Piše: Nenad Kecmanović
Poslednjih meseci dva srpska lidera najavljuju pa odlažu Svesrpski sabor i umiruju preosetljive komšije u bošnjačkim kantonima, u „zelenaškoj Crnoj Gori” i, dakako, u „ustašoidnoj Hrvatskoj”. Vučić i Dodik o srpskom jeziku i ćirilici, a oni da se „povampiruje ćetništvo, naćertanije, memorandum, velika Srbija”. Uostalom, jelda, u Jasenovcu nije bio genocid, a u Srebrenici jeste. Ovaj drugi čak i da jeste, bio bi općinski, a ovaj drugi iako jelda nije, bio je na celoj teritoriji NDH (Hrvatska plus BiH).
Ali ne znam kog đavola se i Srbi pravdaju i izvinjavaju „kako Saborom ne kane ništa loše, kako se radi o očuvanju i njegovanju jezika i pisma, te kulturnim vezama sa sunarodnicima koji nikoga ne ugrožavaju”. Pošteno rečeno, i nije da nije. Ugrožavaju ih nego šta! Kako i neće kad ih podsećaju da svi govore srpski samo ga neki zovu bosanski, neki maternji, neki hrvatski, te da su se islamizacijom, katoličenjem, montenegrinizacijom odrodili, pa pate od narcisizma malih razlika. U socijalističkoj BiH najpre su svi govorili srpski jezik, zatim srpsko-hrvatski, pa onda „srpsko-hrvatski, to jest hrvatsko-srpski jezik”. Osnovci nisu mogli u raspored časova da smeste ime predmeta od šest reči pa su pisali SH/HS, a onda su muslimanski intelektualci na Prvom bošnjačkom Saboru ’93, na koji su „ušli kao Muslimani a izašli kao Bošnjaci”, uveli i bosanski jezik da bi zadovoljili zapadni standard da se nacije ne razlikuju po veri nego po jeziku. U stvari, srpski sa nešto turcizama i kroatizama.
Pošto su u Haškom tribunalu u početku uvažili zahtev optuženih da im se sve prevodi na jedan od tri nacionalna jezika, docnije su otkrili da se radi o istom jeziku sa zanemarljivim varijacijama, i nazvali ga „bhs”. Da je danas BiH jedinstvena, siroti osnovci morali bi svoj jezik da zovu srpsko-hrvatsko- bosansko-srpski, odnosno hrvatsko-bosansko-srpski, odnosno bosansko-srpsko-hrvatski, odnosno… A Bošnjaci bi tražili od Šmita da i Srbi i Hrvati progovore bosanski, iako ga ni sami ne razlikuju niti koriste bez uputstva za upotrebu. Islamska zajednica je 2013, dakle 20 godina nakon Prvog bošnjačkog sabora, delila uputstvo „po nacionalnosti sam Bošnjak”, „po veri sam musliman”, „govorim bosanski”, da ne pobrkaju šta su. Najzad, Vuk Karadžić je kao standard srpskog književnog jezika uzeo govor Srba u istočnoj Hercegovini, pa se, eto, može reći da je nastao u BiH. Ali vraga, nastao je u Srpskoj, a ne u bošnjačkim kantonima FBiH.
I svu tu zavrzlamu su sami napravili ne bi li se potvrdili kao nacija stoprocentno različita od srpske. Iritira ih kada Srbi počnu priču o srpskom jeziku, jer to je ujedno i priča o njima i njihovom jeziku. Elem, s pravom se ljute i negoduju, ali ako, neka se bune, imaju i rašta. Prećutkivanje, relativizacije, kompromisi, balansiranje, koje je komunistička vlast obilato praktikovala radi bratstva, jedinstva, zajedništva i suživota, posejala je seme nesporazuma, ne zbog činjenica nego zbog lažnih interpretacija.
Takođe, neće ipak biti da se Srbi sabiru i zboruju, masovno i na otvorenom, samo radi negovanja jezika i ćirilice. Jezikom i pismom se bave eksperti lingvisti i srbisti u SANU i Matici srpskoj, na univerzitetima, a ne politički lideri Vučić i Dodik. Za veliki broj učesnika na takvim skupovima nacionalni i jezik i pismo se podrazumevaju bez stručnih finesa, jer oni ne govore književnim jezikom, gutaju samoglasnike, gađaju se padežima, koriste lokalne akcente. Snažne emocije, negativne ali i pozitivne, iskazuju istim sočnim i neprevodivim psovkama, a ni pismenost bilo kakva, pa i ćirilična, nije im jača strana.
