Piše: Emilo Labudović
Kad smrt sama sobom nije dokaz,
Kada klasje rodi krvlju orošeno,
Gospode, čiji je to onda poraz?
I može li i to biti oprošteno?
Kad ljeto zamre sred studenog jutra
I smrzne se tužna pjesma žetelaca,
Gospode, ima li nade da će biti sjutra
Je li to nad nama kletva praotaca?
Staro Gracko, kleto, starije no ikad,
Što si jutros mukom umuknulo?
Kad znaš da još nije bilo nikad
Da proklija sjeme satrunulo?
Staro Gracko, ne oštri srpove,
Strn su davno vrane pozobale,
Još smo dužni Lazarevoj kletvi
Još pod nama iste vatre pale.
Oj, Gospode, moći iznad moći,
Zašto ćutiš sve naše nesreće?
Daj, razdani zoru ove noći
Pa da Gracko ljudski zaleleče!
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
