Poslije litija, pa ni poslije izbora i odlaska Mila Đukanovića, odnosi Podgorica- Banjaluka nisu se, bar ne manifestno, vratili na staru bliskost, iako je u samoj Crnoj Gori krenulo nabolje u odnosu prema domaćim Srbima i Srbiji, ocijenio je za BORBU Nenad Kecmanović doktor i profesor političkih nauka, publicista i član Senata Republike Srpske.
Kako je istakao u intervjuu za naš portala, za nikakve odnose između Podgorice i Banjaluke najzaslužniji je Milo Đukanovića čiji je režim negativan odnos prema Republici Srpskoj ispoljavao preko veliko ljubavi sa Sarajevom, koje je teško podnijelo razvlašćivanje DPS-a nakon litija.
Prema njegovom mišljenju, Crna Gora je onog momenta kada je ušla u NATO izgubila suverenitet, jer više nema monopol sile na svojoj teritoriji, što je minimalna defincija države. Od tog trenutka, ističe Kecmanović, ona je postala je ambasadorokratija, u kojoj o svim važnim političkim pitanjima mora da se konsultuje američki ambasador.
„Zato je i moguće da utvara poput Šmita, koja nema nikakav ni legalitet ni legitimitet, traži od Borelja da zabrani dvjema suverenim državama koje nisu članice EU, da pošalju delegaciju na rođendan Republike Srpske“ , poručio je Kecmanović.
Kecmanović je naglasio da je krajnji cilj Zapada u BiH i regionu odražavanje zamrznutih konfklikata u evropskom dvorištu kako bi se blokirala ekspanzija EU.
Kako dodaje, nije isključeno da kolektivni Zapad u BiH pokrene još jedan proksi rat, u kojem bi Bošnjaci, plus mudžahedini, plus vehabije, plus migranti lako bi pošli u oružani džihad protiv nevjernika i isprovocirali Srbiju i Hrvatsku da se ponovo uključe.
1.Kako ocjenjujete odnos zvanične Podgorice prema Republici Srpskoj, i da li on uslovljen pritiscima sa Zapada (naravno kada je riječ o Crnoj Gori)?
Tokom Đukanovićeve ere ti odnosi su bili prije bi se moglo reći nikakvi nego loši. Naprosto nije ih bilo, ma koliko to bilo neprirodno, posebno s obzirom na jugoistok Republike Srpske gdje se preklapaju Stara Hercegovina i Stara Crna Gora sa istom vjerom nacionalnom i regionalnom kulturom, tradicijom, običajima, mentalitetom naroda. Milova srbofobija bila je uglavnom usmjerena prema Srbiji i Beogradu. Negativan odnos bivšeg režima u CG prema Srpskoj ispoljavao se indirektno preko velike ljubavi sa Sarajevom. Bošnjaci su ga uzimali kao uzor političke vještine kako se može izaći na kraj sa Beogradom u kome Bošnjaci vazda vide aždaju koja je zinula da im proguta njihovu dejtonsku četvrtinu Bosne od četiri kantona. Poslije litija su za njim više plakali bošnjački mediji nego njegovi ministri. Ali, ni poslije litija, pa ni poslije izbora i odlaska Đukanovića, odnosi Podgorica- Banjaluka nisu se, bar ne manifestno, vratili na staru bliskost, iako je u samoj Crnoj Gori krenulo nabolje u odnosu prema domaćim Srbima i Srbiji.
No nisu mi nepoznati ni pritisci Zapada na Crnu Goru, koje ste spomenuli, na Srpsku su i mnogo veći. Međutim, koliko god je odnos snaga neuporediv, oni vas jašu ne baš koliko hoće, nego i koliko im dozvolite. Neki od brojnih visokih i niskih predstavnika, posrednika, specijalnih izvjestilaca, zamjenika pomoćnika sekretara i sl. u svojim memoarima su se cinično čudili što su Srbi pristajali više nego što je očekivano i ustupali više nego što je traženo. Dodik je u tome napravio preokret, i oni su to na neki način respektovali, a narodu u Srpskoj vratio je samopoštovanje i samopouzdanje, što je onda, povratno, i njega dodatno hrabrilo. Naravno, to podrazumijeva nemali politički i lični rizik, ali birači to znaju da cijene i uzvrate.