Najzad, a možda i pre ostalog, potrebno je negovati nacionalni mentalitet, duh naroda, narodnu tradiciju, srpsku kulturu svakodnevnog života i identitet koji neki nazivaju pravoslavnim, slovenskim, vizantijskim ili čak specifičnim civilizacijskim, da bi se iznutra efikasno suprotstavili hipokriziji „demokratije i ljudskih prava”, koje kolektivni Zapad nikad nije poštovao van kuće, a sada više ni kod kuće. Glavni govornici na Saboru, Dodik i Vučić, neće biti inspirisani Vukom i Dositejem, nego Obilićima i Principom, govori im neće biti o jeziku i pismu, nego eminentno politički i motivacioni, da bi povodom glasanja u GS UN o rezoluciji o Srebrenici poslali na zapad više jasnih i glasnih poruka.
Pre svega da vojna i posledično politička neutralnost Srbije, koju prati Srpska, nije bezuslovna i da saradnja i sa Zapadom i sa Istokom podrazumeva recipročnost kojoj samo istočna strana izlazi u susret. Zapadna kaže „ako niste sa nama, vi ste protiv nas”, i u skladu s tim se manje-više i ponašaju prema Srbima kao neprijateljima.
Zatim, da nas kolektivni Zapad svojim pritiscima gura u naručje Istoka mnogo više nego što naši ruski i kineski prijatelji nastoje da nas pridobiju samo na svoju stranu. Naprotiv, oni su nama potrebni kao kontrabalans naše neutralnosti. Ne kažu: „Dovoljno je da niste protiv nas pa ste sa nama”, ali se tako ponašaju, bez pritisaka, pretnji, ucena.
Pa onda, da Rusija i Kina naprosto dobro pamte i visoko cene srpski prvoborački heroizam protiv neoliberalnog imperijalizma SAD. Dodik će na jesen treći put ove godine kod Putina, Vučić je upravo ugostio Sija i, kao što onaj prvi ne razgovara sa predsednikom Rusije samo o energetskoj stabilnosti, tako ni ovaj drugi sa kineskim predsednikom ne samo o carinskim povlasticama nego, kako reče domaćin, „i o Ukrajini, Gazi i drugim pitanjima”.
Dalje, da je kolektivni Zapad pokušajima da natera Srbiju da prizna Kosovo, da Srpskoj otmu zemlje, reke i šume, da obema nametnu sankcije, Rusiji i Kini nagazio srpske crvene linije sa kojih se Srbi neće povući ni štapom sankcija ni šargarepom otvaranja novih klastera, novih investicija i pretpristupnih fondova.
Najzad, da se razumom brinemo zbog njihovog neprijateljstva prema Srbima, ali da ih se srcem ne bojimo i podsetiti ih da smo to pokazali u vreme kada su SAD bile najjače i kada su od njih svi strepeli i pod njihovom zastavom nas bombardovali, pa se naknadno kajali.
Na kraju krajeva, treba se osloboditi iluzija da će kolektivni Zapad promeniti stav prema Srpskoj i Srbiji, kao što ih ne treba imati i da će bošnjačke komšije nešto promeniti dok SAD ne budu dovoljno slabe ili dok im Tramp ne javi da ne računaju da će američki nosač aviona uploviti u Neumski kanal. Kada Dodik Bošnjacima spominje mirni razlaz, on ne misli da ih pita za dozvolu da Srpska ode iz BiH. Dovoljno je da entitetske granice proglasi državnim, a u zaleđu je Drina. Prednost, naravno, ima „sporazumni razvod” u kome bi obe, odnosno tri strane nakon tri decenije nesporazuma zaključile: ako ne može zajedno, može posebno.
Srpski sabor ne bi trebalo vezivati za dan posle glasanja o rezoluciji o genocidu u Srebrenici, jer ispada da Srpska i Srbija prejudiciraju da će biti izglasana u GS UN i da će masovan nacionalni skup na otvorenom biti srpski odgovor. Američko odlaganje zasedanja radi prebrojavanja glasova ukazuju da nisu sigurni u uspeh i da uzimaju tajm-aut za novi krug lobiranja. Pokaže li im se i nakon toga da su Srbi i srpski prijatelji bili uspešniji, odnosno da su SAD kod većine od stotinu članica UN izgubile autoritet, Vašington neće povući rezoluciju, nego će glasanje ponovo odložiti na neodređeno vreme. Od praktično istovetne rezolucije oni nisu odustali ni nakon ruske i kineske blokade pre nekoliko godina u SB UN, pa neće ni sada. Tražiće pogodan momenat ili smisliti nešto još gore ne bi li Srbe u cajtnotu pokorili.
Sabor Srbije i Srpske ne treba održati ni pre ni posle nego ga održavati kao stalno srpsko saborovanje i dnevno reagovanje. Eno, već prekjuče, lažni v. p. Šmit je proglasio neki svoj zakon za jesenje izbore. Znao je dva puta da dolazi u Beograd za pomoć, a nije znao da upita Vučića za novu glupost kojom će Srpsku isterati iz BiH. Ili je čuo premijera Vučevića: „Srbija će uvek štititi Srpsku i voleti je više nego drugi i više nego ikog drugog.”
(Politika)
(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)
