Mladen Mikijelj

Vječno inspirisana da Srbe naziva zločincima: Nataša Kandić na listi najinspirativnijih žena svijeta

0

Iznenadila se Nataša Kandić oba puta kad su je nominovali za Nobelovu nagradu. Iznenadila se i Srbija. A zamislite tek zaprepašćenja i nje i Srbije, a naročito njenih bivših zaposlenih koji su je ove godine tužili za mobing, kada su vidjeli da ju je Bi-Bi-Si uvrstio na listu 100 najuticajnijih i najinspirativnijih žena svijeta.

Rame uz rame sa bivšom prvom damom SAD Mišel Obamom, aktivistkinjom za ljudska prava Amal Kluni, holivudskuom zvijezdom Amerikom Fererom ili feminističkom ikonom Glorijom Štajnem, stala je, dakle, i „naša“ Kandićka. Uredništvo Bi-Bi-Sija, pukom srećom ove dame nije rangiralo – jer bilo bi nezgodno kada bi se, ovako inspirativne, posvađale koja je uticajnija.

„Otkako su izbile borbe u bivšoj Jugoslaviji početkom devedesetih, Nataša Kandić je dokumentovala ratne zločine, uključujući silovanja, mučenja, ubistva i otmice. Pred Sudom za ratne zločine u Beogradu zastupala je porodice žrtava različitih nacionalnosti i bila dio grupe koja je kritički ispitivala politiku vlade srpskog moćnika Slobodana Miloševića prema Kosovu„, navodi se u obrazloženju odluke britanskog javnog servisa.

Kandićka je, kaže se, osnivač Fonda za humanitarno pravo, „često hvaljenog zbog nepristrasnih istraga o ratnim zločinima“, a pomogla je u organizaciji Mreže za pomirenje REKOM, koja nastoji da utvrdi činjenice o balkanskim ratovima, u kojima je stradalo oko 130.000 ljudi.

Blago nama sa tako nepristrasnom i hrabrom aktivistkinjom!

Nevolja je samo što je, kao i u svakoj zapadnoj bajci, i u ovoj, u kojoj je glavna junakinja Nataša Kandić – otrovna jabuka „nepristrasnosti“ uvaljena Srbiji.

A Kandićka se za svoje karijere specijalizovala za uzgoj upravo ovih sorti.

Ako nju pitate, Srbi su krivi za sve – od progona iz raja, krstaških ratova i istrebljenja Indijanaca, preko ratova devedesetih, pa sve do dešavanja na KiM.

I kada bi vanzemaljci krenuli da kolonizuju planetu, sigurno je da bi Kandićeva, u njihovom DNK našla dovoljno dokaza da optuži Srbe.

Stvar je jednostavna – neko boluje od agorafobije, neko od arahnofobije, ima i onih koji su ogrezli u ksenofobiju – dok šefica Fonda za humanitarno pravo, po svemu sudeći, hronično pati od srbofobije. Tačnije, najmanje ona pati – pate svi oko nje.

Jer, gde drugi vide nacionalni ponos, ona vidi ideje velikosrpstva. Onde gdje su srpske žrtve, njeno oko uočava srpske zločince. Na pomen Račka i Srebrenice iz „borkinje za ljudska prava“ pred vašim očima će se transformisati u ženu koja je spremna da i fizičkom borbom dokazuje srpski greh.

Zbog priča o ultimativnoj srpskoj krivici, genocidu i opravdavanju NATO bombardovanja, ova humanitarka koja je ujedno jedan od glavnih razloga zbog koga je u srpski jezik ušao izraz „autošovinizam“, nerijetko se u javnosti kreće uz zaštitu policijskih kordona.

Iako se nekoliko puta pokazalo da bi organi reda trebalo da spašavaju druge ako je ona u blizini.

To je možda najbolje iskusio tada sedamdesetogodišnji Srbin iz Peći Nikola Popović koji je, prije dvadesetak godina, na skupu povodom Međunarodnog dana nestalih tražeći istinu o sinu, od Kandićke dobio šamar.

Teško je pobrojiti „zasluge“ zbog kojih je Kandićka stigla na listu najinspirativnijih žena svijeta.

Jer, svojim stavovima, Kandićeva je samu sebe pozicionirala kao jednu od najomraženijih javnih ličnosti – njene postupke poput odlaska u skupštinu tzv. Kosova da prisustvuje proglašenju njegove nezavisnosti, i izjave, da je do „Oluje“ došlo i zbog srpske odgovornosti, kao i da OVK nije teroristička organizacija – teško uspijeva da svari i najveći srpski mazohista.

Istini za volju, zna ona i da iznenadi – pa smo tako svi morali da dva puta provjerimo vijest da je Kandićka od Tačija zatražila da Srbima u Đakovici omogući da posjete crkvu, ili informaciju da je igumana Visokih Dečana Savu Janjića branila od sramotnih optužbi takozvanog Savjeta za zaštitu ljudskih prava na Kosovu.

S nevjericom je dočekana i njena izjava, odnosno priznanje da je hrvatska vojska 1995. bombardovala srpsku izbjegličku kolonu u kojoj je poginulo najmanje šestoro dece. A ništa manje šokantno nije bilo ni kada je stala u zaštitu osamdesetogodišnjeg Srbina sa Kosmeta kome je policija tzv. Kosova upala u kuću samo zbog toga što nosi šajkaču. Da li se to Kandićeva prisjetila svojih korijena, pitali smo se?

 

 

No, vrlo brzo nas ova humanitarka vrati u realnost poručujući da „bar jedna škola u Srbiji treba da nosi ime ‘Ismail Kadare'“, ili da u Srbiji iz javne i političke komunikacije defakto priznanjem treba da nestane „jezik mržnje – tzv. država Kosovo, tzv. premijer Kurti, tzv. Albanci“.

 

Više puta odlikovana, uglavnom na Zapadu, Kandićeva je, osim što se našla na Bi-Bi-Sijevoj listi najuticajnijih žena svijeta i ponosni nosilac i dvije nominacije za Nobelovu nagradu. Jer što je ona gora od, recimo NATO-a, Tonija Blera ili Bila Klintona?

„Nobel za izdaju“, tvrdili su tada nezadovoljni Zavetnici.

„Njen Fond za humanitarno pravo, finansijski podržan od strane Saveta Evrope, Soroševog Fonda za otvoreno društvo i američke Nacionalne zadužbine za demokratiju (NED), pod izgovorom da istražuje ratne zločine na Zapadnom Balkanu, služi da opravda intervencije trupa zemalja članica NATO-a protiv SR Jugoslavije kako tokom građanskog rata od 1991. do 1995, tako i tokom rata na Kosovu 1998-1999. godine. Pod maskom ‘borbe za pomirenje i ljudska prava’, ova fondacija nastavlja sa ratnohuškačkom politikom, trudeći se da do pomirenja među narodima bivše SFRJ nikad ne dođe“, komentarisali su iz Nove komunističke partije Jugoslavije.

Iz kog li je, onda razloga, Kandićka sada dobila mesto na Bi-Bi-Sijevoj listi najuticajnijih žena? Možda je njihov kriterijum bio nasilje nad radnicima?

(rt balkan)

Ostavite Komentar

Your email address will not be published.