Kako je Gorski vijenac „preveden“ sa srpskog na srpski?

Piše M.K.

Svjesni da je javnost zasićena upotrebom Njegoševog lika i djela u svrhu nacionalnih i identitetsih potkusurivanja, ipak smo bili prinuđeni da iskomentarišemo jednu zaista vanserijski neozbiljnu i samoevidentnu neistinu koja dolazi iz tabora onih koji ciljano žele da zbune i otuđe narod od sopstvenog kulturnog nasleđa. Tabora koji tvrdi da je „Gorski vijenac“ preveden na srpski jezik. Koje je uporište ovog „argumenta“?

Pripovijetka „Gorski venac“ autora Dušana Bogosavljevića izdata u Beogradu, 1927. godine. Iako se i po samoj korici nazire svrha – da je pisan za mlađe uzraste i da je Njegošev „Gorski vijenac“ redimenzioniran u pripovjetku od navedenog autora. Uprkos tome, ozbiljni ljudi ne sude knjizi po koricama, posebno ne interpretaciju ili prepričavanje najbitnijeg djela u srpskoj književnosti i zato treba pristupiti temeljnom obrazloženju.

Kako u prošlosti tako i danas postoje adaptirana izdanja velikih književnih djela. Konkretno navedeno (ali i jedino ove vrste) adaptirano izdanje, se učinilo zgodno pseudotumačima Njegoševog djela, kako bi dokazivali svoje sumanute teze da je „Gorski vijenac” tobože bio napisan na jeziku koji nije bio razumljiv srpskoj djeci. No, razlozi su, razumije se, bili pedagoške i metodičke prirode, nekakav napor da se u književnom smislu djeci prilagodi ili pojednostavi jedno tako zahtjevno djelo kakav je „Gorski vijenac“.

Sličan pristup imamo i danas, najpopularniji primjeri adaptacije jesu: „Biblija za djecu u 365 priča“, Homerovi epovi, obimniji romani poput Don Kihota, ili Lalićeve Hajke. Prethodne redove potvđuje i sam autor u predgovoru: „Promena u tekstu ima sitnijih i krupnijih. U sitne promene spada: promena reda reči, ukidanje apostrofa gde god je bilo mogućno, menjanje južnog dijalekta u istočni, zamena provincializama i arhaizama današnjim rečima…Krupne promene odnose se na najteža mesta u delu…“

Nema smisla osuđivati Bogosavljevićev pokušaj koji je svakako plemenite i isključivo tehničke prirode. Bogosavljevića možemo uporediti sa arhitektom koji kondezuje stvarnost u maketi kako bi i drugi ljudi mogli razumijeti i nazrijeti ono što želi izgraditi – dakle u pitanju je tehnička neophodnost, dok je za pseudotumače navedena interpretacija pripovjetke ideološki izbor. Ideološki izbor uvijek nosi određenu korist, bilo ličnu bilo neku drugu, a u ovom slučaju pseudotumači žele otuđiti Njegoša od sopstvenog kulturnog nasleđa i dodatno zbuniti šire narodne mase zarad sopstvenih nacionalnih i, znajući njih, finansijskih pobuda. To je ključno da bi razumjeli o čemu se ovdje radi. Pseudotumači računaju na slabu koncentraciju i manjak discipline širih narodih masa koje medijski crpe znanje na površinskom, tj. pojavnom nivou i u Čerčilovom stilu: „U naslovu me hvalite, u tekstu mi psujte majku“, su svjesno plasirali ovu neistinu koja je tabloidne prirode. Primijetićete da oni koji koriste ovaj „argument“ čak i ne objavljuju koricu same knjige o kojoj diskutuju jer na njoj jasno piše o čemu je riječ, a tek navedeni predgovor koji bilo čiju dilemu oko ovog pitanja razrješava. Do sada je jasno da pseudotumači ne žele da razjasne temu koju aktuelizuju, već da njom dodatno zbune i unesu sumnju u dobro zasnovane i objektivne istorisjke fakte koji im ne idu na ruku.

Svakako pripovjetka Bogosavljevića nije zaživjela ni u Srbiji ni u Crnoj Gori. Dan danas je Njegoš kanon u srpskim školama i u lektiri se čita doslovno kako je i napisan, dakle u originalu. Nekako su maliciozni pseudotumači zanemarili cijeli korpus njegošologa (ekavskih i ijekavskih) koji su crpili svoj doživljaj Njegoša – upravo iz samog Njegoševog djela, a ne iz drugih izvora. I znate šta?

Nijednom nije palo na pamet da ijekavicu distorzira u bilo koji drugi srpski dijalekat. Tu dolazimo do suštine, jer pseudotumači upravo imaju problem sa izvornim Njegoševim djelom zato i manično traže pseudoargumente iz drugorazednih, trećerazednih i svih onih izvora koji nisu sam Njegoš. Zašto uopšte moraju ulaziti u ovu igru za koju znaju da unaprijed gube? Jer je Njegoš prevelika i nezaobilazna ličnost da bi ga ignorisali, moraju imati neki komentar na njegov lik i djelo, pa iako je ovako neutemeljen i provokatorski nastrojen. „Ozbiljniji“ protivnici Njegoša se obračunavaju, ili bolje reći ga ponižavaju, tako što prave od njega naivno biće koje je palo pod manipulaciju Sime Sarajlije, a oni „najozbiljniji“ prosto prihvataju Njegoševo srpstvo kao neku „nacionalnu grešku“ i klone se pretjeranog pominjanja samog Njegoša jer znaju da u toj utakmici mjerenja nacionalnih krvnih zrnaca ne mogu odnijeti pobjedu.

Nas, srećom, ne mogu lagati niti zbuniti. Mi znamo ko smo. Pseudotumačima treba poručiti ono što je Njegoš napisao Vuku u jednom od pisama: „Srpski je Homer u narodnoj poeziji ko ju hoće razumjeti i kome je srpskost mila; a ko neće, zalud mu sva dobra kačestva prave poezije u narodnim pjesmama, u kojima se nalaze.“

Sam Njegoš je za srpski narod postao Homer, dakle objektivizirana kategorija, i kome srpskost nije mila ne može mu biti ni mio Njegoš zato pozivamo da se prekinu pokušaji krađe ili falsifikovanja srpske književnosti usljed nedostatka sopstvene, sami ste se iz nje isključili i mi vam tu ne možemo pomoći osim poželjeti razum i povratak sopostvenom kulturnom nasleđu.

(IN4S)