Tanasković za BORBU: Sadašnja heterogena politička elita će zadržati povjerenje naroda samo ukoliko adekvatno budu procesuirani svi oni koji su činili (ne)djela u raznim sferama “đukanovićevske” izopačene stvarnosti Crne Gore!

Ukupna situacija u Crnoj Gori je znatno rasterećenija i uslovno rečeno, normalnija, iako mnoge protivrječnosti i nataložene naplavine iz vremena prethodnog režima tek treba da budu otklonjene, ocijenio je za BORBU islamolog, filolog orjentalista, univerzitetski profesor, književnik i bivši ambasador SRJ u Turskoj i Vatikan, Darko Tanasković.

Kao ključni trenutak normalizovanja društveno-političke situacije u Crnoj Gori, profesor Tanasković apostrofira silazak Mila Đukanovića sa vlasti.

On je savjetovao novu vlast u Podgorici da ozbiljnije krene sa raščišćavanjem raznih hipoteka iz poslednjih triju decenija, jer će jedino tako uspjeti da zadrži većinsko povjerenje građana Crne Gore.

Prema njegovom mišljenju, montenegrinska otrovna antisrpska biljka široko je posijana, njegovana i pustila je dubok korijen u mnogim dušama, napose u dijelu crnogorske mladeži, tvrdi Tnasković i dodaje da nije malo onih koji iskreno vjeruju da je antisrpstvo preduslov za nacionalno crnogorstvo, što je možda i naopakija podvala prethodne vlasti.

Osvrnuvši se na ključne političke događaje u minuloj godini u Crnoj Gori, Tanasković posevno naglašava potpisivanje Temeljnog ugovora sa SPC koji predstavlja istorijski čin. Takođe, izbor Andrije Mandića za predsjednika Skupštine je u crnogorskom kontekstu okarakterisao kao revolucionarno dostignuće.

Bivši diplomata je zaključio da će Kosovo i Metohija permanentno predstavljati problem i da će izazivati komplikacije i stres kako u regionu, tako i šire.

 

1. Nakon našeg poslednjeg intervjua politička situacija se umnogome promijenila u Crnoj Gori (Jakov Milatović je pobijedio Mila Đukanovića na predsjedničkim izborima, a prije dva mjeseca je formirana 44. Vlada na čelu sa Milojkom Spajićem). Kako komentarišete trenutnu političku situaciju u Crnoj Gori?

Uz rezervu da vjerovatno nisam dovoljno obaviješten o pojedinostima društvenog i političkog života u Crnoj Gori, rekao bih da je ukupna situacija znatno rasterećenija i,
uslovno rečeno, normalnija, iako mnoge protivrječnosti i nataložene naplavine iz vremena prethodnog režima tek treba da budu otklonjene. To će biti dug i nimalo lak
proces, ali se postepeno stvaraju preduslovi za njegovo konkretizovanje i intenziviranje. Posle silaska Mila Đukanovića sa vlasti, što je bio prekretni trenutak, bez obzira na teškoće koje su prethodile njenom formiranju, i praktično i simbolički veoma je važno to što je kod političara ipak prevladalo osjećanje odgovornosti za opšte dobro i za “državni razlog”, čime se obezbjeđuje ambijent da se ozbiljnije krene sa raščišćavanjem raznih hipoteka iz poslednjih triju decenija.

Važno bi bilo da se ispolji dužina daha i ne podlegne iskušenju kampanje, već da svi koji bi po zakonu trebalo da polože račune za (ne)djela koja su u počinili, odnosno sistematski i rutinski činili, u raznim sferama “đukanovićevske” izopačene stvarnosti Crne Gore budu adekvatno procesuirani. Jedino na taj način će sadašnja heterogena politička elita zadobiti i zadržati povjerenje crnogorskih građana. Jer, oni su u odlučujućem trenutku pokazali da ne trpe konačnu prevaru. Jedan od pokazatelja shvatanja te kapitalne činjenice ogleda se i u nešto diskretnijim pokušajima sa strane da se usmjeravaju tokovi političkog života Crne Gore, mada bi bilo iluzorno povjerovati da su se inostrani tutori definitivno smirili. Oni vrebaju priliku, ali im je nipošto ne treba dati.

2. Kako biste ocijenili položaj srpskog naroda u Crnoj Gori i koliko je za isti važno da je tokom 2023. godine potpisan Temeljni ugovor sa SPC-om, sproveden popis stanovništva i izabran Andrija Mandić za predsjednika Skupštine Crne Gore? Očekujete li da će se nakon popisa stanovništva položaj Srba dodatno popraviti i gdje vidite da za tako nešto ima prostora?

Bilo bi apsurdno uopšte govoriti o položaju temeljnog naroda u Crnoj Gori, da tokom prethodnih decenija Srbi zaista nisu bili na sve načine sistematski diskriminisani. Ta
montenegrinska otrovna antisrpska biljka široko je posijana, njegovana i pustila, nažalost, dubok korijen u mnogim dušama, napose u dijelu crnogorske mladeži. Nije malo onih koji iskreno vjeruju da je antisrpstvo preduslov za nacionalno crnogorstvo, što je možda i naopakija podvala prethodne vlasti. Neki takvo isključivo “montenegrinstvo” smatraju opsesivnim. Ono to na planu manifestovanja nerijetko i jeste, ali funkcionalno je bilo svrhovito racionalno opredjeljenje državotvornosti na perfidan Đukanovićev način. Sjećam se jednog već zaboravljenog Gospodarovog intervjua, u kome je on, na pitanje zašto toliko uporno insistira na realizovanju svih dimenzija crnogorskog samosvojnog nacionalnog neoidentiteta, jezičkog, kulturnog i duhovnog, kad već niko ne dovodi u pitanje crnogorsku naciju, a Crna Gora je na međunarodnom planu stekla nezavisnost i potvrdila međunarodnopravni subjektivitet. Njegovo objašnjenje nije bilo izraz nikakve ostrašćenosti ili mržnje, već suve, dalekovide racionalnosti. Rekao je, u suštini, da je stanje sada takvo kakvo jeste, ali da bi se, u nekim izmenjenim okolnostima, klatno preko noći moglo naglo pomjeriti na suprotnu, srpsku stranu, jer je tradicija srpstva u Crnoj Gori dugovječna i snažna, a njegov projekat je još uvek nakompletan i potencijalno na staklenim nogama. Na kraju je u svom hibrisu pretjerao, odlučivši da udari na ono što je pravoslavnim državljanima Crne Gore najsvetije – na Srpsku pravoslavnu crkvu.

