Piše: Emilo Labudović
Moram da priznam da odavno nisam bio u Bijelom Polju i da više nijesam siguran koliko je još uvijek „bijelo“ a koliko baš i nije. Znam, neke pizme će ovo više retoričko pitanje odmah prebaciti na polje poštenja, brastva, ljudskosti… na onaj toliko klizav teren sa kojeg se majčin sin jedva izvukao a da bar jednon ne tresne na dupe.
Ali, nijesam htio o tome, jer mi, otkad sam one drvene sličuge, bukove, koje mi je još kao osnovcu napravio sad već pokojni brat Aleksandar, taj teren prosto ne leži. Htio sam riječ – dvije.
Htio sam riječ – dvije o Bijelom Polju, susjedu niz uskovitlano uže Lima, gradu iz kojeg sam, mada dosta rijetkih, ponio pregršt lijepih uspomena i sjećanja na neke drage likove. I posebno, na neke divne šetnje udvoje pored obale Lima, obale tada zarasle u koprivu i drač, ali ogrnute predivnom mjesečinom i sjetnom pjesmom rijeke pa ništa od toga nije smetalo. Mada, što bi rekao onaj vragolasti Pero Zubac, „ona nije htjela to da čini, nije htjela, il nije smjela, vrag bi ga znao“?
Ali, evo, ni to nije ono o čemu sam htio. Bože, lako li je senilnom starcu zabasat za uspomenom, kao bagljivom kljusetu za suvim bokorom trave. Šetnje pored Lima sjetio sam se pokušavajući da dokonam jesu li i u kolikom broju tada pored rijeke rasle – vrbe? One uspravne, one žalosne i one najžalosnije o koje su se vješali i o koje su vješani oni koje su unaprijed proglašavali bogomdane za vite vrbove grane.
Jer, evo, gore u gradu se opet pojavio poklič „Srbe na vrbe“!!! Možda se neki mangup posprdao s gradom, možda je neki ostrašćeni bezumnik pomislio kako je sada pravo vrijeme da malo „podloži“ jer su Ibrahim – aga, Kenana i kompanija bili zauzeti Srebrenicom, ali – šta je, tu je! I kad se prekreči – vidi se!
Ali, da ostavimo po strani tolkovanja namjere i motiva, treba sada vidjeti šta je činiti. Da se prećuti, mnogo je; da se kreči, malo je jer jer se opet vidi; da se kaže djeca su kriva, laž je jer djeca prepisuju od odraslih…. I koliko se meni čini nema nam druge nego da se one brojne bjelopoljske nevladine organizacije zaklete za čistoću grada na Limu i Lima u gradu late kosijera, sjekira, srpova, makaza… pa da se stvar dovede u red. Da se vrbe spreme, očiste i okite jer nije mala stvar ukazati im toliko poštovanje. I da se načisto sabere koliko ima jednih (vrba) a koliko dugih (Srba) da ne bi bilo guranja, jer ni vrbe ne mogu sve da podnesu. Mada, Bijelo Polje sav svoj višak (pa i Srbe, što ne) odavno samo gurne Prijepolju i Drini, pa neka se snalaze.
I kad se sve sredi i uredi kako Alah zapovijeda, prirediti ogromnu turističku atrakciju: vješanja Srba o vrbe. Kao ono kad su onomad Amerikanci, da bi namamili svoje da prodru dublje na Zapad, čitavim putem na telegrafske stubove vješali čestite Sijukse. Stranci bi, u čudu zastajali, slikali, radili selfije po cijenu da glavu izgube i sve bi bilo – pomozi, Bože! Da prigodni govor održi Ibrahim – aga, a hanuma Kenana posvjedoči da se više ne osjeća nikakav vonj, a da onaj im potpredsjednik odgovarajuću izložbu, tj. eksponate (onaj Aeksić iz NSD se prosto sam nameće) ugura i u Parlament. I da se, jednom za vazda, riješi to pitanje Srba i vrba, da se utvrdi tačno brojno stanje pa gdje je viška – da se potkreše. Jer, evo još od kad su nan „ujaci“ od preko skovali ovaj problem, jednačina uvijek ispadne nakaradna. Klali oni koliko klali, vješali, trovali, zatvarali, bacali žive u jame… Srba nekako uvijek ispadne više. Vražji smo mi narod, izgleda.
P. S. A kad se ovo u Bijlom Polju riješi, kad očiste obale i urede vrbe, pozivam onu koja „ili nije htjela, ili nije smjela“ da još jednom, dok nas noge još drže, prošetamo kraj Lima. Da se i na naše stavi tačka.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nyžno stavovi redakcije Borbe)
