Rešavanje nerešive zagonetke

Sve je (opet) počelo (i vaskrslo) kad je zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević najavio (leto 2023) da će (nova, levičarsko zelena) vlast u hrvatskoj prestonici ukinuti nazive ulica ličnostima koje su bile „povezane sa ustaškim zločinima“.

Iako se, kako sam čuo, u Nazorovom slučaju, od toga odustalo, polovinom januara ove godine, kroz društvene mreže, i mobilne telefone, protutnjala je (stigla i do mene) ta „spektakularna“ vest u čijem središtu se našao „osumnjičeni“ partizanski pesnik. I kod mnogih izazvala nedoumicu i – zgražavanje.

Na onoj „kažanjeničkoj“ listi zagrebačkih vlasti našao se, naime, uz Filipa Lukasa, i Vladimir Nazor. Dve posve različite ličnosti, dve posve različite političke biografije.

Filip Lukas (1871-1958), geograf, istoričar, geopolitičar, najdugovečniji predsednik Matice hrvatske (od 1928. do 1945). Osuđen (1945), u odsustvu, na smrt zbog (nesporne) podrške ustaškom režimu Nezavisne Države Hrvatske. Županijski sud u Zagrebu poništio je presudu 2017. godine.

Vladimir Nazor (1876-1949), hrvatski (partizanski) pesnik, pisac, političar. U ratu (Narodnooslobodilačkom) predsednik Izvršnog odbora ZAVNOH-a, prvi predsednik (posle rata) Hrvatskog sabora. Nekad slavljen, pomalo zaboravljen. Nikad osuđivan. Najveća nagrada Hrvatske za književnost (i, šire, umetnost) nosi njegovo ime ime.

Otkud, onda, Nazor u „ustaškom društvu“?

Za sve je krivo nedavno oživljavanje „fantomske pesme“ („Poglavnik“) koja mu se nekad davno pripisivala. I sad je, opet, kao reka ponornica, na „šlagvort“ odluke zagrebačkih vlasti, „isplivala“ i grunula u javnost i u (neobuzdane) društvene mreže.

Prisetio sam se da se ta priča jednom davno, nisam znao kada tačno, takođe intrigantno, uznemiravala javnost. A onda su upomoć priskočili internet i Gugl, koji sve pamte i ništa ne zaboravljaju.

Ispostavilo se, u tom lakom traganju, da se Dubravko Jeličić (1930-2020, književnik, akademik, zastupnik u Hrvatskom saboru, dobitnik nagrade „Vladimir Nazor“ za životno delo), prvi put („negde oko 1974-1975“), dok je učestvovao u pripremanju kritičkog izdanja Nazorovih sabranih dela, ozbiljnije pozabavio pričom „da je Nazor, pre odlaska u partizane, napisao pesmu posvećenu Anti Paveliću“.

Jonkeov podugljivi osmeh

Jelačićeva priča o „traganju za tom pjesmom“, objavljena, inače, u glasilu Matice hrvatske, „Vijenac“ (broj 365) deluje kao (literarni) „triler“. Prelistao je, kaže, celokupnu (hrvatsku) periodiku od 1941. do 1942. (te godine Nazor je napustio Zagreb i otišao, zajedno sa Ivanom Goranom Kovačićem, u partizane. O toj pesmi ni traga.

Kad je već bio „digao ruke od (daljeg) traženja“, sreo je profesora Jonkea. Reč je o Ljudevitu Jonkeu (1907-1979), hrvatskom lingvisti, potpisniku čuvenog Novosadskog dogovora o zajedničkom srpskohrvatskom jeziku, ubrzo potom žestokom kritičaru tog dogovora. I još žešćem borcu za poseban hrvatski jezik.

Kad je od Jeličića čuo da radi na uređivanju Nazorovih pesama za njegova sabrana dela, na Jonkeovim usnama „zalepršao je onaj njegov toliko karakteristični, pomalo i podrugljiv osmijeh“. A hoćete li, pitao je, objaviti i onu njegovu pjesmu „Poglavniku“?

