Panaotović: Ostaje da vidimo da li će Milatović i Evropa sad krenuti putem Zdravka Krivokapića ili će zadržati autonomnost u odnosu na pritiske stranaca!

U najnovijoj epizodi emisije „Beogradske priče“ koja se emituje na Srpskoj televiziji, gost Vladimira Dobrosavljevića bio je sociolog i direktor Kulturnog centra Bojan Panaotović.

Dobrosavljević je Panaotovića najavio kao odličnog poznavaoca političkih procesa, naročito u Crnoj Gori – i koji je gotovo u procenat predvidio rezultat drugog kruga predsjedničkih izbora, i kao direktora ustanove gdje je već izgradio kultni status organizacijom tribinskog programa. Na pitanje o impresijama povodom ishoda izbora koji su prošle nedelje održani u Crnoj Gori, Panaotović je izjavio kako konačnica čitavog procesa podsjeća na olakšanje nakon položenog teškog ispita za koji se ulaže mnogo truda i proliva mnogo znoja, ali da je napkon u Crnu Goru stigla sloboda. On napominje kako je riječ o zemlji koja je izuzetno važna, o čemu svjedoči veliki broj tzv. breaking news koje se pojavljuju u udarnim terminima na brojnim kanalima i portalima, kao i to da se o ovoj geopolitički značajnoj zemlji govori u SAD i Evropskoj uniji. Izbori su, kako Panaotović ističe, bili veoma važni i za srpski faktor, i dodaje kako postoji veliki broj ljudi koji se izjašnjavaju kao Crnogorci a imaju izuzetan osjećaj bliskosti, prijateljstva i bratstva sa Srbima, jer „nema bliskijih naroda i država kroz istoriju, savezništvo i boravak u zajedničkoj državi“.

Đukanović potcijenio inteligenciju birača

Panaotović navodi kako je za njega jedna od najupečatljivijih tačaka minulih izbora bilo beskrajno zavođenje i pokušaj da se dio biračkog tijela opsjeni prostotom i glupošću. Prema njegovim rečima – i pored toga što je Milo Đukanović vješt političar koji je dugo ostao na vlasti, ne bi trebalo da se čudi rezultatima izbora budući da je u velikoj mjeri potcijenio inteligenciju sopstvenog biračkog tijela.

Ne postoji opasnost da Crna Gora postane pokrajina „Velike Srbije“, to su spinovi i besmislice

Panaotović podsjeća na Đukanovićevu izjavu kako će se na izborima birati između nezavisnosti Crne Gore ili njenog stupanja u pokrajinski status nekog vida „Velike Srbije“, što je teza koju su prihvatili i dalje distribuirali neki kolumnisti, i podsjeća na istorijsku činjenicu pravljenja „žabljačke Jugoslavije“ 1992. kojoj je Crna Gora pristupila dobrovoljno, i isto tako izašla iz nje. Odgovor na ovakvu Đukanovićevu kampanju uslijedio je 2. aprila, kada se pokazalo da je i pored aviona kojima su brojni glasači koji nisu suštinski građani Crne Gore došli da podrže jednu opciju, Đukanović izgubio.

„Za mene je to jedna od ključnih tačaka predizborne kampanje – kako se kao hrid i stijenje razbila jedna teorema, jedan spin i svjetonazor kako će Crna Gora biti progutana i samljevena. Građani u to ne vjeruju i ta je stvar stavljena ad acta“, navodi Panaotović.

Mislim da je Milatović iskren u namjeri da okupi dvotrećinsku većinu nakon parlamentarnih izbora, ali pitaće se i strani faktor

Kao ključno fundamentalno i strateško pitanje koje se sada otvara u Crnoj Gori Panaotović navodi put kojim će krenuti novi predsjednik Crne Gore. Ostaje da vidimo da li će Jakov Milatović i ostatak pokreta Evropa sad! krenuti oportunističkim, „mekanim“ putem, bez stava, kao što je to učinio Zdravko Krivokapić, ili će imati određene elemente autonomije, dostojanstva i državničke pozicije u pogledu odnosa prema zapadnom faktoru.

Panaotović vjeruje da je Milatović iskren u namjeri da okupi dvotrećinsku većinu nakon parlamentarnih izbora, ali to je nešto o čemu se pita i strani faktor, te bi Milatović bi morao da očuva čvrstinu i državnički integritet, da zadrži autonomnost u odnosu na pritiske stranaca.