2. Kako komentarišete to što je nelegalni visoki predstavnik u BiH Kristijan Šmit tražio od Žosepa Borelja da bukvalno zabrani prsisustvo Danu Republike Srpske u Banjaluci zvaničnicima Srbije i Crne Gore, s posebnim osvrtom na činjenicu da nijedan zvaničnik iz Podgorice nije bio prisutan na proslavi (ako ne računamo poslanike koalicije Za budućnost Crne Gore)?
Da, to je to … Onog momenta kada je ušla u NATO, Crna Gora je izgubila suverenitet jer više nema monopol sile na svojoj teritoriji, što je minimalna defincija države. Postala je ambasadorokratija, u kojoj o svim važnim političkim pitanjima mora da konsultuje američkog ambasadora. Ako taj da zeleno svjetlo, onda nema ni sindikalnih štrajkova, ni političkih protesta, ni obojenih revolucije, i možete da kao Analena Berbok kažete da vas nije briga šta misli narod. Ona samo nije dovršila kome je onda odgovorna ako nije svojim biračima. Ne svojoj pameti i savjesti, nego velikoj ambasadi, odnosno NATO-u, ali opet ne genseku Stoltenbergu, nego onom generalu koji je pomoćnik načeniku združenih oružanih snaga SAD i koji dobija instrukcije iz Stejt departmenta.
Manje je poznato da je izlazak iz NATO-a formalno vrlo jednostavan: država članica samo napiše da više neće. Postoji samo još prelazni period tehničke realizacije iščlanjenja, koji nije dug, samo godinu dana. E, u toj godini „ima da vas nema“ odnosno da vas zamijeni nova vlast, koja će odustati od odustajanja. Zato je moguće da utvara poput Šmita, koja nema nikakav ni legalitet ni legitimitet, traži od Borelja da zabrani dvjema suverenim državama koje nisu članice EU, da pošalju delegaciju na rođendan RS. Inače, pored brojne i visoke delegacije iz Srbije, kao i uglednih pojedinaca i kandidata da im v.p. zabrani ulazak u BiH, u Banjaluci sam sa velikim zadovoljstvom upoznao izuzetno inteligentnog i duhovitog Milana Kneževića. Od upućenijih u crnogorske političke prilike čuo sam da on uživa izuzetan ugled i popularnost u CG, bez obzira na stranačku pripadnost. Broj delegata i funkcije možda i nisu toliko važne. Uostalom, nije bio ni Vučić pa nije morao ni vaš predsjednik Milatović. Predsjednik Srbije je poslao vrlo srdačno pismo-čestitku koja je pročitana na slavlju, možda se vaš nije toga dosjetio. Ima tu i jedna protokolarna zavrzlama: kolektivni kolega predsjednik BiH stoluje u prijestonom Sarajevu koje većinom pljuje na 9. maj, a neophodna najava izaziva neprijatne reakcije.
3. Prethodnih godina je pitanje kvalifikacije zločina u Srebrenici uvršteno kao par ekselans političko pitanje u Crnoj Gori na osnovu kojeg se, u zavisnosti od odgovora, profiliše partije koje mogu vršiti vlast, Kako gledate na taj fenomen i činjenicu da se tog narativa pridržavaju i partije za koje glasaju Srbi u Crnoj Gori?
U Crnoj Gori i sa Crnom Gorom je proteklih decenija bilo svakojakih iznenađenja. Mene bi, recimo, sve do 90-ih manje iznenadilo da se Šumadija okrene protiv Srbije nego Crna Gora. Iako sam uvijek podrazumjevao staru državnost Crne Gore, smatrao sam da su Crnogorci veći Srbi od Srba. Pa onda legendarna crnogorska rusofilija, najveća na svijetu zbog kojeg je Cetinje zaratilo sa Japanom i zaboravilo da treba da potpiše mir. Godinama sam kao klinac sa roditeljima ljetovao u Herceg Novom, Igalu, Kotoru, Perastu, pa sam valjda za rana pokupio te stereotipe o Crnogorcima, pozitvne, koji su imponovali, ali i negativne, koji su me zasmijavali. E kada se sve to nažalost promijenilo, dugo sam očekivao neku „Žutu gredu“ i nisam vjerovao da će Đukanović toliko politički potrajati uza sve što je protivprirodno radio. No, eto, sa litijama je srećom opet počelo je da se mijenja i nastaviće se, najvjerovatnije. Rezultati popisa po svoj prilici će unijeti novu dinamiku u proces, koja zavisi i od globalnih promjena. Nadam se da neće biti potrebno da se resetujemo na dobre odnose koliko je bilo da ih toliko pokvarimo.
