj govorim i kada je riječ o Kosovu i Metohiji. Do promjena u Crnoj Gori je došlo onda kad je u Americi došao na vlast Tramp. Duboka država ni danas više ne može da vrati Crnu Goru na staro zato što je srpski faktor značajno ojačao. Moramo biti svjesni da se ovakve “utakmice” dobijaju sporim koracima. Zato moramo da budemo strpljivi i da učinimo sve što je do nas da ne napravimo nijedan ishitren potez vezan za Kosovo i Metohiju.
(vestionline.com)