ČEKAJ ME, I JA SIGURNO NEĆU DOĆI

Piše: Bojo Pižurica

Reče naš(!) Ustav srpskom jeziku, zabaci rep na krsta pa ode u planinu da malo odmori i od Srba i od tog njihovog đaoljeg jezika.

Ipak, Srbima će biti dopušteno da budu Srbi bar još neko vrijeme, ali bez srpskog jezika jer, ako su pravi i vrli Srbi kao što kažu, mogu, vala, biti malo Srbi i bez jezika. Eto, na primjer, Crnogorci su toliko vjekova bili bez svog jezika pa da vide kako je.

Zato – strpljenja, Ustav misli na sve, on je tu da obezbijedi ravnopravnost.

U borbi za srpski jezik najvažnija su objašnjenja zašto ga nema a tu je, zašto je srpski jezik gurnut pod teški prašnjavi evropski tepih zajedno sa trobojkom i dvojnim državljanstvom. Znamo mi da se srpski jezik nada da će Rusi isprašiti taj evropski tepih i pretvoriti ga u predivni leteći ćilim.

Srpski jezik mora da shvati da za dobro Crne Gore mora da zaćuti. Evropa ne voli da se priča na srpskom već da se muca na crnogorskom. Boje žutih evropskih zvjezdica ne trpe se sa trobojkom, da bi one jače zasijale podloga mora biti bledunjava.

Zato, niđe nebo nije žuto kao iznad Crne Gore. Sve se žuti od zvjezdica i još ponečega.

Procjena da će srpski jezik doći do Ustava vrlo je realna s obzirom na to da korača u bukagijama. Uspjeh politike jeste da bukagije predstavi kao lakovane cipelice.

U ovo vrijeme kada je u Austriji uveden austrijski, u Brazilu brazilski a u Brskutu brskutski, ima li šta normalnije nego da kod nas bude crnogorski. Bez obzira na to što neki tvrde da su dva slova slab temelj za toliku osječku građevinu, odnosno postrojbu. Inače, Osjek je poznat po pjesmi “ O Osječe moj”.

Srpskom jeziku ostaje da priča ali da ćuti. Ćutanje treba da se predstavi kao pričanje a čekanje kao uspjeh. Ali – “Ljepše je tebe čekati nego sa nekim biti” pjeva Blagoje Baković.

Srpski jezik ima jednu veliku manu a to je ćirilica. Ništa gore nije moglo da strefi Crnu Goru. Još ima nekih što se time hvale kao onaj Branko Miljković koji ima stih – “Lepa kao ćirilica”. Kakav užas i krah estetike.

Sledeća od bezbroj mana srpskog jezika jeste da jako podsjeća na ruski, pa nije naš Ustav lud da mu se ruski tako ušunja među členove. Nije naš Ustav rupa za klikere pa da ubacuje ko šta hoće.

Srpski jezik je najveći problem Crne Gore. Mi toliko volimo Crnu Goru da joj ne želimo probleme. Pa valjda više volimo pare i Crnu Goru od tog vražjeg jezika. Treba da se zna, i zna se, da đe je srpski jezik tu je i srpska crkva, ili je obrnuto, valja biti oprezan.

Srpski jezik je, srećom, ostao u fasciklama stranačkih programa, neđe na dnu fioke, đe mu je i mjesto. Ali, tvrde, jednog lijepog evropskog dana, uzeće pod mišku trobojku i dvojno državljanstvo i sizifovski se zaputiti ka vrhu planine đe ga čeka Ustav.

Srećom, tu su političke partije koje služe tome ne da navuku već da otklone svaku opasnost. Svrha djelovanja političkih partija je u tome da realizuju zahtjeve svojih birača, ukoliko ti birači nijesu Srbi.

Zato, šta ste zapeli, srpski pa srpski. Strpljenja. A strpljenje je “sposobnost da se odloži trenutno zadovoljenje potreba, kao i da se tolerišu čekanje, neprijatnosti i prepreke bez osjećaja nervoze i bijesa”.

Eto, fino kaže, možda bi ovo moglo u Ustav umjesto srpskog jezika.

Na kraju da prizovemo i onog Simonova, da izvinete Rusa, koji kaže – “Čekaj me i kada žute kiše noći ispune tugom”.

Žute kiše, sa onog našeg žutog neba.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)