Nikola Malović (Kotor, 1970), autor 15 knjiga, dobitnik je 10 književnih nagrada, uključujući i nagradu „Branko Ćopić“ koju dodjeljuje Srpska akademija nauka i umetnosti. Poznat po romanima „Lutajući Bokelj“ (Laguna, 2007. g, 12 izdanja) i „Jedro nade“ (Laguna, 2014. g, 6 izdanja, dva prevoda), Malović je nedavno za beogradsku Knjigu komerc objavio „Boku Kotorsku i Srbiju“ i „Galeba koji se smeje“ (na srpskom i u prevodu na kineski jezik), kad i „Dogodine na moru“ za Katenu mundi – naslove koji nam iz do sada nepoznatog ugla dočaravaju boje, ukuse, mirise, ali i geopolitičke slike Mediterana.
U razgovoru s našim nagrađivanim obalnim piscem ovoga puta stavili smo fokus na aktuelni trenutak.
Kako biste opisali trenutnu društveno-političku situaciju u Crnoj Gori?
Samo bih u generalnim kategorijama čovjeku sa strane mogao da opišem trenutnu Crnu Goru. Ona je sva izrasla iz referendumske krađe 21. maja 2006, tako da je svaka godina, i svaki mjesec, i svaka sedmica od tada pogrešna. Kako? Crna Gora od 21. maja postoji, ali nije istinita. Živimo u koloniji demokratskog tipa.
Da li se položaj srpskog naroda i srpske kulture suštinski popravio nakon promjena od 30. avgusta 2020? Da li je period kulturocida nad Srbima u Crnoj Gori ostao iza nas ili pak nastavlja samo u blažoj formi?
Sklon sam tumačenju da polovične promjene ne možemo nazivati promjenama.
Ili se mijenja paradigma, ili je sve kozmetika, nema trećeg.
Crnogorski su politikuni prokockali biblijsku energiju poteklu iz litija – tog jedinstvenog istorijskog ustanka hrišćana u Evropi.
Lov na Srbe samo je stavljen na stendbaj, i nikad neće prestati. Ako padne Rusija, orke sa Belvedera vođene raznim šukovićima i ustašoidima koji ih finansiraju mogu opasno početi da konkurišu junacima iz pjesama Marka Perkovića Tompsona.
Nedavno istraživanje javnog mnjenja pokazuju da broj Srba i građana koji govore srpskim jezikom raste, uprkos 20-godišnjim pokušajima zatiranja srpskog identiteta od strane snaga bivšeg režima i njihovih nalogodavaca sa Zapada. U čemu je tajna toliko otpornosti srpskog identiteta i kulture?
To je snaga istine.
Da sam juče s Marsa pao u Boku Kotorsku ne bih mogao da rastumačim kako 15-ak% ostrašćenih Montenegrina može da pređe preko činjenice da je jedini kralj koga su imali, za sebe i za sav svoj narod kazivao da je Srbin, i da su svi Crnogorci bili, ah, Srbi. No, uronjeni u kontekst, s iskustvom Nezavisne države Hrvatske, i savremenici ukrajinskih konvertita, ne možemo da kažemo: bivši crnogorski režim. Crna Gora se izrodila u Srbima sasvim nesklonu – stalnu konstelaciju.
Od političara ostavljeni tokom Doba od korone (koje takođe može da postane stalna konstelacija) – naučili smo da država više nije ono što je bila u doba naših očeva ili đedova: branič žene i djeteta.
Država je sada preduzeće, u stranom vlasništvu, a domaći političari samo su tuđi uposlenici kojima je vlasnik države dozvolio da narodu koliko žele zavlače ruku u špag.
U Vašem djelu „Boka Kotorska i Srbija“ ste konstatovali da Crna Gora prema Boki gaji kolonijalnu svijest i da je Boka jedina geografija na svijetu na kojoj Srbi i dalje žive uz more, što potvrđuje aktuelno „stanje na terenu“. Od kada datira srpstvo u Boki i koliko su čvrste korelacije između Boke i Srbije, o kojima se u Crnoj Gori nedovoljno priča ili ciljano prećutkuje?
Meni je na ovom mjestu zaista žao što ni riječ nismo kazali o onome o čemu je možda i jedino valjalo pričati, a to je o književnosti, kao i o načinu kako da postanemo bolji. Jer, ko ne postane bolji, postaće gori. Ponekad u romanu pronađemo više realnog života negoli u cijeloj Boki Kotorskoj i Srbiji, pri čemu ne mislim samo na knjigu tog naslova.
