Piše: Čedomir Antić, profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu
Parola „bilo ko samo ne on“ imala je nekog smisla u Srbiji devedesetih godina. Zaista smo bili jedinstven slučaj
Vlast mora biti smenjiva. Savremene ustanove treba da budu isključivo ustavne i demokratske. Ravnopravnost političkih aktera mora biti zagarantovana. Izbori valja da budu pošteni.
U ova četiri postulata sam verovao i verujem. Ipak, preduslov za „mora“ i „treba“ je „moguće“. Postavlja se pitanje da li država i narod koji su pod sankcijama, u ratnoj opasnosti, delom okupirane, uopšte mogu biti demokratske. U moderno vreme, uz velikim delom visokoobrazovano stanovništvo, nove tehnologije i velike promene u društvu koje ne dolaze iz političke sfere, jako je teško održavati principe iz prošlosti.
Pre deset godina Sjedinjene Države protestovale su zbog navodnog „toksičnog“ uticaja Ruske Federacije na njihov izborni proces. Ako je Ruska Federacija, koja je višestruko siromašnija, tehnološki inferiornija i njeno stanovništvo bar dvostruko malobrojnije od američkog, mogla to da učini, šta tek mogu da očekuju mali narodi od bilo koje velike sile. Svojevremeno su SAD i saveznici tvrdili da se ruska strana umešala u izborni proces i u Rumuniji. Ako je takvo mešanje dovelo do poništavanja izbora, šta tek da kažemo o zapadnom uticaju na Srbiju i njoj slične države?
Kod nas je, nažalost, taj uticaj odavno institucionalizovan. Bilo je teško buniti se protiv Slobodana Miloševića u vreme kada je izvesno da bi svaki sporazum sa Zapadom podrazumevao nove žrtve i patnje srpskog naroda i Srbije. Međutim, život jedne države ne može da čeka.
U štampanom izdanju Srpskog nedeljnika Kompas, koje je na kioscima od četvrtka 23. jula, možete da pročitate ceo tekst „Pouke obojenih revolucija“
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
