„Mi govorimo, jer oni ne mogu – glasovi koje treba čuti“; Pročitajte svjedočanstva srpskih žrtava rata u BiH

U Njujorku se danas, u organizaciji Stalne misije Republike Srbije pri Ujedinjenim nacijama, održava panel diskusija „Mi govorimo, jer oni ne mogu – glasovi koje treba čuti“- svjedočanstva svjedoka i žrtava rata u BiH.

Njihove govore prenosimo integralno:

Ranko Ristić je ispričao da je rođen u Zavidovićima. Mjesto gdje se istorija ponavlja. U Drugom svjetskom ratu svi Srbi se priključili Njemačkoj, dok se veliki broj Hrvata priključio Hitlerovoj Njemačkoj. Jedan od žrtava je bio i moj pradjeda, odveli su ga u Jasenovac – Petar Ristić ubijen od strane ustaša u Jasenovcu. Ja sam rođen decenijama kasnije, vaspitavan sam kao Jugosloven. Nisam vaspitavan da vidim razliku. Najbolji prijatelji su mi bili bosanski muslimani. Međutim 92 godine kada sam bio u srednjoj školi sve više grafita mogao sam da vidim sa nacističkom simbolima i pozivom na ubistvo Srba.

Išao sam sam ocem i naišli smo na blokade, izvukli su oca i mene iza auta, držali nas na nišanu. Naredili su da se vratimo u grad. Kada se moj otac požalio, moj bivši prijatelj Senad stavio je cijev na moju sljepoočnicu i rekao – vrati se ili ću da ga ubijem. Brzo smo se odvezli do kuće, pokupili smo moju majku, brata i psa i otišli smo. Nekoliko mjeseci smo bili u selu mog pradjede a onda su oni počeli da ubijaju i očistili su 30 sela oko Zavidovića, a 7.000  ljudi je moralo da se povuče.

Ovo je moja baba tetka kojoj su otkinuLI grkljan, kada su završili sa njom otišli su do sledećE kuće Ranke Pantelić i njena sudbina je bila ista.

Preko 3.000 terorista Alkaide je došlo u Bosnu. Ubrzo smo vidJeli rezultat njihovog dolaska. Uhvatili su srpske vojnike, zvali su se Blagoje Blagojević, Nenad Pektović i Branimir Đurić i obezglavili ih.

Posle rata otišao sam u SAD.

Na početku diskusije održan je minut ćutanja za sve nevine žrvtve u Bosni i Hercegovini.

Skupu prisustvuju predsJednik Srbije Aleksandar Vučić i ministar spoljnih poslova Marko Đurić.

Dušanka Stanić i njena sestra Svetlana koje su bile zatvorene u koncetracionim logorima i svJedočile su o ovom iskustvu.

Imala sam 8 godina kada je počeo rat u Jugoslaviji, naše porodice su zajedno radile, zajedno su slavile. Nažalost jednog hladnog aprilskog jutra majka mi je rekla da je škola otkazana. Ali mama mi je rekla da moram da ostanem kod kuće i da se igram sa sestrama. Nisam shvatala da smo mi bili manjina. Bili smo zatočeni u kući, jeli smo hranu samo onu koju smo imali kod kuće. Sa osam godina sam pokušala da shvatim šta se dešava. Grupa vojnika došla je pred našu kući u crnim uniformama i jedan od njih je uperio pušku u mene. On je nišanio u mene i držao upreren pištolj i natjerao nas da uđemo u kombi. Nismo znali gdje idemo.

– Odvedeni smo u školu gdje smo bili prisiljeni da budemo u školi. U naredna tri dana nismo dobijali nikavu hranu. Oni koji su bili duže jedno kuvano jaje i malo parče hljeba. Bila sam gladna, iznurena.

– Čula sam da će da nas bace u jamu kao što su radili u Drugom svjetskom ratu. Čula sam od bake kako su mučili Srbe i bacali ih u jame, i sada smo prolazili kroz isto.

Bili smo u koncentracionom logoru bez predstave o tome šta će se desiti. Vojnici su došli da nas muče. Poređali bi nas za strijeljane i pitali majke da li žele da one i djeca budu prvi. Kasnije sam saznala. Urezivali su krstove na njihovim tijelima. Živjeli smo u Sanksom mostu tako da sam mislila da mogu da počnem novi život, čak iako je to bila teritorija koju su držali Srbi granate su bili moja uspavanka. Bošnjaci su išli u školu sa nama. Jedan od Bošnjaka kada sam išla u školu rekao je mlađem _ hajde da je silujemo. Bila sam brza a on je hramao i uspjela sam da pobjegnem. Živjela sam u  trahu svakog dana.

U oktobru 1995. naš grad je ponovo bio napadnut. Uspjeli smo da pobjegnemo sa kočijama – žene djeca i stariji. Bio je oktobar, živjeli smo napolju. Ja sam bila beskućnik i ponovo uplašena. Tek kasnije sam shvatila šta sam prošla u djetinjstvu. Doik nisam napunila 11 godina grčke porodice su nas primile i smjestile u svoje domove. Tek tada sam shvatila da djetinjstvo treba tako da izbleda. Shvatila sam da ipak ima dobrih ljudi i ima nade.

Svetlana Stanić je ispričala o svom iskustvu i svojim strahovima koje je doživjela. Ova sjećanja su 30 godina kasnije samnom. Ratovi za sobom ostavljaju žrtve na svim stranama i mi smo svjedoci toga. Porodice su one koje plaćaju tu kranju cijenu. Imao traume koje nas prate. Srećni smo zato što smo preživjeli, ima onih koji to nisu uspjeli. Kao majka troje male djece ne mogu da im objasnim šta su sve moji roditelji preživjeli da bi nas sačuvali.

Ono što smo mi postigli jeste da priznamo patnju svih žrtava koji su kao i mi iskusili rat.

Panel diskusija počinje u 16 časova.

Podsjetimo, u četvrtak, 23. maja, u Njujorku će pred Generalnom skupštinom Ujedinjenih nacija biti glasanje o rezoluciji o Srebrenici. Naša delegacija, na čelu sa predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem, pokušaće da se koliko god može odupre dokumentu koji ima namjeru da na leđa Srbije stavi etiketu genocidne države.

– Odgovoriću im snažno i onoliko hrabro koliko hrabrosti ima. Sve što imam hrabrosti, znanja i snage odgovoriću im. I odgovoriću im istinito. Odgovoriću im, borićemo se. Naš narod nije genocidan narod – poruka je predsjednika Srbije Aleksandra Vučića.

(Novosti)