Episkop Joanikije: Od nastraja nekrunisanog autokrate Đukanovića, svetinje ćemo braniti životima!

Mi ćemo nastaviti sa mirnim, građanskim i hrišćanskim otporom, javno i svenarodno svjedočeći svoje protivljenje zlu koje vlast čini gazeći slobodu vjere i osnovna verska prava. Istovremeno ćemo pokrenuti sve pravne mehanizme koji nam stoje na raspolaganju da kod domaćih i stranih institucija tražimo zaštitu imovinskih i ostalih davnostečenih prava svih eparhija Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Konačno, spremni smo da sa vjernim narodom branimo svetinje, kao i naši preci, od otimanja i skrnavljenja, ako bude trebalo i svojim životima.

Ovako episkop budmiljansko-nikšićki Joanikije (Mićović), u intervjuu za „Novosti“, odgovara na pitanja kako će formalno izgledati borba za hramove SPC u Crnoj Gori i strijepi li da će sve biti završeno za stolom, bez fizičkog zauzimanja svetinja.

Da li u svijetu, bilo gdje, postoji zakon sličan ovome u Crnoj Gori?

– U našem okruženju ne postoji. Siguran sam takođe da se ovakvi diskriminatorski zakoni u odnosu na vjere više nigdje ne donose. On najviše liči na revolucionarne zakone koji su boljševicima omogućili da opljačkaju i prisvoje hramove u Sovjetskom Savezu. Ako zakon o slobodi vjeroispovijesti osporava bilo kojoj crkvi pravo na imovinu, i to nasuprot Ustavu i zakonu o svojinsko-pravnim odnosima, on ne može biti prihvatljiv ni za jedno civilizovano društvo. To se danas nigdje nije moglo dogoditi osim u Crnoj Gori, gdje jedan nekrunisani autokrata vlada punih 30 godina, u ovoj zarobljenoj državi, kako su je već nazvali pojedini zapadni analitičari.

Koje su vaše osnovne primjedbe na taj zakon?

– On jednim paragrafom omogućava državi da zaobiđe Zakon o svojinsko-pravnim odnosima i da, nasuprot pravnom načelu o nepovrjedivosti svačije zakonite imovine, Crkvi oduzme sve hramove i ostala crkvena zdanja, kao i cjelokupnu crkvenu imovinu stečenu do 1918. godine. Istovremeno nas lišava mogućnosti da se, kao drugi vlasnici imovine, branimo pred redovnim sudovima ove zemlje, gdje bi onaj ko nam osporava imovinska prava, u ovom slučaju država, snosio teret dokazivanja pred sudovima.

Šta to praktično znači?

– Da neće biti dokazivanja da je nešto bilo državno nego će se samo primijeniti taj paragraf, preknjižavaće se na državu uz skraćenu proceduru. Dogodiće se, zapravo, gola pljačka pod vidom primjene zakona. Druga, ne manje važna primjedba je ukidanje pravnog subjektiviteta koji je naša Crkva imala u svim dosadašnjim državama, čak i u vremenima turske, pa austrijske, a posle i italijansko-nacističke okupacije, jer nas novi zakon prinuđava da se prijavimo kao i novoosnovane vjerske zajednice.

A posledica je…

– Nasilnički udar na naša davno stečena prava, na istorijski kontinuitet i cijelo duhovno i kulturno nasleđe koje smo stvarali kroz dugi niz prošlih vjekova. Osim toga, ovaj zakon krši temeljno ustavno i civilizacijsko načelo o odvojenosti Crkve i države. Odvojenost utvrđuje slobodu vjere, obezbjeđuje Crkvi vjerska i imovinska prava, ne sprečava nego pospješuje saradnju Crkve i države radi dobra građana kojima služe, a ovdje se radi o pljački imovine, ukidanju već stečenog pravnog subjektiviteta, demonstraciji državnog animoziteta i nasilja prema najmnogoljudnijoj crkvi u Crnoj Gori.

Nema, dakle, ni riječi o načelu odvojenosti Crkve i države?

– Ne, nego samo o državnom pritisku, prisvajanju i nasilju.

Kakav je odnos države Crne Gore prema crkvama i vjerskim zajednicama? Da li je prema svima isti?