Morao bih je najpre pronaći, odgovorio je Jeličić. Jonke: Naćićete je u „Hrvatskoj reviji“. Jeličić se zahvalio i odmah „odjurio na Marulićev trg“, naručio „Hrvatsku reviju“, iz 1941, 1942, pa i „za svaki slučaj još i za 1943“. Pesmu, ni tada, nije našao.

Svratio je kod svoje sestričine u Sveučilišnu knjižnicu i saopštio joj njegove „nedoumice“. Rekla mu je: „Eno ti tamo u vitrini, u predsoblju, komplet „Hrvatske revije“, nitko to drugi nikada nije imao u ruci, sve što je u njemu (njoj) ikada bilo to je u njemu (njoj) i sada“. Pesme, međutim, ni tu nije bilo.

Pouzdani nepouzdani svedoci

Jeličić je, ipak, imao već dva svedoka. I poverovao da pesma ipak postoji. Nešto kasnije stigao je još jedan „svedok“. U Zagrebu se našao Alija Nametak (1906-1987, pripovedač, dramatičar, folklorist). U Gradskoj kafani, tokom razgovora „o svemu i svačemu“, gost mu je postavio „ono Jonkeovo pitanje“, na čemu sada radi. Kad mu je „rekao što i Jonkeu“, požalio se kako već danima uzaludno traga „za Nazorovom pjesmom Anti Paveliću“. Alija „kao iz topa“: „Imam je kod kuće, poslat ću vam je“.

Prolazili su dani, ali Alijine „pošiljke nema“. Jeličić ga je pozvao. „Ne mogu je naći, ubih se tražeći, nema je pa nema!“ Priređivač Nazorovih sabranih dela je, „po treći put“, odlučio da ne gubi uzalud vreme. A onda je, jednog dana, sreo na ulici glumca i reditelja Ljudevita Galića (1919-2007). Ne seća se kako je razgovor „došao na tu pjesmu“, ali mu je Lujo, „mrtvo hladno“, rekao da je to „općepoznata stvar“: „Ja sam tu pjesmu recitirao u Radničkoj komori, na Antunovo 1942, a drugi dan sam otišao u partizane…“

Razmišljajući šta dalje, otišao je (po ko zna koji put) u čitaonicu Sveučilišne knjižnice da (opet) pregleda „Književni tjednik“ iz 1942. Tamo mu je gospođa Maca Kučina, koja je tu radila, u „povjerenju rekla“: „Nemojte to ni tražiti, to je još 1945. poslano Nazoru na njegovo traženje i nikad se više nije vratilo“.

Jeličićeva sumnja se povećavala. Ako je (sporna) pesma zaista objavljena u „Književnom tjedniku“, Nazor je, kao saradnik toga lista „imao puno razloga da taj list ukloni iz biblioteke“.

Znatno kasnije, Jeličić je uspeo da pronađe komplet „Književnog tjednika“. Pregledao ga je „vrlo pozorno“. Nije našao spornu pesmu. Tada su već bila izašla Nazorova sabrana dela. I Jeličićeva (peta) knjiga s Nazorovim pesmama, dakako bez one (i dalje sporne) o Poglavniku.

Varljiva sećanja

Nije se ova priča time okončala. Vinko Nikolić je reagovao na „vrlo grube antinazorovske invektive“ koje su se čule od nekih zastupnika u Saboru. Konstatovao u (njegovoj) „Hrvatskoj reviji“ (1996, broj 3-4): „Ne ulazeći u Nazorov ‘krimen’, znam da ne postoji nikakva Nazorova pjesma Anti Paveliću… Ja bih za nju trebao znati, jer sam u vrijeme NDH uredio antologiju rodoljubivigog pjesništva ‘Hrvatska domovina’, a također i rodoljubnih prigodnica ‘Lovori’ (1943), a ‘takve pjesme nigd‌je nema'“.

Tamo, u „Lovorima“, objavljena je Nazorova pesma „Poruka pjesnicima“. Ona je, međutim, kaže Nikolić, uperena protiv Talijana u Dalmaciji, gd‌e Nazor „poručuje pjesnicima: Budimo hrabri/ Al budimo svoji. Ovu prigodnu pjesmu, napisanu u vrijeme NDH, neki ‘pamte’ kao pjesmu Paveliću“.