Potpisivanje Temeljnog ugovora sa SPC istorijski je čin, paradoksalno, i ironično, od strane premijera vlade koja je uživala podršku DPS. Dritan Abazović se, i to ne samo ovim iskorakom, afirmisao kao jedna od najzrelijih ličnosti na današnjoj političkoj sceni Crne Gore.

Izbor Andrije Mandića za predsjednika Skupštine morao bi biti neproblematično i logično personalno rješenje, ali je u crnogorskom kontekstu principijelno veoma značajno, gotovo revolucionarno. O popisu da i ne govorim, da se razvije još jedna ideološki zloupotrebljavana mistifikacija bez pokrića, odnosno demografskih činjenica. Samo da popisivanje bude regularno sprovedeno i njegovi rezultati prihvaćeni od svih relevantnih činilaca crnogorskog društva. Od istine, na kakva se očitovala u popisnim brojevima, za Srbe, pa i za sve građane Crne Gore ne može biti štete, samo koristi otvaranja očiju.

3. Koji su glavni zaključci nedavno održanih izbora u Srbiji? Kako doživljavate napade na Andriju Mandića zbog prisustva u štabu SNS-a i da li te neprimjereno oštre reakcije oslikavaju stepen nezadovoljstva koje u regionu izaziva čak i nagovještaj srpskog politčkog jedinstva?

Pošto izborni proces još uvek nije okončan i ima sumnji u njegovu regularnost, a i uznemirenosti i sukoba na beogradskim ulicama i trgovima, kao već uobičajenog
postizbornog folklora, ishod izbora ne bih komentarisao. Jedino bih rekao da izgleda da dio opozicije, kako se izrazio dr Nestorović, nije protiv sadašnje vlasti i proglašenog
pobjednika u političkom odmjeravanju snaga, već protiv Srbije, a to nikako nije dobro. Valja se nadati da će većina građana razumjeti o čemu je riječ.

Politički zvaničnici, pogotovo oni na visokim državnim funkcijama, moraju uvijek, uzimajući u obzir razne aspekte datog sociopsihološkog konteksta, krajnje pažljivo odmjeravati gdje će se i kada pojaviti u javnosti. To važi i za predsjednika Skupštine Crne Gore i sigurno je on takvu analizu prethodno izvršio. Meni lično ni on ni Milorad Dodik nisu kvarili sliku. A što se tiče hajke pokrenute protiv Mandića u prepoznatljivom segmentu montenegrinskog političkog i medijskog spektra, kao i u dijelu “prijateljskog” komšiluka, ona nikoga nije mogla iznenaditi, pa sasvim sigurno ni iskusnog Mandića.

4. Stanje na Kosovu i Metohiji se komplikuje iz časa u čas. Očekujete li da će se situacija dodatno zakomplikovati u susret izborima u SAD i EU i težnji zapadnih predstavnika da se sav posao svrši prije toga?  Kako doživljavate prisustvo turskih vojnika u kasarni Sultan Murat i njihovo naoružavanje Prištine? Da li će Turci na Kosmetu i u našem regionu biti nezavisni u budućem djelovanju ili će pak služiti američkim geostrateškim interesima, nasuprot EU?

Problem KiM, odnosno “Kosova”, predstavlja pravu kvadraturu kruga. Situacija će permanentno biti komplikovana i stresna, a kalendar uticajnih aktera u međunarodnoj
zajednici na njeno odvijanje svakako će biti, kao i do sada, značajan, ali ne uvijek i presudan, kao što se u više navrata pokazalo. Koliko je samo krajnjih, ultimativnih
rokova do sada saopštavano, pa zaboravljano. Prisustvo turskih vojnika u kasarni Sultan Murat za Srbe je, s obzirom na istorijske reminiscencije, na neprijatan način
simbolično, a i za Turke, ali na prijatan, ako je suditi po naslovima njihovih vodećih listova. Tako je bilo i kad je turski kontingent 1999. godine upućen u Prizren i
Mamušu, u okviru njemačke zone odgovornosti KFOR-a. Tu spasa nema i tako će dovijeka biti.

Inače, činjenicu da su turski vojnici na “Kosovu” i da je komandant KFOR-a turski general ne doživljavam kao nešto dramatično i potencijalno posebno preteće za Srbe. A što se tiče politike Turske prema i na “Kosovu”, za njenu razradu bio bi potreban zaseban razgovor. Ukratko, Erdogan “sportski” vodi uslovno rečeno, “dvokolosječnu” bilateralnu politiku prema Srbiji, što je jedna od specijalnosti spoljne politike naslednice Osmanskog carstva. On je ozbiljan i, na izvjestan način, iskren u vožnji obama kolosjecima. Turska Srbiju smatra važnim faktorom na Balkanu, i u dobrim i u lošim vremenima.