Licemjerje režima: Kunu se u antifašizam, a veličaju fašistu Sekulu Drljevića koji je čak i autor državne himne!

piše: Filip Rodić, kolumnista nedjeljnika Pečat

 

Antifašizam, baš kao i antikomunizam, nije ideologija nego stav protivljenja nečemu što se karakteriše kao „fašizam“. Kao što su antikomunisti mogli biti predstavnici raznih ideologija – od pomenutih fašista i nacionalsocijalista, preko konzervativaca, do lijevih liberala i socijaldemokrata – tako i antifašisti mogu biti odjeveni u sasvim različita ruha – od ekstremno lijevih, do krajnje konzervativnih – jedino što ih veže je suprotstavljanje „fašizmu“, kako god on bio definisan.

Ponovimo: suprotstavljanje fašizmu je jedina identitetska osnova antifašizma, i jedina stvar na ovome svijetu koja je suprotna antifašizmu jeste fašizam (kako god on bio definisan). To, opet, ne znači da svaki tok i svaka ideja koja se protivi antifašizmu mora biti fašistička, ali to je neka druga priča.

ČERČIL I RUZVELT KAO KOMUNISTI

S obzirom na to da stvari ovako stoje, riječi montenegrinskog premijera Duška Markovića u autorskom tekstu za podgoričku „Pobjedu“, od 13. jula ove godine, da je suštinsko pitanje „na kojim temeljima Crna Gora želi da gradi svoju kuću: na antifašističkim ili na svetosavskim? Jedno s drugim ne ide nikako“, znače da on svetosavlje poistovećuje s fašizmom. Jer šta s antifašizmom „ne ide nikako“? Samo i isključivo fašizam. Znači svetosavlje je fašistička ideologija, a Srpska pravoslavna crkva fašistička organizacija. Čak ni ravnogorstvo, da ne kažemo četništvo, ne može ni u glavama njegovih najljućih i najostrašćenijih protivnika logički biti povezano s ideologijom fašizma (kako god ona bila definisana).

Ravnogorci se ne optužuju za „fašizam“, nego za saradnju sa okupatorom (koji jeste bio nosilac fašističke ideologije), a sa okupatorom ih je suštinski povezivao antikomunizam, a ne antifašizam. Ako su četnici zbog saradnje s fašistima fašisti, onda su Čerčil i Ruzvelt, zbog saradnje sa Staljinom, komunisti. Ali u glavi najhrabrijeg premijera u regionu Duška Markovića (koji je hrabar, kako bi Dučić rekao, ne jer se ničega ne boji nego jer se ničega ne stidi) SPC je fašistička organizacija, jer se s antifašizmom nikako ne može usaglasiti.

Državni udar i demonstracije 27. marta 1941. godine bili su nesumnjivo jedan antifašistički čin. I jedno, i drugo predvodili su oni koji se danas optužuju za fašizam – Srpska pravoslavna crkva s patrijarhom Gavrilom Dožićem na čelu (zbog toga su ga Njemci odmah uhapsili), i nacionalistički pokreti poput Sokolova i Narodne odbrane na kojim je u velikoj mjeri zasnovan i ravnogorski pokret. Ovo im u svojim memoarima priznaje čak i Milovan Đilas napominjući, između ostalog, da parola „Bolje rat, nego pakt!“ nije bila komunistička, naprotiv.

„Valja pomenuti da je toga dana dominirala parola ’Bolje rat, nego pakt!’ Mi komunisti nismo bili za tu parolu. Čak smo bili i protivu nje, iako ne oštro. Smatrali smo da tako ne treba stvar postavljati, nego – u naslonu na SSSR – izbjegavanje rata. No pomenutu parolu nismo nikako mogli potisnuti“, naveo je on u knjizi „Ideal i profesija, memoari 1929–1941“.

Dakle, čak ni komunistički otac crnogorske nacije Milovan Đilas ne spori ovdje antifašizam srpskih nacionalista i SPC. Štaviše, u nastavku teksta o paroli „Bolje rat, nego pakt!“ on je povezuje sa Kosovskim zavjetom i srpskim nacionalnim ponosom, te navodi: „Njena snaga bila je i u njenoj muzičkoj jednostavnosti i slikovitosti, a najviše u tome što je bila izraz nacionalnog ponosa – ponosa makar i ludog i očajničkog, ali ponosa, kojim se srpska nacija oduvek odlikovala.

Bilo je u tome nečeg drevnog, kao u onom guslarskom carstvu nebeskom, na koje se knez Lazar odlučio uoči Kosovske bitke, po cijenu krune i života. I nečeg novog, kao da se u proljeće probudila mlada i neznana snaga nacije. Bilo je lepo toga dana znati i osjećati se Srbinom.“

Ali sa ovim se Duško Marković ne bi složio. Vjerovatno bi zbog ovih riječi čak i Đilasa nazvao „srpskim fašistom“.

Mora se priznati, postoji jedna potka koju neprijatelji svetosavlja koriste da bi ga povezali s fašizmom. Radi se o činjenici da je svetosavlje, kako ga danas poznajemo, doista nastalo u periodu između dva svjetska rata iz uma Svetog Nikolaja Velimirovića i Svetog Justina Popovića, a vladiku Nikolaja rado povezuju sa fašizmom i antisemitizmom. Uopšte sada ne želimo da polemišemo o liku i djelu svetog vladike, jer tema ovog teksta nije odbrana njega nego svetosavlja. Sve i da je bio „fašista“ i „antisemita“, da li to mora biti i svetosavska ideja?

