Bošnjačko-Muslimanskom narodu, izbjegnimo rat

Piše: Dane Čanković

Ozvaničiti tezu u Generalnoj skupštini UN da se u Srebrenici dogodio genocid, pa taman ona bila potkrepljena i presudama haškog političkog suda, koji nije bio nezavisan, nije put ka miru i napretku, već naprotiv.
Ideja da se desi genocid od strane Srba u ratu u BiH osmišljena je na Zapadu (Centar svjetske moći koji upravlja SAD, Engleskom, vladama mnogih država, NATO…). Zapad nije planirao da se toliko dugo (do 1995.) „bavi“ srpskim narodom u Hrvatskoj i BiH. I u suštini bio je na svojoj strani a ne na strani Hrvata i Bošnjaka. NJih je koristio kao sredstvo protiv srpskog naroda, kako bi ostvario svoje interese na prostoru bivše Jugoslavije, a što je bila samo jedna, ali prva i važna „kocka“ u geopolitičkom mozaiku pripreme za rat protiv Rusije i ruskog naroda. Prva „Srebrenica“ planirana je na prostoru sjevero-zapadne BiH, na prostoru oko Krupe. Neki Srbi izmanipulisani i vrbovani od zapadnih službi na lukav način dobili su zeleno svjetlo da se ubiju Muslimani, a taj bi zločin podigli i medijski na svjetski nivo, kako bi se opravdala NATO agresija na srpske položaje. Ta NATO agresija riješila bi situaciju u korist i Hrvatske i BiH i omogućila dolazak marionetskih vlada koje bi te dvije zemlje uvele u NATO, što bi omogućilo nastavak geopolitičkog procesa i pripreme za rat protiv Rusije. Na svu sreću većina Srba, pa i Muslimana nisu upali u tu zamku, pa je zbog toga, od strane Zapada planirana Srebrenica 1995. god. O onoj „Srebrenici“ koja se dešavala u kontinuitetu ’92-’94 u kojoj je ubijeno oko tri i po hiljade Srba (ljudi, žena, djece, starih) koji su bili u svojim selima tog kraja, a trebala je podstaći dešavanje u svjetski poznatoj Srebrenici, neću govoriti.

Molim bošnjački narod da duboko razmisli i ispravno shvati situaciju, kao i bošnjačko muslimanske i srpsko pravoslavne odnose, kako bi došao do zaključka – da je za opšte dobro važno da odbace kvalifikacije da se jula 1995. god. u Srebrenici dogodio zločin genocida.
Zato što trebamo termin genocida poštovati kao čin kategorizovan kao najteži ratni zločin, koji sadrži umišljaj, isplanirani plan da se uništi jedan narod ili njegov dio. Ubistvo žena, djece… što nije slučaj sa ratnim zločinom jula mjeseca 1995. u Srebrenici. Istina o toj Srebrenici se mora saznati, inače će ona biti vododelnica čovečanstva . Spomenuti „Zapad“ nameće rezoluciju o genocidu u Srebrenici kako bi slobodarski i stradalni srpski narod pokorio i nametnuo i njemu i drugima nepravednu globalizaciju koja podrazumijeva porobljavanje, nametanje nenormalnosti, pljačku i uništavanje ljudske prirode po Božijoj blagodati.
Kako bi slomio srpski narod potrebno je ukinuti Republiku Srpsku kao pijemonta slobode. Proglasiti je genocidnom tvorevinom, dovesti marionetsku vlast koja bi sama „izvela“ ukidanje Srpske. Tada bi srpski narod bi bio kriv za rat i snosio sve posljedice koje proizilaze iz toga.
To se ne smije dozvoliti ni po koju cijenu.

Srpski narod mora odbraniti svoje dostojanstvo i Republiku Srpsku kao svoje imanje.
Koliko je taj proces (slomiti srpski narod) važan za „Zapad“ vidi se i po dugom kontinuitetu želje i rada kako bi se na svjetskom nivou, čovječanstvu nametnula rezolucija o genocidu u Srebrenici. Od Savjeta Evrope i Evropskog parlamenta (rezolucija da se 11. jul proglasi danom sjećanja na žrtave genocida u Srebrenici), zatim u Savjetu bezbijednosti UN 2015. god. prijedlog britanske rezolucije o genocidu u Srebrenici, na koju je Rusija stavila veto, pa Inckov nametnuti zakon o zabrani negiranja genocida i sada, na mala vrata, ne u SB, već u Generalnoj skupštini UN.