Zdravko Krivokapić je primjer nekonzistentnosti i političke mekoće, lutao je od ambasade do ambasade i zaboravio na narodnu volju

Ključno pitanje za Milatovića jeste da li će napraviti iskorak u odnosu na Krivokapića koji je bio primjer nekonzistentnosti i političke mekoće, lutajući od ambasade do ambasade i zaboravljajući na narodnu volju. Krivokapić je drugog dana svog mandata izjavio kako su Đukanović i Vučić dva kraka iste hobotnice, te je dočekan u farmericama, za razliku od Abazovića koji je učinio mnoge stvari u prilog dobrosusjedske saradnje i koji je u Srbiji primljen sa najvećim počastima.

Milatović bi morao da očuva čvrstinu i državnički integritet, da zadrži autonomnost u odnosu na pritiske stranaca

Čini se da je Milatović daleko ozbiljniji, racionalniji i odgovorniji od Krivokapića i da neće ponoviti njegove greške, ističe Panaotović i navodi kako Milatovićevi birači očekuju popravljanje odnosa sa Srbijom. Milatović je izjavio kako namjerava da ode u Brisel, a potom u Beograd. On je naveo kako je Srbija najveći spoljnotrgovinski partner Crne Gore i da je 2020. godine izvršen ekonomski zločin nad državom pošto je Milo Đukanović navodno zbog korone povukao najtvrđu moguću granicu u Evropi i te je godine turizam bio na nuli u odnosu na redovno stanje.

Milatović bi, Panaotović smatra, trebalo i to da ukalkuliše u najavljeni plan o povećanju prosječne plate, jer je budžet u Crnoj Gori vezan za turističku sezonu. Cijene avionskih karata i goriva su u porastu i logično je da će turisti birati najbliže destinacije za ljetovanje.

Panaotović smatra da je možda ovo idealan trenutak za ulazak Crne Gore u Otvoreni Balkan, budući da se novi predsjednik za to nedvosmisleno založio u debati na RTCG. Takođe, premijer je u više navrata izrazio spremnost za to, a u poslednjih nekoliko mjeseci i Aleksa Bečić sa ostalim funkcionerima iz partije demokrata podržava ulazak Crne Gore u Otvoreni Balkan, što je dvotrećinska većina kada je reč o podršci.

„Ako je Crna Gora mogla da uđe u NATO sa 15–17 posto podrške birača, ako je mogla da prizna *Kosovo sa 10 posto podrške birača dok je 90 posto bilo protiv, bilo bi demokratski, legitimno i legalno da sa otprilike dve trećine podrške građana Crne Gore zemlja uđe u inicijativu Otvoreni Balkan“, navodi Panaotović.

Gotovo da nema prilike gde Kristofer Hil ne istakne činjenicu da je Otvoreni Balkan dobra stvar, kao i američki ambasadori u Podgorici i Prištini i Gabrijel Eskobar, te je jasno da dominantna sila u ovom dijelu sveta daje zeleno svijetlo, što bi trebalo iskoristiti.

„Otvoreni Balkan donosi razgovore o saradnji i ekonomskom povezivanju i doveo je do toga da lideri Srbije i Albanije nisu iza puščanih nišana, nego razgovaraju o ekonomiji, kao i ljudi u Makedoniji“. Ekonomska kriza uzela je maha i Panaotović ukazuje na činjenicu da bi bilo dobro da naši turisti koji vole skijanje ne idu na neka svjetska skijališta već na Jahorinu ili neku drugu planinu u BiH, ili u Čanj – ako se već ne može na Havaje. „

Blagodetno je ići na more, djeca će prodisati, što znači njihovim bronhijama… To je sve moguće sem ako je atmosfera u Sarajevu takva da budu izviždani sportisti ili se desi neka slična neprijatnost. U tom slučaju će građani Srbije ljetovati na Adi Ciganliji, što je šteta za sve – i za naše građane, a naročito za ljude koji žive od turizma. Bilo da su to ljudi sa Jahorine ili iz Čanja – svi su na gubitku. Zato je saradnja i razumijevanje od životnog značaja, ne samo u smislu tolerancije ili duhovno-mentalnog zdravlja, već i kada je ekonomija u pitanju. Nema ekonomije gdje se ljudi gledaju preko nišana“, ističe Panaotović.

Ćiro Blažević, Vedrana Rudan i gotovo cijela hrvatska elita došli su u Srbiju kada se nije moglo vakcinisati nigdje, a ovdje su to uspeli. Panaotović ukazuje da je greška generalizovate sve ljude, pojedinci su oni koji gaje izuzetno jak sentiment i to je pogubno, mržnja truje čovjeka koji mrzi i društvo koje se usmjerava ka mržnji. Prema poslednjem popisu, Srba u Hrvatskoj ima 3–4 posto, a širom zemlje se i danas mogu videti grafiti „Srbe na vrbe“. Panaotović se pita da li je moguće da smeta tih nekoliko procenata Srba, od kojih je njih 90 starije od 80 godina i koji žive u najruralnijim krajevima bez struje?

