PROGONOVIĆI

Piše: Emilo Labudović

Nema dana da te ne kunemo
O, prokleta Kulo Radunova,
Kad u tebi do jednog trunemo
Bez vreloga praha i olova.

Zar ne vidiš, gnijezdo kameno,
Gdje smrkava prije nego svane
Da su opet slamu i sijeno…
Pa zažegli sa svakoje strane.

Plamen liže uz zidove grube
Sjaj se roda stogodišnji kruni
Ali nema Radunove ljube
DŽeferdare tanke da pripuni.

Sami, Kulo! Na vjetrometini,
Nagnali se u tvoje zidine
A nikoga da zagon učini
I straži gubi iz torine.
….
Nema nade da iko ostane
Mi nijesmo od koljenovića
Kad nas Kulo, odasvud prognane,
Opet gone iz Progonovića.

Emilo Labudović