DPS najavljuje reforme, ali se ne odriču Đukanovićeve „slavne“ prošlosti

Unutarstranački izbori Demokratske partije socijalista održaće se 28. januara i DPS će konačno dobiti novog predsjednika i potpredsjednike.

Dok se pripremaju za važan dan, Danijel Živković i svita posjećuju opštine širom Crne Gore i tokom kampanje za stranačke izbore obećavaju svojim biračima i simpatizerima ono u šta ni sami ne vjeruju.

Kandidat za novog lidera je aktuelni vršilac dužnosti predsjednika DPS-a Danijel Živković, dok su kandidati za potpredsjednike poslanica Aleksandra Vuković Kuč, poslanik i predsjednik Opštine Bar Dušan Raičević, ljekar Elvir Zvrko, te aktuelni potpredsjednici Abaz Dizdarević, Ivan Vuković i Jevto Eraković.

Na svima tribinama nastupali su zajedno, bez javnog suporstavljanja jednih drugima, vjerovatno da bi pokazali da u Partiji vlada jedinstvo.

Poruke koje su slali na dosadašnjim tribinama imaju prizvuk populizma, a unutarpartijske reforme i otklon od ružne prošlosti Partije i njenog doskorašnjeg lidera, niko ne pominje.

Milo Đukanović i njegova „slavna“ prošlost su očigledno tabu tema za Danijela Živkovića i njegove kolege koje pretenduju za visoke pozicije unutar Partije.

Iako je Đukanovićeva biografija ispunjena aferama, koje su potresale kako Crnu Goru, tako i region, niko od gore pomenutih kandidata ne smije konkretno da ih navede. Samo pominju da su kao Partija činili greške tokom trodecenijske vladavine. Na taj način kolektivno preuzimaju i one afere koje su isključivo i direktno vezane za prethodnog lidera DPS-a, Mila Đukanovića.

Ako se stvarno kaju zbog svoje prošlosti, Živković i družina bi trebalo da stisnu petlju i obećaju da niko više iz vrha DPS-a neće ponoviti nijednu aferu poput onih u kojima je Đukanović bio glavni akter.

Prvi milion, „nepostojeća“ kompanija na Kipru, „ničija kuća“, afera Telekom, Skaj prepiska u kojoj je javnost saznala za mjesečni harač u iznosu od 300.000 evra, a koji je pomenuo Petar Lazović (bivši tajni agent) u komunikaciji sa Radojem Zvicerom (vođa „kavačkog klana“). Ovo su samo neke od afera, koje predstavljaju balast DPS-u, a koje će uvijek pratiti ovu partiju.

Na DPS-ovim tribinama u prethodnim danima je sve prštalo od populizma i optimizma. Sebe predstavljaju kao  “svjetionik građanske Crne Gore”, a kako je Ivan Vuković rekao “nacionalizam, populizam i primitivizam” vladaju u djelovima Crne Gore u kojima oni ne vrše vlast.

Tamo gdje je vladao i vlada DPS, nezdravi vid nacionalizma je doživio transformaciju u fašizam, jer građani koji nijesu bili za Đukanovića ili su se protivili njegovom i DPS-ovom načinu vladanja – korpuciji i kriminalu, nijesu mogli ni posao naći, a često su bili i šikanirani.

Stoga poruka sa DPS-ovih tribina da će Crna Gora opstati kao građanska i antifašistička tvorevina, jedino ukoliko se oni vrate na vlast, predstavlja najviši nivo manipulacije i ruganje građanima koji su u prethodnih trideset i nešto godina iskusili šta znači živjeti pod „demokratskom vladavinom“ velikog Crnogorca, Evropejca i humanitarca Mila Đukanovića.

Njegovo „crnogorstvo“ su iskusili Crnogorci koje je početkom 90-ih godina proganjao, jer se nijesu htjeli izjasniti kao Srbi. Tih godina je mlađani Đukanović sa svojom bulumentom bio zaštitnik i pobornik opstanka Jugoslavije. Volio je trobojku, ali cigare i loše društvo su ga iskvarili, pa je sa novcem došlo i do preobražaja u njegovoj politici. Kada je okusio luksuzan život, glad za novcem je postajala sve veća, te su afere počele da se ređaju.

Od mladog komuniste u ofucanom džemperu, u periodu od petnaestak godina je postao milijarder.

Licemjerstvo koje na momente prevazilazi i nivo koji je postavio Đukanović, daje nam za pravo da vjerujemo da će DPS samo nastaviti po starom, jer krivicu za trenutno stanje u državi ne traže u Đukanovićevoj trodecenijskoj vladavini, već u svakom drugom.

Kritikuju stanje u zdravstvu, prosvjeti, ekonomiji, sektoru bezbjednosti, koje je u prethodne tri decenije kreirao DPS postavljajući ljude bez, ili pak sa upitnim referencama na važne pozicije. Jedina preporuka je uvijek bila članstvo u partiji i odanost Đukanoviću.

Program DPS-a, koji sada na tribinama pominju, a koji će se navodno fokusirati na pet oblasti – sistemsku reformu obrazovanja, jednake šanse i prava svih građanima na zdravstvenu zaštitu, pažljivu socijalnu politiku, razvojnu ekonomsku politiku, te pravo i pravdu, ne može se uzeti za ozbiljno.

Kako vjerovati da će išta od navedenog reformisati ljudi, koji ne mogu reforme sprovesti ni u spostvenoj partiji.

Prisjetimo se jednog primjera. Za vrijeme vladavine DPS-a na mjestu ministra prosvjete i sporta (2010.-2014.) bio je Slavoljub Migo Stijepović – isti čovjek koji je akter afere „Koverta“, gdje stavlja kovertu od 97.000 evra u džep da bi je ponio svom šefu Milu Đukanoviću.

Mada, i Predrag Bošković, ekonomista koji je bio ministar odbrane, za čije vrijeme je došlo do dodatne degradacije crnogorske vojske, je još jedan od mnogo primjera DPS-ove „odgovorne“ vladavine.

Stiče se utisak da je jedini cilj podmlađenog DPS-a da se ponovo vrati na vlast, a reforme koje pominju su samo nastavak praznih obećanja kojih su se građani već naslušali od njihovog bivšeg lidera Mila Đukanovića.

Oni koji ni na jedan način ne osuđuju afere, odnosno korupciju, povezanost sa kriminalom, nepotizam, te autokratsku vladavinu svog doskorašnjeg lidera, mogu jedino sprovesti reforme koje će Mila Đukanovća očuvati na slobodi.

Takođe, nejasno je kako kandidat za predsjednika DPS-a i kandidati za potpredsjednike misle da će ijedan iole razuman građanin povjerovati u njihova obećanja, s obzirom na to da su svi prošli Đukanovićevu školu politike.