Što se tiče Srebrenice, čak i ako stavimo na stranu pravnu kvalifikaciju masovnog zločina, koji se neosporno dogodio, kako je moguće zabraniti da se o tome govori, piše, istražuje, tumači, te kako je moguće da zapadni misionari demokratije i ljudskih prava uvedu verbalni delikt. Mogu da razumijem Bošnjake, kojima je Srebrenica postala osnivački mit, mada su ga oni sami devalvirali uvođenjem u nacionalnu istoriografiju još 11 genocida za koje nemaju haški sertifikat. Razumijem i kolektivni Zapad kome genocid treba da posluži kao alibi za bombardovanje civilnog stanovništva Srpske i Srbije osiromašenim uranijomom.
Ali Crna Gora … , to zaista ne razumijem.
Rezolucija ili deklaracija o Srebrenici nije prošla na Generalnoj skupštini UN jer nije prošla na SB, a prošla je u parlamentu CG ! Ne znam da li je Đukanoviću rečeno „da bi bilo dobro da to uradi“, ili je on to samoinicijativno učinio da još jednom naudi Srbiji i Srpskoj. Ali Milov slučaj je poučan za novu vlast: nije bilo dovoljno što ih je u svemu slušao nego je morao i da obavi sve zadato. Kada jednom nije uspio jer je izazvao litije, pustili se ga niz vodu, a za minule zasluge mu pripremili gliser da bježi u Italiju. Ne kažem da tome svemu lošom politikom nisu kumovale i Srbija i, pogotovo, Rusija.
4. Svjedoci smo ogromnih pritisaka koji se vrše na Republiku Srpsku od strane zapadnih sila i njihovih eksponenata u BiH, na koji način se Banjaluka može izboriti sa istim? Šta je krajnji cilj Zapada sa Republikom Srpskom i da li će uspjeti u njemu?
Da se nadovežem na vaše litije, i u Srpskoj je ključni narod koji ima povjerenje u Dodika, poput naroda u CG u blaženopočivšeg Amfilohija, a od toga nema jače sile. Ukoliko na ulicu izađe kritična masa ljudi, a onda oni s prozora i balkona istrče iz kuća da im se pridruže, i tada protiv te mase ni štap NATO-a ni šargarepa EU ništa ne vrijede. Ako ništa drugo, uvijek preostaje pasivna rezistencija, građanska neposlušnost, tiha opstrukcija. Narod u Srpskoj naprosto voli svoju Republiku i spreman je da je brani, i prepozao je u Dodiku lidera koji se ne boji da se lično isturi kao meta. I, evo, veće gotovo tri decenije zajedno uvježbavaju odbranu.
Eto, vi pomenuste šta je Šmit tražio od Borelja … Rođendansko slavlje su nadlijetali američki bombarderi da zaplaše narod … Krajem svake godine stižu upozorenja da je odlukom Ustavnog suda BiH zabranjena proslava 9. januara … Dodiku svake godine, što SAD, što EU, što UK, što OHR uvode neke sankcije, ali ga narod ponovo bira … Oni nameću neke svoje zakone i ukidaju domaće, a Skupština Srpske odbacuje njihove i donosi svoje … Očevi osnivači RS još robijaju, a savremenici brane njihovo djelo. Vi Crnogorci branite svoju vjekovnu državnost, o kojoj danas slušate od đeda i babe i čitate iz udžbenika istorije jer ste je naslijedili od pradjedova. Srpska nije naslijeđena od predaka da bi je potomci olako proćerdali, nego su je neko puškom u rovu, neko u ratnom stanu, neko u poslaničkoj klupi, neko perom, juče stvarali i danas branile.