Hrvate je opilo formiranje države pre tri decenije i određeni spoljnopolitički uspesi, ali zaboravljaju ono što je Jakovina rekao – Hrvatske ne bi ni bilo bez pobede srpske voske 1918. godine

Panaotović citira Tvrtka Jakovinu (čije su riječi proverljive na hrvatskim medijima):

„Da nije bilo pobjeda slavne srpske vojske u Prvom svjetskom ratu, Hrvatske ne bi ni bilo. Istorija nosi velike okuke i krivine, uspone i padove i rizike“.

Igor Mandić kaže: „Karma i sudbina su donijeli to da onoliko koliko smo Srba protjerali iz Hrvatske, toliko nam je mladih Hrvata napustilo zemlju bežeći trbuhom za kruhom“. Treba gledati dalekosežno, imati mudrosti državničke, a i narod da ima mudrosti jer filozofija da „komšiji crkne krava“ niti je zdrava, niti je održiva za jedno društvo.

Bilo bi prirodno, normalno i politički racionalno da Hrvatska i Srbija sarađuju i da se u Hrvatskoj kontinuirano ne neguju srbofobija i srbomržnja

Zaključak je, kako Panaotović ističe, da je hrvatska omladina i te kako dobrodošla u Srbiju, u Beograd – gde dolaze mahom zbog noćnog provoda, ali je razlika u tome što se oni ovde osećaju slobodno, neće im niko bušiti gume i grebati tablice, što se našim turistima ne može garantovati kada odu u Split, primjera radi. Panaotović apeluje na međusobnu saradnju država u regionu – vakcinacija je bila dobar primjer da je to moguće. Svaki drugi put je tragičan i osuđuje nas na to da ponavljamo istoriju kao očajni tragikomični ponavljači u mržnji ili u najgorem slučaju u genocidima, a mi Srbi to sebi ne smijemo nikad više dozvoliti. „Ko ne pamti, iznova doživljava“ – podsjeća na Štulićeve reči Panaotović.

*Kosovo nije međunarodno priznata zemlja kao što je Jakov izjavio, da jeste imalo bi stolicu u UN, ne priznaju ga dvije stalne članice SB i pet zemalja članica EU, kao i većina zemalja svijeta

Jakov Milatović kaže da nije realno da Crna Gora povuče priznanje *Kosova – jasno nam je i znamo da nije realno, ali teza o tome da je *Kosovo međunarodno priznata država nije tačna teza. Panaotović ističe da je riječ o međunarodno priznatoj državi, *Kosovo bi imalo stolicu u Ujedinjenim nacijama. Pet zemalja članica EU ne priznaje *Kosovo, Španija neće ni da čuje za tu mogućnost, Kipar takođe. To su države koje imaju rak-ranu u sopstvenom organizmu.

*Kosovo priznaje duo međunarodne zajednice, među kojima su nesumnjivo i neke respektabilne i jake zemlje poput SAD, ali je takođe tačno da *Kosovo ne priznaje najveći dio međunarodne zajednice, teritorijalno cijela Afrika, Južna Amerika, dvije stalne članice Saveta bezbednosti Rusija i Kina, velika Indija – moćna po oružju i ljudstvu. U bližem okruženju gospodina Milatovića ne priznaju *Kosovo ni, pored Srbije, BiH, Rumunija i Grčka.

Panaotović apeluje na to da se držimo činjenica i da shvatimo kako *Kosovo nije međunarodno priznata država i da kada je riječ o ovoj Milatovićevoj izjavi, između redova shvatimo da ni on nije baš srećan što je to tako. Jedan dio njegovih birača smatra da je *Kosovo srce Srbije – i to treba imati u vidu kada se grade odnosi sa Srbijom.

U nastavku emisije autor i voditelj ukazuje na jednu jako bitnu činjenicu kada su u pitanju odnosi Srbije i Crne Gore – a to je bezbjednost. Moćni karteli iz Crne Gore sveprisutni su i u našoj zemlji i potrebno je da zemlja udruži svoje snage, finansije i bezbjednosne resurse kako bi se izborila sa tim izazovima. Panaotović se slaže da je ovo pitanje par excellence i jedno od najbitnijih za naše dvije zemlje, i da bi tim povodom novoizabrani predsjednik Jakov Milatović trebalo što prije da posjeti predsjednika Srbihe  kako bi razgovarali o ovom izazovu.

