LJUBAV ZA LJUBAV, ALI JE SIR ZA PARE

Piše Emilo Labudović

Decenijama smo mi Srbi, naročito oni koji „na brdu ak i malo stoje“, slušali jednu te istu mantru o tome kako ne volimo Crnu Goru, kako bismo je rado poklonili i podredili Srbiji i Rusiji, kako ne poštujemo himnu sa Sekulinom doradom, zastavu iz Rankovog šnjajderaja, itd, itd. A sve to za razliku od njih, ekstra i 101 posto Crnogoraca (iz DPS, SDP i Liberala, uglavnom) koji su, kao pravi domobrani i domoljubi, ginuli za domovinom. Da bi nam tu razliku pojasnili i podvukli, držali su ruku na srce dok je svirana himna, derali se na sav glas dok su je pjevali, junačili se po Cetinju, Belvederu i Bogetićima. A da bi nas podučili patriotizmu, na nas i naše skupove jurišali su pendrecima, suzavcem, bojnim otrovima i „betonjerkama“ u centrima bezbjednosti. Na vrhu te domovinsko – vaspitne piramide stajali su Milo, Vesna, Katnić, Čađenović, a, iza pozornice, Belivuk i kompanija.

Mada današnji zapadni sociolozi i teoretičari tvrde da je patriotizam, naročito onaj manifestacioni, dimna zavjesa za ekstremni nacionalizam (što je, ruku na srce, djelimično tačno), kao patriota skidam kapu pred svim iskrenim patriotama, ma na kojoj strani bili. Jer, nije sramota voljeti svoju zemlju, sramota je prisvajati je i braneći drugima da je vole. Ali to je veoma razuđena i kompleksna priča za mnogo oziljnije studije, i nije tema ovih redova. Ovdje je riječ o onim patriotama koje su, dok je svirala himna a oni jednu ruku držali na srcu, drugu duboko zavlačili u narodni džep.

LJubitelji sporta, ženskog rukometa pogotovo, dobro se sjećaju Milene Raičević, jedne od najboljih rukometašica i kapitena „Budućnosti“ i državnog tima. Pamte je po fenomenalnim akcijama i golovima, a još više po karakterističnom načinu proslave i radovanja. Isti stepen euforije, na granici „skidanja s pameti“, Milena je manifestovala i tokom državnih slavlja i pjevala himnu da je za tri decibela jače od drugih. A kad ju je karijera odvela u bukureštanski „Rapid“, ispostavilo se da je „Budućnost“ zakinula Milenu za priličnu svotu plata i premija. A Milena, kao i svi drugi, živi za rukomet ali i živi od rukometa. Na kraju je došlo do suda, a sud kao sud, ne zna on ništa o patriotizmu, himni, zastavi… presudio da se Mileni isplati sve do poslednjeg centa.

Lično, nisam ljubitelj rukometa, nijesam fan ni Milene ni „Budućnosti“, ali daleko od toga da imam bilo šta protiv. Naprotiv, Milenino pravo da naplati „svoje“ smatram apsolutnim. NJen primjer, kao najsvježiji, uzeo sam samo kao ilustraciju one narodne da je „ljubav za ljubav, ali je sir za pare“. I nije ona jedina, daleko od toga. Sjetimo se samo Verice Maraš, Saše Čađenovića i brojnih koji su svoju „majku“ Crnu Goru tužili za sve neplaćene odmore, dnevnice, nagrade, otpremnine, za sve što nijesu stigli da, i pored vanrednih plata i privilegija svake vrste, „namaknu“ dok su „svim srcem svojim ljubili Crnu Goru, njenu nezavisnost i proevropski put“. Jer, „sinovi njenog stijenja“ glodali su je i oglodali do koske, a sve uz ojkanje i talmbase kao izraze najdublje ljubavi prema njoj. A mi s ove strane, mi koji se nismo ni primakli njenoj kasi i kojima ona ne duguje ništa, a duguje sve, i bez suda ćemo je voljeti onako kako ona nikad nije voljela nas.

„Oj, svijetla, majska zoro
Hoćeš li nam svitat skoro“!