A što se tiče krajnjeg cilja Zapada u BiH, to na nivou tekuće politike djeluje zbunjujuće nekonzistentno. Najprije natociljaju Aliju Izetbegović da povuče potpis sa Kutiljerovog plana, a onda mu u Dejtonu podmetnu na potpis u dlaku isti plan koji je bio potpisao u Lisabonu. U Dejtonu svoje prisustvo oroče na deset godina, a onda dodaju raznorazne uslove kako bi produžili trajanje protektorata. Izgrade demokratske institucije, a onda postave v.p. sa diktatorskim ovlašćenjima, koji se ponaša „kao britanski vicekralj u kolonijalnij Kalkuti“. Na nivou neke dublje strategije hoće vječno da ostanu zato što se, kako smatra Hantington, BiH nalazi na razmeđu tri civilizacije i predstavlja izuzetno trusno područje, koje bez spoljne kontrole može svaki čas da eksplodira. Ali cilj je i održavanje zamrznutog konflikta u evropskom dvorištu kako bi blokirali ekspanziju EU. Cilj je, takođe, da muslimani ne ostanu sami i da bez hrišćanskog okruženja postanu mostobran islamskog terorizma ka Zapadu. Od zaoštravanja sa Rusijom cilj je i da pravoslavno-slovenski element („mali Rusi“) budu u nevoljnom okruženju komšija Bošnjaka i Hrvata. Njemačka politika je u tome određenija. Još od Kalajevog vremena postoji dil Vatikana (širenje katoličanstva na Istok) i germanskog faktora (prodor na topla mora). Toj strategiji su Srbi velika i vječna prepreka, a Njemačka, vidimo sada, nije u kondiciji da izađe na kraj ni sa po nju pogubnom dominacijom SAD, i jedino može da se poziva na najveće privredne investicije u Srbiji i Srpskoj.
5. Kakva je budućnost BiH i da li rezultat pritisaka sa Zapada može biti novi sukob i raspad zemlje?
Može, naravno, ali i ne mora. BiH je i dalje protektorat, EUFOR je već u zemlji, izmislili su v.p., prethodno i bonske ovlasti i, ne samo teoretski, mogli bi da proglase vanredno stanje, pohapse demokratski izabrano rukovodstvo, uvedu prinudnu upravu na čelu sa Šmitom, koji je spreman na svakojake gluposti. Od toga što se lažno predstavlja, do toga da sudi onome ko mu otvoreno kaže da nije v.p.. Da nije ozbiljno, bilo bi smiješno. Da se tako ponaša pojedinac, rekli bi svi „Vidi budale šta radi …!“, ali kada isto praktikuje eksponent supersile, onda je to neka velika politika koja je opasna za srpski narod i čitav srpski svijet. Nije isključeno da kolektivni Zapad u BiH pokrene još jedan proksi rat: Bošnjaci, plus mudžahedini, plus vehabije, plus migranti lako bi pošli u oružani džihad protiv nevjernika i isprovocirali Srbiju i Hrvatsku da se ponovo uključe. Ipak, ne vjerujem da su takve opcije, bar trenutno, na stolu. A BiH, iako je nedovršena, zapuštena, nefunkcionalna, propala i nemoguća država, ipak kako-tako opstaje i koliko-toliko funkcioniše, pa može i kakva-takva da nastavi da postoji još neko vrijeme.
Ako sva tri naroda žele da sačuvaju Bosnu, mogu da se vrate na izvorni Dejton. Ako Srbi i Hrvati ostanu uporni u borbi protiv dominacije najbrojnijih, Bošnjaci je ne mogu sačuvati. A međunarodna zajednica, koja neće biti samo kolektivni Zapad, moći će samo da konstatuje da je poslije duge agonije raspada doživjela kliničku smrt. Već je jasno i kojim interesnim zonama će inklinirati svaka od tri nove države u nastajućem multipolarnom svijetu. Dodik krajem mjeseca gostuje kod Putina i Lukašenka, a onda će u Banjaluci da ugosti Viktora Orbana.