„Od svih crkvenih otaca i reformatora, nije bilo poganijih usta, niti jezika koji je izgovorio vulgarnije kletve protiv dece Izrailja od tog osnivača reformacije“, rekao je ortodoksni jevrejski rabin Tovija Singer ne za Svetog Nikolaja nego za Martina Lutera, osnivača protestantizma.

Jedno od njegovih najvažnijih dela, „O Jevrejima i njihovim lažima“ (Von den Juden und Ihren Lügen, 1543), s velikim entuzijazmom je preštampavano za vreme Trećeg rajha, Hajnrih Himler ga je rado citirao, a prvo izdanje ove knjige čak je poklonjeno za rođendan osnivaču i uredniku centralnog nacističkog propagandnog dnevnika „Šturmer“ Julijusu Štrajheru (osuđenom za zločine protiv čovječnosti u Nirnbergu i pogubljenom 1946).

Da li bi iko normalan zbog toga rekao da je protestantizam „fašistička religija“ i da se zbog toga zemlje poput Švedske ili Holandije ne mogu graditi na protestantskim temeljima? Normalan ne bi, ali „hrabri“ Marković sigurno bi, samo kada bi to bilo potrebno.

Da bismo to shvatili, čak nam nije potrebno ni svjedočenje pokojnog Momira Bulatovića o tome kako se Marković „spustio“ iz rodnog Mojkovca u Podgoricu i avanzovao u karijeri: „Kada smo Duška Markovića prevodili iz Mojkovca u Podgoricu, bio sam u prilici da o tome donesem odluku. Pitao sam Mila (Đukanovića) zašto predlaže ovaj transfer, a on mi je rekao da je u pitanju zaslužni kadar naše partije koji je pod velikim pritiskom supruge da se preseli, jer su djeca stasala za dalje školovanje. Dobro, a šta on konkretno zna da radi, pitao sam Mila. Ništa posebno, ali je vjeran kao pas, odgovorio mi je.“ „Vjeran kao pas“, ali ne svojim precima, rodu, ili veri nego gospodaru (Đukanoviću, za sada).

Tada je Marković i dobio nadimak „Radijator“, jer je, navodno, napuštajući kancelariju gradonačelnika Mojkovca, iz nje iznio sve, uključujući i radijatore.

Važno je napomenuti i da uticaj koji je navodni antisemita, Sveti vladika Nikolaj, mogao imati na svetosavlje nikako ne može biti poistovećen sa uticajem Lutera na protestantizam. Vladika Nikolaj i ava Justin Popović nisu svetosavlje izmislili, nego su ga samo sintetizovali. Oni su uobličili i uokvirili, definisali nešto što je postojalo mnogo vekova pre njih. Ako neko napiše knjigu o rovcima, njihovoj prehrani, životu i ponašanju, to ne znači da je on izmislio rovce, niti da oni prije njega nisu postojali. Isto važi i za svetosavlje i knjigu „Svetosavlje kao filozofija života“ ave Justina Popovića za koju je predgovor pisao vladika Nikolaj.

Svetosavlje kao identitetska odrednica i nasleđe srpskog naroda, kao duša srpstva postoji sada već osam vekova i predstavlja za Srbe autentično izražavanje pravoslavne vere.

DILEMA IZMEĐU 12. i 13. JULA

Još je važnije napomenuti da, dok je Markoviću nespojivo graditi državu Crnu Goru na temeljima antifašizma i svetosavlja, nije mu nespojivo da je gradi na osnovu antifašizma i ljudi koji su nedvosmisleno bili fašisti s fašističkim idejama i djelima.

Ne smeta mu da himna nove Crne Gore „Oj, svijetla majska zoro“ sadrži stihove koje je 1944. ispjevao Sekula Drljević, čovjek koji je smatrao da su Srbi „degenerisana rasa“. Tragovi Drljevića, inače prijatelja Anta Pavelića, vidljivi su ne samo u himni već u cjelokupnom okviru u kojem vlast u Podgorici pokušava da izgradi novi crnogorski identitet.

Zbog toga čudi što je Duško Marković odlučio da sporni tekst napiše baš za 13. jul, Dan državnosti Crne Gore.

„Danas kažemo da je 13. jul 1941. temelj naše kuće, a antifašizam moralna vertikala koja toj kući garantuje stabilnost i dugovječnost u svjetskoj porodici naroda i država“, navodi Marković zanemarujući da je 13. jul upravo bio posledica i reakcija na 12. jul kada je na Cetinju održan Petrovdanski sabor na kojem je proglašena Nezavisna Država Crna Gora na čijem je čelu bio italijanski namjesnik Alesandro Pircio Biroli (e, to je fašista po svakoj mogućoj definiciji), a odmah ispod njega premijer Sekula Drljević. Drugi čovjek ugrađen u temelje nove Crne Gore je mnogo manje sporan od Sekule Drljevića, ali su njegovi lik i djelo baš zbog toga mnogo više falsifikovani. To je Krsto Zrnov Popović koji se uvijek deklarisao kao Srbin i koji je smatrao da je „Crna Gora ona zemlja đe se čuvala i sačuvala iskra slobode Srbinove“.

Krsto Zrnov Popović je, međutim, bio na suprotnoj strani od trinaestojulskih ustanika, odnosno na strani fašista i bio komandant kvislinške Lovćenske brigade, na poziv, uz dozvolu i pomoć Pircija Birolija.

„Nije, dakle, do nas. Do crkve je“, naveo je u tekstu u kojem svetosavlje proglašava za fašizam Duško Marković.

Mi bismo odgovorili da nije, dakle, do svetosavlja nego do montenegrinskog neofašizma, jer Markoviću i ostalima iz ekipe istinski mnogo više prija 12. od 13. jula.