Unuk poginulog u bombardovanju Murine za BORBU: Rana, kao i svaka, ostavi ožiljak, ali ove NATO rane ostavljaju ožiljke na duši!

Četvrt vijeka je prošlo od bombardovanja naselja kraj Plava, Murine, od strane NATO agresora gdje je ubijeno šestoro civila a od čega troje djece.

Danas je to selo još dublje zaspalo bez starog mosta srušenog u NATO bombardovanju, hotela koji je tom prilikom teško oštećen pa srušen, i sa putem koji preko Čakora više ne vodi do Peći jer na njemu nema graničnog prelaza.

Savremena istorija Murina računa se po razaranjima – od NATO bombardovanja 30. aprila 1999. godine a tim povodom je unuk jednog od ubijenih, Bojan Komatina za Borbu govorio o ovom bombardovanju, i kakvi su osjećaji, 25 godina nakon bombardovanja.

BORBA: Prošlo je četvrt vijeka od agresije NATO pakta na malenu varošicu Murino. U tom bombardovanju stradao je Vaš djed, Manojlo Komatina. Sjećanje ostaje, ali jesu li rane bar malo zacijeljene?

Komatina: Sjećanje ostaje, ne dozvoljavamo da padnu u zaborav ni moj djed, ni ostale žrtve ovog zločina, posebno djeca. Rana kao i svaka ostavi ožiljak… Ove ostavljaju one najteže ožiljke na duši. Tako da se te posledice i dalje osjećaju.

BORBA: Šta je uradila država Crna Gora da se oduži žrtvama u Murinu?

Komatina: Država Crna Gora nije zvanično do sad ništa uradila. To se posebno odnosi na period bivšeg DPS režima.

Oni su ovaj zločin na svaki način pokušavali da sakriju, da minimiziraju. Da se jednostavno zaboravi. To im nismo dozvolili. Nakon promjene vlasti 2020. došlo je i do promjene odnosa prema ovom zločinu. Ta promjena se za sad odnosi na to da današnji predstavnici vlasti dolaze na obilježavanje godišnjice ovog zločina. Dolazili su i bivši premijer Krivokapić kao i gospodin Dritan Abazović kojie je takođe izrazio spremnost da žrtve i njihove porodice dobiju adekvatnu pažnju od strane države.

Predsjednik Milatović je takođe prvi predsjednik koji je došao na spomen obilježje i poklonio se žrtvama. Ali kao što rekoh promjena tog odnosa za sad je samo u tom smislu. Ali i dalje nemamo zakonski regulisan odnos države prema ovim žrtvama. Prošle godine u maju je izglasan zakon u Skupštini Crne Gore koji je definisao status ovih žrtava kao civilnih žrtava rata. Međutim taj zakon nijesu potpisali predsjednik Đukanović kao ni predsjednik Milatović. navodeći ustavne prepreke kao razlog.

U decembru je ponovo taj zakon predložen da se izglasa u Skupštini ali je povučen pod pritiskom NVO sektora i političara iz Bošnjačke stranke.

BORBA: Prilikom nedavnog gostovanja na Javnom servisu prozvali ste vlast i NVO sektor koji govore da su oni žrtve „intervencije“ i da izbjegavaju da kažu da je to zločin. Zbog čega je to tako?

Komatina: To je ono što je zajedničko za bivšu vlast i većinu političara iz današnje vlasti….kao i NVO sektora koji jedino za ovaj zločin ne kažu da je zlocčn…što je po meni jedna klasična diskriminacija.

Jer kad se ostali zločini zovu tako, ne postoji ni jedan razlog da se to ne kaze i za Murinu… Jedino što meni pada na pamet je da se ne smije to reći za NATO pakt.

BORBA: Je li iko od ambasadora zemalja koje su počinile agresiju uputio makar saučešće? Jeste li uopšte imali kontakta sa njima?

Komatina: Sa ambasadama je bilo ranije kontakata, ali meni nije poznato da se neko izvinio za ovaj zločin. Imali smo čak i prije dvije godine situaciju da je ambasadorka SAD bila na Murini ali se nije izvinila. Što je prvo morala da uradi. A ne da nekom donacijom pokuša da opere savjest svoje zemlje.

BORBA: Nakon 30. avgusta, predstavnici vlasti konačno su počeli da odaju počast žrtvama agresije dok je bivši režim to pitanje konstantno izbjegavao. Zašto mislite da je DPS bježao od ove teme i od sjene vašeg djeda i ostalih postradalih u Murinu?

Komatina: Predstavnici DPS su nam u tom periodu garantovali da ćemo biti upozoreni na eventualnu opasnost… Imali smo radnu obavezu, djeca su morala u školu, i onda se desila Murina… Nisu nas upozorili, tako da ja smatram da postoji ozbiljna sumnja da je neko prećutao eventualno upozorenje i da su ova djeca žrtvovana. Zato je i bila tišina.