Srpski maksimalizam

Piše: Darko Đogo

Dovoljno je postojati samo nekoliko sati kod moštiju Svetog Vasilija Ostroškog da se čovjek uvjeri da vrela molitva iz najdubljih krajičaka duše nije umrla u ovom narodu.

No postoji i jedna čudnovata stvar: ljudi će se moliti iz petnih žila za ozdravljenje svoga djeteta, oca ili majke, no čak ni pred kivotom živog svjedoka prisustva Božijeg neće lako napustiti neke svoje odluke. Ili navike. Makar očigledno samouništavajuće. Jer „to je moje, to sam ja“. Kao da neprekidno molitvu Gospodnju ponavljamo sa fusnotom: neka bude volja Tvoja, ali samo ako je ujedno i – moja.

Govoreći o ruskoj kulturi, ponekad se istaknu unutrašnje protivrječnosti ruskog nacionalnog karaktera koje, vrlo često, prebivaju u istom čovjeku. Još je Pavle Evdokimov započeo svoju znamenitu knjigu „Hristos u ruskoj misli“ ističući ovaj „ruski maksimalizam“.

No postoji i jedna čudnovata stvar: ljudi će se moliti iz petnih žila za ozdravljenje svoga djeteta, oca ili majke, no čak ni pred kivotom živog svjedoka prisustva Božijeg neće lako napustiti neke svoje odluke. Ili navike. Makar očigledno samouništavajuće. Jer „to je moje, to sam ja“. Kao da neprekidno molitvu Gospodnju ponavljamo sa fusnotom: neka bude volja Tvoja, ali samo ako je ujedno i – moja.

Upravo suprotno: ono što smo uglavnom dobili nastalo je kao nekakav kompromis između protivrječnih ideologija, kao kontinuitet i istrajavanje ne samo u onome dobrom i izgrađujućem već i u pogrešnim istorijskim izborima. Ideja trećeg puta idejno se porađala već kod ruskih slovenofila a obnavljala kod Solženjicina i Dragoša Kalajića kao ideja autentično beskompromisna, kao ideja o tome da Pravoslavna Crkva i kultura imaju u sebi snage da izbjegnu krajnosti spolja uvezenih sistema. Zasad se čini da je njihova ideja još uvijek prisutna ali ne i ostvarena.

Naša javna kultura obilježena je podjelom koja se obično klasifikuje poistovjećivanjem sa dva kulturna i politička pola: sa jedne strane imamo Srbiju (tj. srpski narod u cjelini) a sa druge strane „Drugu Srbiju“. Dosadašnji „trećeputaški“ pokušaju uglavnom su bili političke dosjetke da se neka partija ili pokret „rebrenduje“.

U toj kulturnoj igri dva pola određene su i konkretne uloge: „Druga Srbija“ u suštini ima kulturnu moć disproporcionalnu svom udjelu u stanovništvu a takođe je i motivisana komičnim sebepoimanjem njene uloge kao „prosvetiteljske“, pa ona uglavnom nervozno atakuje sopstveni narod, njegove izbore, kulturnu i duhovnu fizionomiju, dok sa druge strane stoji (dekorativna ili stvarna) rodoljubiva politička i kulturna elita koja onda brani taj isti narod.

Kako je u momentima odbrane najvažnije preživjeti i uzvratiti udarac –  a ti momenti kod nas traju oduvijek – onda su se očekivane retorike i stavovi podijelili maksimalistički: „Drugoj Srbiji“ su ovaj narod, Crkva, prošlost, Kosovo krivi za sva zla ovog svijeta dok se onda mi branimo ističući neopravdanost tih optužbi.

Ovaj narod sigurno nije krezub, lud, bezobrazan, neprosvećen, zao. Ovaj narod je pretrpio nekolika državna eksperimenta, ideološka lutanja, strane okupacije, genocid i progone. Sve je to tačno.

Ono, pak, što u toj paljbi strada jeste mogućnost rodoljubivog sebepreispitivanja i još više: ostvarivanja u život spoznaja iz tog sebepreispitivanja.  Ako ostavimo po strani klevetničke komplekse odrođenih stanovnika Megalopolisa, da li bi za nas bilo korisno da i sami pogledamo u sopstveni izgled i istorijski bilans, ne bismo li nešto naučili i promijenili?

Srpska zavjetna misao nije isto što i neprekidno ponavljanje bodrećih riječi i shvatanja, već i duboko preispitivanje naše prošlosti i sadašnjosti u njenim neprivlačnim aspektima.

