Mladen Mikijelj

Vrijeme je oranju

0

Piše: Emilo Labudović

Naš poznati istoričar, akademik Milorad Ekmečić, svoju čuvenu istoriju srpskog naroda od Kosova naovamo naslovio je „Između klanja i oranja“. I ne bez razloga. Jer ako je iko, mi smo. Klani, paljeni, nabijani na kolje, skapavali u dušegupkama, punili jame bezdanice, okajavali tuđe grijehe, plaćali tuđe račune i… vavijek bili krivci. „Kriv sam što postojim“, definisao je sve naše krivice neponovljivi Dobrica Erić.

Klanje kao jedan od jezivih metoda oduzimanja života odavno je zamijenjeno modernijim, ali ništa manje jezivijim, načinima i čini se da čovječanstvo ni u čemu tako snažno i tako maštovito nije napredovalo kao u modernizaciji samodestrukcije i vlastitog uništenja. I to smo iskusili, sa sve kasetnim bombama i osiromašenim uranijumom, kao šlagom. I opet nije bilo dovoljno, pa su nam, opet i opet, pod grlo stavili nož krivice i kolju li, kolju. Reklo bi se: ništa novo pod kapom nebeskom i ništa novo u srpskom udesu.

Ali, navika rađa rezistenciju i otpornost na zlo, na nepravdu, na laži i na podmetanja. Pa i na smrt, čak i ako nije po redu i po božjem pozivu. A oni koji je, kao jahači Apokalipse, nose i njome zasipaju tek rascvetale trešnje i noći pune mjesečine pretvaraju u grotla mraka, ponovo zaboravljaju onu „boj se onog ko je svik’o bez golema mrijet jada“!

I nije smrt ono što boli. Mnogo više boli laž o smrti, laž o tome kako nje nema recimo u Gazi a ima je u Srebrenici, kako je nije bilo u Jadovnom i Jasenovcu, a bilo je u Srebrenici, kako nije žnjela svoje nevino klasje po Bratuncu i Kravicama a harala je samo Srebrenicom, kako je ono u Pivi, Velici, na Murini bilo tek samo šala, a samo je smrt u Srebrenici ozbiljna smrt. I kako se sve druge smrti imaju bolovati ćutke i pognute glave, u jaucima koje samo Nebo čuje a samo se nad onom u Srebrenici može i mora, mora pod prijetnjom kazne, naricati do sve do Ujedinjenih nacija. Jer samo je smrt u Srebrenici ozbiljna. Toliko ozbiljna da se evo neko vrijeme čitav svijet njome zabavio.

I sve druge smrti su u njenoj sjenci. I svi drugi dželati sad su „male mace“ u odnosu na srpske monstrume. Jer Švabe, Italijani, Englezi, Hrvati, Muslimani, Ameri… nikad i nikoga nijesu, a samo Srbi jesu, jesu i jesu. I to ne bilo gdje i alo gdje kao u Srebrenici. Osam hiljada mezara nad ko zna čime, za stotine i stotine hiljada bezgrobnih stradalnika rasijanih od Krfa do Boldogasona, i dalje, dalje, dalje…

Činjenica je da je nemjerljivo nesamjerljivo, a smrt je nemjerljiva i nema dimenzije i brojeve za poređenja, ali… što je mnogo – mnogo je. Mnogo, pa čak i kad je u Srebrenici! Ali, Srebrenička smrt opet, kao kuga, kao španjolka, kao magareći kašalj, hara među Srbima.

Ali, Srbi su, ne tako često i ne tako dugo, imali i periode kada su pušku kačili o klin i prihvatali se pluga. I evo, opet je proljeće, zemlja čeka, željna sjemena… vrijeme je oranju. Samo valja orati mudro. Opljunuti u šake pa zaći duboko, da ostane traga i za potomstvo. I sijati valja isto tako. Ono staro, provjereno i dokazano sjeme.  Sjeme prađedovsko. Jer, kako oremo i kako sijemo, tako ćemo i žnjeti. I ne samo ove već svih budućih žetvi, dok nas i jedan traje. I valja paziti da se u rod ne ugnijeze kukolj i nerod, i ne pokvari ga. A bez roda, čistog, svetim tamjanom okađenog, krstom krštenog i pred Tvorcem pravednog, ko smo i šta smo? I kuda ćemo, i dokle ćemo?

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)

Ostavite Komentar

Your email address will not be published.