„Asanž otkrio i tamne strane novije istorije“

Drugi pišu: Miodrag Lekić

Enigmatični sajber anarhista, poznat po internet portalu Vikiliks, Džulijan Asanž, poslije 14 godina ponovo je slobodan. Vijest o oslobađanju čovjeka koji je svojim angažmanom obilježio jednu epohu bila je prije neki dan najvažnija informacija koja se mogla čuti na ovoj planeti.

Poslije pojavljivanja 2012, kao u nekom filmu, na balkonu Ambasade Ekvadora u Londonu, kada je Asanž od tadašnjeg američkog predsjednika Baraka Obame zatražio prekid lova na vještice, započeo je međunarodni slučaj diplomatskog, pravnog i političkog karaktera.

Pošto diplomatska predstavništva, prema međunarodnom pravu, imaju karakter eksteritorijalnosti, britanska policija nije smjela da upadne u ekvadorsku ambasadu. Dobivši, dakle, politički azil u Ekvadoru, Asanž je nekoliko godina proveo u jednoj maloj kancelariji ekvadorske ambasade. Promjenom vlasti u Ekvadoru završilo se neobično gostoprimstvo njihove ambasade u Londonu prema

Asanžu, koji je zatim uhapšen, uz obrazloženje britanskih vlasti da imaju „određene obaveze“ prema pravosuđu Švedske.

Ali, da se na ovom mjestu podsjetimo ko je Džulijan Asanž i u čemu je zapravo njegov grijeh.

Odavno jedna tema nije zauzela takvo centralno mjesto u svjetskoj javnosti kao objavljivanje diplomatske prepiske američkog Stejt departmenta i američkih ambasada po svijetu. Asanžov portal Vikiliks došao je u posjed tajnih depeša američke diplomatije, pa su analize, komentari, instrukcije – sve zaštićene tajnim i strogo tajnim režimom – postale javne.

Radi se o ništa manje nego oko 700.000 dokumenata, među kojim su i video-snimci, koji su u nastavcima i selektivno objavljivani u novinama kojima je Vikilis primarno ustupio taj materijal. Ratovi u Iraku, Avganistanu, Jemenu, sve do zatvora u Gvatanamu i bankovnih računa u Švajcarskoj, bili su prvom planu.

Depeše američkih ambasadora u kojim su date analize, razgovori i pregovori izazvale su veliko interesovanje. Svakako, za nas su bile posebno zanimljive i korisne depeše ambasadora Mura iz Podgorice, koji u jednoj od njih iz 2009. opisuje moć Svetozara Marovića i Mila Đukanovića u njihovim privatnim poslovima.

Sasvim je razumljivo da je zbog curenja povjerljivih dokumenata u američkom Stejt departmentu zavladala izuzetna neugodnost. U zapadnoj štampi nije izostala ni ona poznata rečenica „kralj je go“, mada je možda bilo prikladnije reći „diplomatija je gola“. I to u dva smisla.

Prvo, provaljena je visoka tehnologija zaštite dokumenata. Očigledno, kompjuter ništa ne zaboravlja, a ključevi za otvaranja njegove memorije neprestano se usavršavaju. To najbolje znaju ključari koji su izazvali epohalni svjetski događaj nazvan „Viki ciklon“.

Drugo, u komentarima „Monda“ i „Gardijana“ ukazivalo se da je u pitanju operacija „istine“ i da građani imaju pravo da saznaju kako funkcioniše jedan segment državne službe koji se zove diplomatija. S jedne strane, uvažavaju se razlozi za postojanje službene tajne, ali isto tako i razlozi da se javno sagleda rad svih, pa i onih sakrivenih iza „državne tajne“.

Povodom objavljivanja neprijatnih istina podsjetimo na jedan drugi događaj s visokim publicitetom koji se juna 1971. godine zbio u Americi, kada su u „Njujork tajmsu“ objavljeni tzv. Pentagon pejpers, tajna dokumenta o ratu u Vijetnamu.

Negdje 1967. godine, tadašnji američki ministar odbrane Robert Mak Namara odlučio se za prikupljanje tajnih dokumenata u vezi sa Vijetnamskim ratom. Da li zbog susreta s istorijom ili sa svojom savješću, Mak Namara je osnovao državnu komisiju koja je napravila tajnu zbirku, neku vrstu „Bijele knjige“, sastavljenu od četiri hiljade najznačajnijih dokumenata iz Pentagona i Bijele kuće.

Među malim brojem korisnika ovih povjerljivih dokumenta našao se i Danijel Esberg, funkcioner Pentagona, čovjek koji je dvije godine djelovao i u Vijetnamu. Esberg je fotokopije dokumenata predao Nilu Siganu, novinaru „Njujork tajmsa“. Prvi dokument je objavljen u tom njujorškom listu 13. juna 1971. godine.

Efekat objavljivanja tajnih dokumenata bio je ogroman u Americi, ali i u čitavom svijetu. Smatra se da je njihovo objavljivanje značajno uticalo na pritisak domaće javnosti da Amerike izađe iz Vijetnamskog rata, koji je odnio 58 hiljada američkih života. Predsjednik Nikson je dobio saglasnost jednog federalnog suda da se „Njujork tajmsu“ zabrani publikovanje ovih dokumenata. Bijela kuća je zastupala stav da objavljivanje dokumenata ugrožava američke interese i bezbjednost.

Sudarile su se dvije Amerike – Amerika političara na vlasti, protagonista „zatvorenih akcija“, i Amerika Džefersona i visokih demokratskih ideala iz američkog ustava. Stvar je otišla na Vrhovni sud, koji je samo dvije nedjelje kasnije odlučio da njujorške novine mogu da objavljuju delikatne „Pentagon pejpers“. Američki sud je stavio do znanja da više drži do američkog ustava nego do argumenata američke vlade. Sud je, naime, dao apsolutnu prednost demokratsko -ustavnom principu freedom of speech, pa je operacija blokiranja informacija doživjela poraz. Amerika je doživjela svoju pobjedu.

Sa Asanžom se, u drugom vremenu i drugim ratovima, pojavilo isto pitanje prava na javnu informaciju. Kakav je odnos tog prava sa principom legitimnosti državne tajne?

Što je tu primarni javni interes?

Naoštrene kaznene ekspedicije sudarile su se sa širokom mobilizacijom boraca za slobodu govora i štampe. Posebno je bio agilan civilni sektor, pa je zajedno s međunarodnim organizacijama, pravnim udruženjima i segmentima Ujedinjenih nacija stvoren širok front javnog angažovanja za oslobađanje Asanža.

U međuvremenu – kako to ponekada biva – zatočenik je počeo da smeta i onima koji su ga gonili.

Tako je došlo do pregovora i do kompromisa. Kao i uvijek, u određenom političkom kontekstu. U pregovorima, u kojima su ranije ponavljani pravni argumenti zaboravljeni, Asanž je „priznao“ radnju špijunaže da bi zauzvrat postao slobodan i mogao da se vrati u svoju zemlju, Australiju.

U svakom slučaju, nakon ovakvog ishoda mnogi su odahnuli. Primarno demokratski svijet, koji borbu za istinu, pa i onu neugodnu, smatra bazičnim postulatom slobodnog i civilizovanog poretka.

(Dan)

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)