Danas rijetko spominjani Vladimir Vujić, izvan svake sumnje svetosavski mislilac, znao je da ukaže i na naše slabosti. Slično tako u skorije vrijeme i Žarko Vidović. Kao možda jedini takav šire rasprostranjen tekst i danas se umnožava i ponešto čita Rajsova brošura „Čujte Srbi – čuvajte se sebe!“ Ponekad se ogledamo i u „Knjizi o Milutinu“. Uvijek aktuelna „Nebeska liturgija“ Vladike Nikolaja takođe ne nudi laskavu sliku nas samih i stanja nacije.

Kada sam, u jednom relativno skorom tekstu, naveo ocijene ohridskog i žičkog svetitelja o Srbima u Velikom ratu, kritike na račun i Vladike i autora ovog teksta dolazile su uglavnom „zdesna“: nije moguće da je stanje tada bilo takvo (pogotovo ako uzmemo u obzir da smo u posljednjih 100 godina uglavnom nazadovali u svakom pogledu). Kao da je želja da se izbjegnu zablude – manjak rodoljublja. I to u narodu koji se ni danas lako ne prašta niti od jedne svoje političke, kulturne ili lične zablude. Kao da su jedini naši izbori gordost ili samoporicanje.

Sličnu pojavu možemo da vidimo ako pogledamo današnji opšteprihvaćeni izgled ličnosti i djela patrijarha Pavla u poređenju sa njegovim riječima i ličnošću kakva je zaista bio. Strogi asketa, zahtijevan prema okolini, ali i prema čitavom srpskom narodu, oštre i opominjuće riječi izgovorene na miran i blag način, sa tek ponekom duhovitom opaskom čija je humorističnost proisticala baš iz kontrasta između oštre poruke i šaljive poente, patrijarh Pavle se preobrazio u nekakvog pravoslavnog komičara i dalaj-lamu, čija je jedina funkcija da kritikuje (inače zaista asocijalnu i pogibeljnu) praksu kupovine automobilskih simbola moći i luksuza.

No patrijarh Pavle nije vjerovao da je skromnost vrlina samo za episkope i sveštenstvo. On nas nije opominjao da će se naša sudbina, istorijska i nebeska, razrješiti u HHI vijeku na Kosovu polju – da bismo tu istu Svetu Zemlju masovno smatrali legitimnim ulogom u geopolitičkoj i ekonomskoj trgovini sa kolektivnim Zapadom ili da bismo živjeli na takav način da nas Zavjet ne obavezuje.

Nije taj sveti starac opominjao samo „crkvene“ ljude da će nas razvrat i samoubistvena srođenost sa smrću nerođene djece uništiti. Narod kome je seks svojevrstan sport a odlazak kod zubara veća trauma nego odlazak na pobačaj – teško da će se izboriti sa samim sobom, sve i da mu božanska ruka odmakne sve nedobronamjernike sa pleća.

U izvjesnom smislu – i tu leži još jedan naš paradoks – snagu patrijarhovih riječi, u negativnom, odbacujućem odrazu, dublje su osjetile „žene u crnom“ nego prosječna Srpkinja: one su shvatile da njegove riječi obavezuju, pa su ga naciljale kao protivnika svega do čega one drže, dok prosječan Srbin u najboljem slučaju prihvata riječi patrijarha kao dekoraciju, pobožni privjesak u životu koji se neće promijeniti ma šta mu ma ko rekao.

Možda je zato najčešće navođena njegova sentenca „budimo ljudi“ jer pod „čovjekom“ svako podrazumijeva sliku samoga sebe. Za zapovijest o skromnosti, rađanju, Kosovu i Metohiji ne marimo toliko – njih je nemoguće tako lako izvrdati. Kao da smo svi postali onaj Banaćanin iz šale koji za cjelokupnu stvarnost – uključujući i svete riječi spasenja – govori: „Paaaa, nije to baš tako bilo“.

Između ta dva pola srpskog maksimalizma onaj koji teži pravednosti, Zavjetu, žrtvi sve više postaje retorska smicalica, izgovor. „Ako ne možemo sad da se vratimo na Kosovo, bar da ga trampimo za strane investicije“; „ako ne mogu da nađem supružnika kakvog ja hoću, neću nikoga“; „ako ne može navodno nemogući H, onda uzimam onaj Y za koji sam se već opredijelio“. Sve ili ništa za koje smo ubjeđeno da je nešto.

