Dan kada je “milosrdni anđeo” letom iznad Jugoslavije postao “nemilosrdni đavo”
Piše: Radko Garčević osnivač pokreta “Serdar”
Ne sjeća se samo onaj ko se tada nije rodio . Zaglušujući zvuk sirena zaparao je vazduh, iz Avijana u Italiji, krenuo je let “Milosrdnog anđela” od kojeg se ubrzo nemilosrdno zatresla čitava zemlja. Napad NATO-a koji su Vlada Savezne Republike Jugoslavije ali i pravni stručnjaci nazvali pravim imenom ilegalna agresija jer su tog 24.marta.1999. godine oko 20 časova devetnaest zemalja Alijanse, bez odobrenja SB UN, obrušilo na Jugoslaviju, mete NATO aviona 1999. godine nisu bili samo vojni ciljevi, gađani su putevi, mostovi, civilni objekti. Iza leta “Milosrdnog anđela” ostajale su ruševine, patnja i žrtve .
U tom agresorskom i krvavom činu koji je trajao 78 dana u kojem su prema nezvaničnim izvorima poginulo oko 2.500 civila od toga 81 dijete, 1000 vojnika i policajaca, ranjeno je preko 12.500 osoba. Bombe tih 78 dana agresije nisu birale koga će pogađati stradali su mnogi naši prijatelji Srbi, Crnogorci, Muslimani, Hrvati, Romi, Mađari kao i mnogi drugi. Napad na SRJ počeo je bombama na Podgoricu a prva žrtva bio je Saša Stajić, vojnik iz Beograda, koji je poginuo u kasarni u Danilovgradu.
Politička atmosfera u Crnoj Gori te 1999. godine bila je napeta, dvije godine ranije došlo je do velike svađe Mila Đukanovića i Momira Bulatovića što je izazvalo raskol u jedinstvenom DPS-u. Na ulicama tih dana su se mogli vidjeti pripadnici vojske Jugoslavije i crnogorska policija. Noć pred bombardovanje Savezni premijer Jugoslavije Momir Bulatović proglasio je ratno stanje. To nije rat Crne Gore, poručivao je Milo Đukanović.
Crnogorski mediji prenosili su izjave šefova država zapadnih zemalja koji upozoravaju Miloševića da ne dira Crnu Goru. Iako je tada formalno dio države u ratu i pored odluke savezne vlade da prekine diplomatske odnose sa državama koje su napale SRJ predsjednik Crne Gore Milo Đukanović sastajao se sa Žakom Širakom, Gerhardom Šrederom, Tonijem Blerom.
Od prvog dana bombardovanja, u crnogorskim gradovima održavani su protesti prkosa na kojima su predstavnici SNP-a pozivali crnogorske vlasti da jasno osude agresiju na Saveznu Republiku Jugoslaviju.
Dvije decenije posle NATO bombi, Crna Gora je članica NATO-a. NATO napadi, koji su prije 23 godina počeli bombama na Podgoricu, danas za političare DPS-a i njihove satellite u Crnoj Gori nisu glavna tema. Građani se o NATO-u nisu izjašnjavali, jer nije bilo referenduma o članstvu u toj alijansi. Ali i bez toga, NATO i 1999. godina su još jedna tema o kojoj crnogorsko društvo nikad neće misliti isto. Djelovi trenutne crnogorske vlasti, opozicioni DPS njihovi sateliti i lokal patriote danas o agresiji na našu Crnu Goru ne žele da govore.
Ovaj besomučni i agresorski napad završen je 10. juna usvajanjem rezulucije 1244 SB UN, dan ranije predstavnici Vojske Jugoslavije i NATO u Kumanovu su potpisali Vojnotehhnički sporazum, kojim je utanačeno povlačenje naših vojnih i policijskih snaga kao i ulazak međunarodnih trupa Kfora u južnu SRPSKU pokrajinu. KFOR u čijem sastavu je bilo 37.200 vojnika iz 36 zemalja jedini im je zadatak bio da obezbijede mir za sve nacionalne zajednice na Srpskom Kosmetu, a kako su ga obezbijedile najbolje govori podatak da je od početka njihovog mandata iz južne Srpske pokrajine protjerano 280.000 Srba i drugih nealbanaca.
Dok je u talasu nasilja nad Srbima, njihovom imovinom, hramovima i spomenicima, koji se dogodio 17. i 18. marta 2004, sa Kosova i Metohije protjerano je 4.012 Srba. Ogromna većina se nikada nije vratila u svoje domove.
Tokom dvodnevnog nasilja ubijeno je najmanje 27 osoba Tokom ta dva dana, prema raspoloživim podacima, porušeno je 935 srpskih kuća i zapaljeno 35 vjerskih objekata, uključujući 18 spomenika kulture, među kojima i crkva Bogorodice Ljeviške u Prizrenu.