Mladen Mikijelj

Svi naši slojevi: Porijeklo i preci

0

Piše: Otac Darko Ristov Đogo

Svaki narod predstavlja slojevitu pojavu u čijoj se samosvijesti različiti istorijski slojevi prepliću, dozivaju, ali ponekad i sukobljavaju i ne sporazumijevaju. Srbi tu ne predstavljaju izuzetak, ali je stanje u našoj nacionalnoj svijesti još više raslabljeno zahvaljujući sistematskom radu na dezintegraciji. Kroz našu istoriju pojavljivale su se i okoštavale, nekada spontano i intuitivno, a nekada sistematski i spolja indukovano, sile integracije i dezintegracije, sabiranja i rasapa. I mada su po pravilu one sabirateljne bile intuitivne, urođene, dobronamjerne; jednom riječju naše, a one razbijačke sile su dolazile od tuđina, iz njegovog plana i namjere, Bog u istoriji je počesto znao da katastrofu premetne u sjeme buduće obnove, a zlatno doba i ispunjenje sna da osjenči krvavim buđenjem iz tog sna.

Istorija i bivstvovanje dva su imena za put ka Smislu jer za čovjeka isto je biti i kazivati o postojanju – on postojeći i pričajući traži svome svrhu. To se najbolje vidi kada se postavi pitanje o onome što se nekad zvalo „načalo“: savremeni srpski jezik je razdvojio „načelo“ i „početak“, ali i mi znamo da se u pitanju „otkuda“ i „otkada Srbija?“ istovremeno susreću vremenska i egzistencijalna značenja odgovora. Kako je za hrišćansko sebepoimanje u pitanju o početku dato i pitanje o svrsi, tj. kraju, onda je jasno da se na pitanje „zašto srpski narod a ne radije ništa?“ može odgovoriti ne samo arheološkim mišljenjem već neraskidivom prepletenošću početka i kraja, načela i svrhe.
Zapadnoevropske boljke

Otuda, možda i toliko svojevrsne uzbuđenosti, ponekad prave razdražljivosti kada se pokrene pitanje o „načalu“ srpskog bivstvovanja. Kada očekivanom žaru čovjeka i naroda koji se pita o svom rođenju i svrsi u svijetu dodamo raspolućenost na „činjeničnu“ i „kritičku“ istoriografiju i postmoderni kaleidoskop raznih autohtonizama, nije čudo da se i samo pitanje o početku našeg postojanja ne može postaviti, a da ne izazove oprečna osjećanja i mišljenja. Zvanična istoriografija, naročito nakon druge polovine XIX v,, bolovala je od svih boljki koje je njeno zapadnoevropsko porijeklo nosilo sa sobom – od idejnih paradigmi zavisnih od ideologija preko ponekad isuviše redukcionističkog pogleda na čovjeka uz idolatriju činjenica (pod kojima su se podrazumijevale uglavnom činjenice materijalne kulture). Ona zato ponekad nije uzimala u obzir duhovna kretanja, pa ni nesumnjive kontinuitete i drevnosti, tražeći potvrde u kamenu i na pergamentu za čitav jedan registar stvarnosti koji se nije mogao ili uspio zabilježiti. To, opet, ne znači da čak ni sa svim svojim ograničenjima, nije izrasla jedna zaslužna i veličanstvena istoriografija unutar koje se i danas dozivaju i bore sve naše istine i zablude.

Kao protivteža njoj pojavio se čitav kaleidoskop modernih i naročito postmodernih alternativnih istoriografija i autohtonizama, koji su, u želji da oponiraju „zvaničnom narativu“, razvili sve moguće i nemoguće metode, pretpostavke, zamisli i fantazije, i sami najčešće više složni oko onoga kome oponiraju nego oko onoga što tvrde. Više kao intuitivno osjećanje da nije sve rečeno i da ima još mnogo šta da se kaže, naši autohtonizmi lutaju mitologemama, ne robujući činjenicama, a najčešće ne držeći do njih uopšte. U tom prostoru između čekića i nakovnja tek ponekad zaiskri istoriografija koja se ne iscrpljuje u popisu i opisu već i potvrđuje i rasvjetljava (poput M. Ekmečića ili R. Samardžića, danas već i M. Kovića), ili istoriosofija koja u istoriji vidi polje Zavjeta, liturgije, teofanije i čovjekove božanske upućenosti (A. Radović, A. Jevtić, Ž. Vidović). Prezasićeni sebeljubivošću hladnog uma istorije i samodovoljnošću uzrujane mašte autohtonizma propustili smo da uvidimo epohalne knjige jednog Miodraga Lome ili Đorđa Jankovića koje su nadišle nametnute naočare. Otuda se i dalje krećemo unutar oštre ambivalentnosti istorije koja nas smješta u prekide i izmaštanih kontinuiteta – za viđenje nastavka u prekidu i Cjeline u dijelovima potrebna je jedna drugačija perspektiva.
Stara vera u nama

