Karadžić: Srbi na udaru imperijalizma zbog pravoslavlja!

Ne znam gdje teorija smiješta početak imperijalizma, ali posezanje za tuđim dobrima i teritorijama postoji otkad postoji ljudska vrsta, pa čak i druge žive vrste, osim nekih bezazlenih i blagorodnih biljojeda. Šta je boravak Otomanske imperije na Balkanu drugo nego imperijalizam? Ipak, 19. vijek i stvaranje nacija premješta težište imperijalizma sa feudalnog na nacionalni teren, tj. u ruke šire zajednice – nacije, ili grupe nacija.

Marks je rekao da je „imperijalizam najviši stadij kapitalizma“ i da pojava hiperprodukcije neizbježno dovodi do imperijalnih osvajanja. Znači, osvaja se ne samo zbog teritorija i sirovina, već i zbog tržišta – recipijenta hiperprodukcije, kao i za utvrđivanja uticaja i pozicija za buduće događaje.

Jedno je sigurno: ne-pravo ratuje protiv prava, oko nečega na šta nema pravo, mada bi to moglo da se dobije i pregovorima, u mjeri u kojoj se drži prava i podnošljivo je drugim zainteresovanim stranama. Ova naša kriza je rezultat ovog drugog oblika imperijalizma – postizanja boljih pozicija za buduće događaje.

Ovako prvi predsjednik Republike Srpske i haški zatočenik Radovan Karadžić odgovara na pitanje „Novosti“ da li postoji veza između događaja u BiH i stanja u svijetu i koji su oblici imperijalizma danas.

– Nisu Srbi sami po sebi cilj novog imperijalizma, već prije svega „usputna žrtva“, zbog geopolitičkog položaja, i djelimično zbog pravoslavlja – navodi Karadžić.

– Poslednji razuman pohod Zapada na istok izveo je Fridrih Barbarosa, koji je zatražio da ga Stefan Nemanja propusti do Jerusalima u Trećem krstaškom ratu. Nemanja ga je prijateljski dočekao, snabdio njegovu vojsku, i učvrstio prijateljstvo. Od tada zapadne sile pokušavaju da „posjeduju“ Srbiju i njenu moravsko-vardarsku dolinu, da ne bi morali da pitaju za dozvolu. Dodatni razlog je pravoslavlje, koje je dugo na udaru, te naša bliskost sa Rusijom, Kinom i mnogim drugim zemljama. „Svjetski poreci“ zastarijevaju za 30 do 50 godina, i onda nastupa promena odnosa snaga. To međunarodne ugovore čini besmislenim, jer su zaključeni u jednim, a kršeni u drugim uslovima, bez posledica za prekršioca.

Sila koja napušta vodeću poziciju u svijetu obavezno teži „novom svjetskom poretku“ i izaziva krizu i rat, u kome obično gubi i ono što je mogla sačuvati. Onda se, nakon pokolja, organizuju „kongresi“ (1815. Bečki, 1878. Berlinski, 1918. Sen-Žermen, Versaj, 1945. Ujedinjene nacije). Nikako da se sjete da kongres organizuju prije, tj. umesto rata, i ne izgleda da će ovoga puta biti kongresa umjesto rata. Ako bude globalni, strateški nuklearni rat, neće biti nikoga da drži „kongres“. U najboljem slučaju, u poslednji čas može prevladati razum, ali se čovječanstvu svejedno ne piše dobro: svijet će završiti sa „ukrupnjavanjem“ regiona i svega sedam do deset vlada, a nije isključena najgora kombinacija, sa jednom jedinom vladom na planeti.