Možda ova današnja situacija traži prisjećanje riječi prvog predsjednika Republike Srpske, dr. Radovana Karadžića izgovorenih 14.10.1991. god. kada su Muslimani i Hrvati, bez saglasnosti srpskog naroda poveli BiH izvan zajedničke države Jugoslavije. On je tada rekao „…gospodo… još jednom molim, ne prijetim, molim da ozbiljno shvatite tumačenje političke volje srpskog naroda… ovo je put… nemojte misliti da nećete odvesti BiH u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak“
Da postavim i pitanje, šta bi bilo da Dodik, kao nekad Alija Izetbegović kaže „Žrtvovaću mir za nezavisnu BiH (Republiku Srpsku)?
I ovom prilikom iskazujem najdublji pijetet svim nevino stradalim, i želju da razumijemo da je svakom Bošnjaku i svakom Srbinu bolji međusobni mir (kojeg treba graditi) nego međusobni rat (koji odgovara stancima).

P.S. Koliko shavatam dubinu problema u vezi nametanja stava da se u Srebrenici desio zločin genocida pokazuje i činjenica da sam u periodu od dvadeset godina napisao veći broj tekstova od kojih jedan prenosimo u cjelini:

16.12.2019. Srbima pravoslavcima, Bošnjacima muslimanima

Povodom pokušaja nametanja zakona o zabrani negiranja genocida u Srebrenici
Ako Bog da, Bošnjaci muslimani će imati mudrosti, plemenitosti i hrabarosti da odbace anglosaksonsku politiku zavadi pa vladaj, koja se pokušava uvući na mala vrata preko pokušaja nametanja zakona o zabrani negiranja genocida u Srebrenici, kada im već nije uspjelo uvlačenje takve politike na velika vratra – usvajanjem rezolucije u Savjetu bezbijednosti UN o genocidu u Srebrenici.

Uzimajući u obzir složenu, a nepovoljnu međunarodnu situaciju, koja može dovesti do sukoba u mnogim regionima u svijetu, u Evropi pa i kod nas, krajnje je vrijeme da sagledamo stanje u kojem se nalazimo i dovedemo u red naše odnose – srpskopravoslvne i bošnjačkomuslimanske.

Zbog izuzetne važnosti ovih odnosa za običnog čovjeka tekst započinjem molitvom Bogu…

U ovom obraćanju neću tražiti istinu o jednoj drugoj Srebrenici u kojoj su Srbi stradali, a koja se desila prije one za koju čitav svijet zna i u kojoj su stradali Bošnjaci. Neću tražiti istinu ni u jamama ispunjenim zaklanim i nedoklanim, pre i poslije Drugog svjetskog rata, ni u broju žrtava jedne i druge strane, ni ko je i kad prvi počeo.

Kad su se god stranci uključivali u naše odnose i mi prihvatali „kosti bačene od sluga đavolskih“, kao zvijeri činili smo zločine jedni prema drugima i to sa dubokim osjećanjem mržnje i nadmoći prema žrtvi, ali i osjećanjem zadovoljstva što ispunjavamo naloge tuđina. Takvima nema spasa dok ne dožive veliku bol i onda istinsko pokajanje i preobražaj. A kada nam je tuđin uspostavljao mir, on je bio u korist interesa tuđina, sa već ubačenim sjemenom zla da proklija, opet kad njemu odgovara.

Da, činili smo mi jedni drugima i zločine podstaknute unutrašnjom slabošću, ali takvi zločini činjeni su često sa osjećanjem tuge i bola, a onda takve, savjest navede i na kajanje. Ali činili smo jedni drugima i dobre i plemenite stvari. Dakle, kada nema stranog uticaja, naši odnosi mogu biti neuporedivo bolji.

Čemu „pobjeda“ u eventualnom donošenju zakona o zabrani negiranja genocida u Srebrenici i kuda takva pobjeda vodi. Taj zakon bi bio nepremostiva prepreka za dobre srpsko-bošnjačke odnose. Rusija je takvu prepreku, u odnosima pravoslavlja i islama na svjetskom nivou eliminisala stavljajući veto u Savjetu bezbijednosti UN-a na engleski prijedlog rezolucije o genocidu u Srebrenici, i na taj način neutralisala englesku zlu namjeru. Zato Rusiji trebaju biti zahvalni i pravoslavci i muslimani.

Tim zakonom bi otvorili stare i pravili nove rane… podjele, stvarali mržnju. Kada je bilo ko od nas i najveća žrtva, tada, upravo kao takvi, moramo imati obavezu i odgovornost, da se žrtva preko osvete ne pretvori u zločince.

Teško jeste, ali mi sami možemo odbaciti te „zle kosti“ bačene nama od onih koji hoće da zagospodare, ali da bi ih odbacili moramo imati vjeru i misliti na našu djecu.

Bacanje tih „zlih kostiju“ među narode, često ugrožava mir i podstiče sukobe i nikakvi razlozi ne mogu biti opravdanje za tu svojevrsnu agresiju. Ta bačene „kosti zla“ predstavljaju čin zločina protiv međunarodnog mira.

Obnovimo istinski mir među nama i dobre odnose, ali na istini koja će doći iz zajedničkog bola zagrljenih Srba pravoslavaca i Bošnjaka muslimana. A taj zajednički bol postaće blagodatan jer će tada dušu zagrijati kajanjem i praštanjem.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)