Slično stvari stoje i kada se dođe do pitanja o udjelu „stare vjere“ u našem današnjem biću. Izvan svake sumnje stoji očigledno: srpsko postojanje temeljno je odredila hrišćanska, pravoslavna, svetosavska filosofija života bez koje Srbi ne bi ni bili narod, niti zavjetni narod. No podjednako je očigledno i da se u našem biću i danas javljaju – na dobro i na zlo – predački glasovi onog ranijeg metafizičkog i religijskog sedimenta. Kako se odnose „paganski predak“ i hrišćanin u nama? Opet: paradigmi u našoj kulturni nije manjkalo – što nije ni čudo – odnos helenske kulture i hrišćanstva već dvije hiljade godina nemoguće je jednoznačno opisati samo u jednom ključu – on nije bio samo ni konflikt, niti simfonija, a veliki Oci Crkve (Justin, Vasilije Veliki, Zlatoust) su ga najradnije gledali kroz prizmu selektivnog prihvatanja onog plemenitog. Savremeni neopaganizam najčešće je izraz reaktivnog odbacivanja onoga što se u hrišćanskoj stvarnosti vidi kao nedostojno, a publicitet „staroj vjeri“ davali su, u angažovanom ključu, i komunistički propagandisti ne zarad nje same već na tragu borbe sa hrišćanstvom. Ponekad bi, s druge strane, neovizantijski SKOJ osudio „srpske badnjake“ i ostale „paganske zaostavštine“ jer ih nije nalazio u svojim tipicima – kao da se život i kod samih Helena, u svakoj velikoj kulturi koje se hristijanizovala, nije prelamao i pretapao sedimentno, kalemeći se i nastavljajući, čak i kada se ispravljalo, mijenjalo i borilo.

Pokrštavanje Srba je trajalo dugo jer je jedan narod nemoguće do kraja krstiti – osim ukoliko pod time ne podrazumijevamo administrativni izvještaj o broju krštenih duša. Možda nikada do kraja hristijanizovan, Srbin je stare priče i simbole pretakao u novu vjeru, sluteći da je ono staro nekako tražilo ovo novo, videći u ovom novom nastavak onog vječnog i važnog što je imao u starome. Vjerovatno da ne postoje jača ilustracija spletenosti starog i novog od činjenice da su Srbi sačuvali čitav niz rituala i svetkovina iz vremena nepamtljivih davši im hrišćanski karakter i značenje.

Iako su već vijekovima prihvatali hrišćanstvo, objašnjavajući ga sebi i drugima, boreći se sa sobom kako bi se upodobili idealima i etičkim zahtijevima Crkve, ali i padajući na tom polju neprekidne borbe i ponovo ustajući, Srbi su, izgleda, tek od vremena Svetog Save osvijestili mogućnost da se taj njihov put ka Hristu ne pojmi kao nedozvoljena ili bar prezrena varijanta romejskog hrišćanstva već kao njihova tj. naša raskrsnica božanskog javljanja i čovjekovog uzdaha.

Crkva je Srbe zvala u slobodi – oni su joj uzvraćali pronalazeći u Savi svetitelju mitskog prapretka, biblijskog učitelja Svjetlosti i gospodara vukova. K. S. Luis je zapisao da vjeruje da Isus Hristos jeste Spasitelj svijeta ne uprkos tome što su se u raznim mitologijama javljala božanska djeca i prometejevske ličnosti već upravo zbog toga: ono dobro i plemenito se od iskoni dozivalo za vječitim Smislom koji je postao tijelo u Svetoj Zemlji prije 2.000 godina. Kada su se, nakon propasti Carstva srpskoga, pojavili pjevači stare ali i buduće slave toga i onog vječitog Carstva, uz junake Zavjeta, san o slobodi i neumoljivi imperativ čuvanja duše nastavile su da žive vile i rusalke, krilati konji i divovi. Motiv i unutrašnji tok Zavjeta izlivali su se iz hrišćanske koncepcije čovjekovog puta ka nebesima („car voljaše carstvu nebeskome“). Istorija je polje čovjekove odluke: čuvati „obraz“ znači čuvati dušu, suočiti se sa vječnošću toga izbora. No ta biblijska etika nije poništavala jedan začarani svijet u kome su vile plesale po livadama.

Uostalom, kako je V. Jerotić znao da ukaže – možda je o paganinu i hrišćaninu najbolje smisleno govoriti kao o duševnim profilima prisutnim u svakom čovjeku. Kao i u čovjeku, i u narodu moguće je i potrebno ne samo osvijestiti sve slojeve zapretene u dubinama nego i naći načine da oni oživotvore Cjelinu.

Ostavite Komentar

Your email address will not be published.