Panaotović se nada da će se to pitanje otvoriti i da će službe bezbjednosti u Crnoj Gori, koje su bile pod šapom Mila Đukanovića, sada biti depolitizovane u meri u kojoj je to moguće, da će im se dati konkretna uputstva da rade ono što je im je ključni posao – da suzbijaju organizovani kriminal, visoku korupciju i sve ostalo. Pravosudni sistem mora funkcionisati, jer džabe policija hapsi kada sud ne može da procesuira. „Ono što se meni dopalo i što je ohrabrujuće“, navodi Panaotović, „za razliku od Zdravka Krivokapića, gospodin Milatović je u predizbornoj kampanji i u intervjuima za crnogorske i srpske medije, uvijek vodio računa da iskaže poštovanje prema predsjedniku Vučiću. Govorio je kako je on legitimni predsjednik demokratske Srbije, koja je nama bliska država, blizak narod. To je za početak dobra osnova, jer sjetimo se Krivokapića koji je najbrutalnije vrijeđao Vučića, ali ne Aleksandra Vučića personalno, već njega kao predsjednika Srbije koji je imao dominantnu i ubjedljivu pobjedu na predsedničkim izborima“.

Panaotović dodaje da „Milatović racionalnije razmišlja i Srbiju shvata kao spoljnopolitičkog partnera, crnogorska djeca studiraju u Beogradu, očekuju se turisti od Kolašina do Herceg Novog i ljeti i zimi i imate birače koji su vaše prezime zaokružili očekujući bolje odnose na relaciji Crna Gora – Srbija. Veoma je bitno što se riješilo pitanje Srpske pravoslavne crkve, da se ta imovina ne može otuđiti zahvaljujući Temeljnom ugovoru sa SPC“.

Postavljanjem Živkovića na čelo DPS-a učinjen je mravlji korak u dobrom smeru, Živković se najmanje isticao srbofobnim izjavama

Panaotović komentariše Živkovićev odabir DPS-a, i konstatuje da je upravo Danijel Živković imao najmanje srbofobne i srbomrzačke izjave, a dio javnosti u Crnoj Gori očekivao je da to bude gospodin Vuković, što je mnogo gore rešenje od Mila Đukanovića. On podsjeća na Vukovićeve izjave u kampanji kada je govorio da bi naša djeca trebalo da se modernizuju, a ne da kleče po crkvama u 21. vijeku. Na ovaj način ne da je uvrijedio samo pravoslavne, već i muslimanske vjernike koji klanjaju po džamijama. Reforma DPS-a nije da ode jedan srbofob koji je možda i neiskren i ne misli to, a da dođe neki iskreni, jer ta televizija u Podgorici rasadnik je šovinizma a možemo ga nazvati i provincijalnim nacizmom. Vlasnik te televizije je upravo gospodin Vuković.

Reforma DPS nije samo personalna promena na čelu stranke, ona bi morala da obuhvati radikalan otklon od korumpiranih kadrova kao i od šovinističke retorike i politike u kojoj prednjači Vuković

Reforma DPS-a podrazumijevala bi radikalan obračun sa korumpiranim kadrovima, sa šovinistima poput Vukovića i ključno je da se napravi otklon od politike sagregacije, gušenja srpskog naroda i skaradnog zakona o slobodi vjeroispovesti – ističe Panaotović.

Primera radi, Jakov Milatović je izašao i rekao da je došlo do greške. Spajić je pogrešio jer nije trebalo da sakrije da ima stan i državljanstvo. To mu nije odmoglo da pobijedi, štaviše – pobijedio je ubjedljivo. Znači, priznati grešku ne znači sramotu i slabost. Zakon o slobodi vjeroispovesti bio je greška, to je bila stepenica o koju se moćni i suvereni Milo Đukanović sapleo, i to je bio njegov kraj. Priznanje da je to bila greška dovelo bi do relaksacije i moglo bi se sjesti i razgovarati. Da bi došlo do bilo kakvog razgovora – potrebno je priznati greške. To je 21. vijek – navodi Panaotović – „ko hoće da klanja, neka klanja, ko hoće da se krsti pred ikonom nek se krsti – sva prava svima“.

Na pitanje da li očekuje da će pobjeda Jakova Milatovića dovoljno relaksirati odnose među političkom elitom i u crnogorskom društvu, pa da postane potpuno normalno da kao jedan etnički Albanac premijer Crne Gore postane Dritan Abazović, tako i posle izbora 11. avgusta politički lider Srba Andrija Mandić postane premijer ili predsjednik skupštine Crne Gore, Panaotović kaže da to jeste moguće u crnogorskom društvu, ali je strani faktor taj koji može vodu zamutiti i to ne u smislu da Srbin bude premijer. Panaotović smatra da će biti relaksiranija situacija, a da li će Srbin biti premijer to ćemo vidjeti. Pitanje je – kakav  Srbin? Da li kao Krvokapić koji se izjašnjavao kao Srbin, pa preko noći postao 200 posto Crnogorac ili neko ko se tako zaista osjeća?