Politička djeca iz DPS-a da zaborave na mržnju prema Mandiću i da prihvate ruku pomirenja zbog budućnosti države!

Piše: Predrag Petrović, politički analitičar

Poraz DPS-a 30. avgusta 2020. godine je ovu stranku obezglavio, jer su  nespremno dočekali smjenu vlasti.

Pokušaj Đukanovića da sa pozicije predsjednika Države konsoliduje stranku je bio neuspješan, jer mehanizmi kupovanja glasova, ucjena i drugih izbornih mahinacija su izmicale kontroli, a porazi su se ređali kao na traci, preko lokalnih, predsjedničkih pa sve do vanrednih parlamentarnih izbora 11. juna 2023. godine.

Nije samo DPS izgubio tlo pod nogama, isto se desilo i sa njegovima dugogodišnjim satelitima.

Milo Đukanović je bio samouvjeren i ubijeđen i da će najmanje još 20 godina neprikosnoveno vladati, a stranački podmladak je polako razvijao, ne žureći da oni odrastu prije nego što on ostara i povuče se iz politike.

Kada je poražen na predsjedničkim izborima, i izgubio i poslednju kariku vlasti, ubacio je u igru djecu DPS-a, nedovoljno politički sazrele, jer ih je previše držao u fazi odrastanja, posebno u fazi puzanja.

Djeca DPS-a su iz faze uvježbavanja puzanja morala odmah prohodati, a što se posebno negativno odrazilo na razvoj njihovog političkog stava i sa trajnim posledicama na njihovu političku kičmu.

Od konstituisanja 28. saziva Skupštine i 44.Vlade djeca DPS-a su svu snagu i energiju usmjerila samo na napade na predsjednika Skupštine.

DPS je uvijek znao da mu glavna prijetnja dolazi od Andrije Mandića i NSD, jer Andrija nikada nije mijenjao mišljenja i političke stavove, borio se za ravnopravnost Srba u Crnoj Gori, koji su bili za vrijeme DPS-a stigmatizovani, borio se za tradicionalne vrijednosti i opstanak SPC, i bio veliki borac protiv kriminala i korupcije.

Golgota koju je prošao Andrija Mandić i desetine hiljada građana, koji su ga politički i ljudski pratili, dugo je trajala, ali isplatilo se.

Za to vrijeme DPS je bio nemilosrdan, mijenjao je ideologije i države i stvarao generacije kojima je idolopoklonstvo i želja za vlašću, koja im je donosila ličnu i političku korist ili benefit,  bila jedina zvijezda vodilja.

Vapaji i histerija djece DPS-a i napadi, sa po više dnevnih sapštenja proiv Andrije Mandića, su iz očaja, jer je Andrija Mandić ostao dosledan svojoj politici i zato je danas predsjednik Skupštine Crne Gore, a idol DPS djece je sada bivši predsjednik.

Jedina šansa da se djeca DPS-a vrate ozbiljnoj politici, i da opstanu na političkoj sceni, je da konačno, umjesto puzanja, politički progledaju.

Umjesto svog trenutno jedinog programa, koji se ogleda u mržnji i svakodnevnim napadima na Andriju Mandića, prihvate politiku pomirenja koju im on nudi, i u konačnom pokušaju da nešto nauče od njega, jer izvlaćenje pojedinih izjava iz konteksta je već doživjelo fijasko.

Kopanje po biografiji Andrije Mandića je blagotvorno po DPS i satelite jer kada do kraja prouče  njegovu političku kariijeru, naučiće kako se vodi dosledna i državnička politika.