Zato naličje srpskog maksimalizma jeste srpska apatija. „Šta se tu može?“, „Nije to moje da promijenim“, „Izvan je to mojih moći“. Ili sve odmah ili ništa obično je opravdanje za svojevrstan praktični nihilizam: onda ništa.

I ta srpska vječita klackalica najznačajniji je politički resurs svih naših kolonijalnih uprava, sa lijeva i desna, njihovo saznanje da će se ne na kraju već na početku Srbin umoriti da živi, djeluje, postoji, vaspitava u odlučnosti i nepokolebljivosti.

Kako je bilo moguće da se srastemo sa situacijom u kojoj su se srpske institucije na AP Kosovo i Metohija integrisale u secesionistički sistem a da to nije uzbuđivalo nikada više od nekoliko procenata naše javnosti? Zakon o nametanju američkih „rodno osjetljivih“ nebuloza u Srbiji? Ko je njega usvojio, kako je prošao pred nas? Kako je moguće da u zemlji koja još nosi srpsko ime nakon 25 godina od vraćanja vjeronauke – te slamke spasa za buduće generacije – i dalje se raspravlja o njenom statusu i potrebnosti?

Pismen čovjek bi dao hiljadu slojevitih odgovora, o pogrešnim kontinuitetima i nastavcima tuđinskih kulturnih politika, o spoljašnjem i unutrašnjem okupacionom obruču koji čitavu našu Otadžbinu drži u okovima. No okova je uvijek bilo, suptilnih i brutalnih. Zašto smo ih pounutrašnjili? Kako smo im se predali?

Izgleda da smo izgubili moć sagledavanja sebe u ogledalu boljih od nas. Na poslijetku: u ogledalu lica Hristovog. A to je ono što se prosto naziva pokajanje: sagledavanje svojih grijehova i zabluda, stranputica i krivica. Pokajanje traži da se ide tankom ali životnom linijom između gordosti i sebeporicanja, između dva očajanja i apatije.

Naše narodno pjesništvo znalo je tu tajnu. Ista ta srpska homerovska poezija, veća od nas samih kakvi smo danas, dala je ne samo Kneževu večeru već i Marka Kraljevića koji vapi „aoj meni do Boga miloga – đe pogubih od sebe boljega!“ Dala nam je lik i nepravedne „gospode srpske“ koja nagovara i podmićuje sina i bratanca da kaže na kome je Carstvo. Njegošev genije i narodni genije znali su i za velikaše kojima su proklete duše jer na komade razdijeliše carstvo ali su znali i za iskupljenje Žrtvom – tako da ista ta vlastela i narod, kada postanu dostojni Zavjeta, dobijaju usklik „sve je dobro i čestito bilo i milome Bogu pristupačno“. Zavjetna misao nije propagandna misao, parolašenje: ona je etička misao, podrazumijeva sagledavanje tamne strane nas samih i borbu sa tom tamnom stranom.

Mi jesmo zavjetni narod. To ne znači da je važno samo da smo narod – pa ćemo Zavjet držati u džepovima, kao Boga, da ga izvadimo pred kontrolni rad, u kladionici ili u bolnici. Mi smo narod kojeg obavezuje Zavjet: u njemu je sadržana tajna opstanka i smisla postojanja. Narod sa zadatkom i smislom. Bez tog zadatka – ujedinjenja, oslobođenja, malog i velikog žrtvovanja – mi postajemo ono na čijem smo pragu: narod sveden na ekonomsko i političko roblje, koje niko ne pita da li su saglasni sa nekim zakonom ili sporazumom Narod nevitalan i razdjeljen, narod kratkog dana i pamćenja.

A sve to ne moramo da budemo. Dovoljno je samo da unutar srpskog maksimalizma nađemo prostor da živimo sa sviješću da nas gledaju preci i da našu svakidašnju žrtvu traže rođeni i još nerođeni potomci. Udjenimo se negdje među njih, nađimo mjesto, sagledajmo sebe, izvan svemoći i nemoći, iznad sebeporicanja i gordosti.

Naći pravu mjeru svog zadatka i smisla, ne rasteretiti se Zavjeta i ne opteretiti se sebezaljubljenošću, živjeti i moliti se dokle naš život i molitva ne otvore ono njegoševsko nebo zatvoreno – jedina je formula našeg opstanka i spasenja.