Akademik Dubravko Jeličić zaključuje: „Tajna“ Nazorove pjesme, poslije toga Nikolićeva članka, bar što se mene tiče, riješena je zauvijek“. Uz opsku: „…Ili možda ipak nije?“.

Njegovu sumnju, ako je sumnja zaista postojala, pojačao je Darko Sagrak (1934-2014, pravnik, izdavač, publicista). On je u „Vjesniku“ (novembar 2003) potpisao tekst u kojem je tvrdio da je u „Hrvatskom narodu“ 14. lipnja 1944, Vinko Nikolić, na duplerici, objavio članak „Opjevani Poglavnik“, ilustrujući ga s nekoliko pesama, među njima nepotpisanu pesmu „Poglavnik“. Sagrak veruje da je njen autor Nazor. Pesma je, navodno, ostala nepotpisana zbog toga što se Nazor, u to vreme, nalazio u partizanima.

Nekoliko dana posle ovog „otkrića“, na Sagrakovu tvrdnju obrušio se Ivo Horvat (1903-1994, pesnik, bibliograf) tvrdeći da (partizanski pesnik, koji je pisao i o Titu) Nazor to nikako nije, i ne bi mogao napisati. Jeličiću se Horvatova tvrdnja učinila nedovoljno argumentovanom. Poglavnika je portretisao, primetio je, „onaj isti kiparski majstor Augustinčić (1900-1979) koji je autor najboleg Titovog kiparskog portreta i – Titov miljanik“.

Objašnjenje Vlatka Pavletića

A sada: kako je uopšte došlo do prethodno prepričanog, i delimično izvorno citiranog, Jeličićevog teksta? Objašnjenje je, u već spomenutom „Vijencu“ Matice hrvatske dao „inicijator“ Vlatko Pavletić (1930-2017, književni kritičar, teoretičar književnosti, političar, akademik). Na jednom od čestih susreta sa Dubravkom Jeličićem, Pavletić mu je pokazao „svoj zapisak“, neku vrstu teza o „nedokazanim tvrdnjama Darka Sagraka o eventualnom Nazorovom autorstvu pjesme o Poglavniku“.

Budući da mi je Jelčić, kaže Pavletić, ispričao šta je sve činio i kako je tragao za odgonetkom „tajne koja je i njega mučila“, zamolio ga je da o tome „napiše vjerodostojno svjedočanstvo“, s obzirom da se sve odvijalo na „način primjereniji krimiću nego znanstvenoj zavrzlami“.

Uostalom tim pre, primećuje Pavletić, što „neuspjeh u rješavanju zagonetke nije katarzičan“. Radoznalcima „i nakon svega“, konstatuje Vlatko Pavletić, „ostaje dovoljno štofa za razmišljanje i izmišljanje mogućih raspletnih rješenja“.

Dubravko Jeličić u poručenom tekstu, pod naslovom „Fantomska pjesma“ (i nadnaslovom Ante Pavelić i Vladimir Nazor) zaključuje (u podnaslovu): „Stručna bi ekspertiza mogla eventualno ustvrditi da su elementi prozodilije pripisivi Nazoru, ali nitko ne bi mogao dokazati da je sadržaj uistinu ponikao iz Nazorov inspiracije i opčinjenosti poglavnikom Antom Pavelićem“.

Uz sve ovo, u opticaju se, povremeno, „aktiviraju“ i spekulacije o tome kako je Nazor otišao u partizane. One imaju „izvor“ u navodnom svedočenju Nazorove sestre, koje je lansirano u javnost. A po toj verziji Nazor nije svojom voljom otišao iz Zagreba. Njega je „oteo“ i naterao da ode u partizane – Ivan Goran Kovačić (1913-1943)!

Vladimir Nazor je te spekulacije, i pre nego što su planule, sam presekao i opovrgao. Učinio je to pesmom „Čamac na Kupi“. Preko te reke, pa u šumu, otišla su zajedno dva hrvatska pesnika, autora najpotresnijih pesama o stradanju Srba: Vladimir Nazor pesmom „Majko pravoslavna“, Ivan Goran Kovačić poemom „Jama“.