– Država je prema crkvama i vjerskim zajednicama zauzela dvoličan, neiskren stav. Sa jedne strane pokazala je „dobru volju“ regulišući svoje odnose sa Rimokatoličkom crkvom, Islamskom zajednicom i Jevrejskom zajednicom putem već potpisanih ugovora. Lijepo je to što je država prethodno vodila dijalog sa tim verama i što su pomenuti ugovori rezultat konačnog dogovora između države i svih pomenutih vjera pojedinačno.

A sa Srpskom pravoslavnim crkvom?

– Država nije pokazala nikakvu namjeru da sličan ugovor potpiše sa našom Crkvom, nije bilo ničega što bi se moglo nazvati dijalogom sa njenim episkopijama u Crnoj Gori, niti sa Patrijaršijom u Beogradu. Umjesto toga, naša Crkva od strane vlasti Crne Gore decenijama trpi uvrede i lažne optužbe. Ako se borimo za svoja elementarna prava, to vlast karakteriše kao antidržavnu djelatnost.

Odnos crnogorske vlasti prema SPC može se vidjeti i po Zakonu o slobodi vjeroispovijesti…

– Da, to je zakon protiv Pravoslavne crkve. Donesen je sa zlom namjerom, uz mnogobrojna kršenja uobičajene procedure, bez dijaloga sa većinskom crkvom kojoj pripada više od 70 odsto građana Crne Gore, i nametnut zloupotrebom vlasti i njene većine u Skupštini. Ukratko, u Crnoj Gori se ne može govoriti o blagonaklonom i civilizovanom odnosu prema vjerama niti prema religiji uopšte. Ako se zla volja vlasti na ovakav način manifestuje prema većinskoj crkvi koja je u toku prošle godine proslavljala osam vjekova od svog osnivanja, šta danas ili sjutra mogu očekivati druge vjere?

Kako vi posle donošenja ovog zakona gledate na sadašnje odnose među vjerama u Crnoj Gori?

– Multikonfesionalnom skladu u Crnoj Gori najviše doprinose tradicionalne vjere, i suštinski je važno da se već postojeći, dobri odnosi među vjerama još više unaprjeđuju. Država je donošenjem ovog zakona, koji Srpsku pravoslavnu crkvu stavlja u neravnopravan položaj u odnosu na druge vjere, učinila ono što nikako nije dobro za multikonfesionalni sklad.

Kako će se, kad je to u pitanju, ponašati SPC?

– Mi ćemo, bez obzira na takvo ponašanje države, njegovati tradicionalno dobre odnose sa drugim vjerama. Po Ustavu Crne Gore, država treba da obezbijedi podjednaka prava i slobode za sve vjere, da sve one budu ravnopravne, a u ovom slučaju je, kršeći svoj ustav, proizvela vapijuću neravnopravnost među njima. To nijedna država ne smije da čini, posebno ne ona kojoj je stalo do multikonfesionalnog sklada.

Kako tumačite to što dio javnosti i političkih subjekata u Beogradu sumnjiči mitropolita Amfilohija da, u stvari, iza kulisa pravi račun sa Đukanovićem?

– Priče da mitropolit Amfilohije iza kulisa pravi račun sa Đukanovićem meni liče na mnogo puta oprobane udbaške podmetačine, ovog puta sračunate da kod našeg vjernog naroda oslabe energiju koja je pokrenuta za odbranu svetinja i slobodu vjere. Grijeh je sumnjičiti čovjeka koji je cijelog sebe prinio na žrtvu Bogu, svojoj crkvi i svome rodu.

Postavlja se pitanje zašto, na primjer, nije bacio anatemu na Mila Đukanovića, a održao je opelo Vladi u Srbiji zbog KiM?

– Valjalo bi se, naročito u ovom trenutku, prisjetiti toga koliko je mitropolit „popio“ psovki i uvreda u Crnoj Gori kao arhijerej i nosilac svetosavske i kosovske ideje dok je ovamo vaskrsavao vjeru, gradio i obnavljao na stotine svetinja. Valjalo bi se prisjetiti njegovih zasluga za srpski narod od Kosova do Južne Amerike i za cijelu Srpsku pravoslavnu crkvu, a ne da sve to zanemarimo i da ga ocjenjujemo samo po njegovim povremenim, manje ili više, oštrim izjavama. Ako nam je Crkva na srcu, onda moramo uvažiti i njene časne i vjerne služitelje kao što je naš mitropolit. U ovom teškom momentu najmanje su nam potrebni intrige i cinični prigovori.

(Novosti)