Nadate li se da će doći trenutak kada će država Crna Gora vrednovati vaše stvaralaštvo u vidu nagrada, poput Trinaestojulske, ili su pak ta priznanja namijenjena isključivo ideološko i političko prihvatljivim kulturnim poslenicima u čijim djelima provejava antisrpski narativ?
Moja se promišljanja ovdje račvaju.
S jedne strane, što bi bilo logičnije od primanja Trinaestojulske nagrade u životu onoga ko je život zavještao pravoj iliti lijepoj književnosti, pišući sve vrijeme u Boki Kotorskoj?
S druge pak strane, kao jedan od izvornih 18 srpskih pisaca koji su prije nekoliko godina javno i zauvijek odustali od trke za de fakto stranom NIN-ovom nagradom, čemu nada da se bilo kada nađem u klubu koga su nedostojnim učinili crnogorski nacionalisti – neki od dobitnika Trinaestojulske nagrade?
Kakva je godina pred nama?
Godina pred nama biće ideološki ozračena ratom u Ukrajini.
Srbija i Crna Gora će se udaljiti još, po diktatu iz Vašingtona, a s aminom naših udruženih parlamentarnih služinčadi.
Metaverzum će do te mjere zaokupiti pažnju mladeži stasale za glasanje, da će joj se koitirati za svaki oblik izbora. Vještačka inteligencija postaće droga svih droga. Počećemo da gledamo reklame za burgere od insekata. Pričaće nam o prednosti nadzornih kamera i elekrtronskog novca, o opasnostima od novih virusa. I sve će to biti narativ, i narativ će biti u službi laži. Ako ko uzme knjigu u ruke biće to dokaz da Bog postoji i da za bolji ali ne i veći dio čovječanstva još ima nade.
Svjedoci smo da se današnja (antisrpska) Crna Gora i Hrvatska svojataju Boku Kotorsku i da su određene kulturne i tradicionalne manifestacije svrstane u UNESCO-u kao dio kulturne baštine hrvatske države. Kakav je Vaš komentar na te višedecenijske tendencije obije strane i da li one imaju istorijsko utemeljenje, kao i utemeljenje u sadašnjosti ako se uzme u obzir da aktuelne vlasti u sve tri opštine u Boki (Kotoru, Tivtu i Herceg Novom) počivaju dominantno na glasovima srpskog nacionalnog korpusa?
Vi aludirate na dičnu Bokeljsku mornaricu. Od nje su se zaista poodmakli Srbi iz više razloga, ne samo zato što ta udruga ima istorijskog masla pod pazuhom kada je zajedno sa tuđinom osvajala Lovćen, i ne samo zato što čuvenim kolom igra pred svakim vladarom, već i zato što nevoljko u kolo prima zalivske srarosjedilačke Srbe. Ali, zarad suživota, neka bude tako. Možemo li kriviti pticu što pjeva onako kako joj je izrastao kljun?
Krivimo umjesto toga sebe kao česticu kolektivnih Srba koji imaju nedostojne predstavnike u parlamentu, a ovi, šta će, beogradski uzor što samo što nije predao i poslednje procente samostalnosti i suverenosti.
Ili su pak naši poslanici ogledalo glasačkog tijela u zemlji u kojoj je, navodno, koeficijent inteligencije 86, tj. među najnižim u Evropi?
Ako je tako, eto poslovične kapi koja preliva čašu uzaludnosti bavljenja politikom u koloniji demokratskog tipa. Ko god uđe u kolo, a nema ambiciju da bude vođa narodu, da bude branič žene i djeteta, što je ulazio u politiku? Ako je ušao da bi zaradio i bolje prošao u sekti zvanoj stranka, onda ga sram bilo. Onda ga sram bilo.
Planeta Zemlja vri. Trebaju nam novi ljudi. Koji neće stati na stranu generatora virusa, na stranu kolonizatora, na stranu okupatora, na stranu neonacista. Takvih umova ima. Takve umove Srbija i Crna Gora prepoznaje. I ubija.
Rješenje?
Svaki svoga prezrimo, ne ubijmo, političkog subašu. Prevaziđeni su. Dokazano su fejk, sistematski uvučeni u izdaju svih principa činom sjedanja na funkciju, bilo koju, čak i najnižu.
I čekajmo, kao narod koji pamti da je imao dva cara.
Ili će doći bolje doba, ili će neke nuklearne bombe eksplodirati da bi se u Jerusalimu zacario, kao mirotvorac, onaj čije se ime u hrišćanstvu mahom ne spominje.
I budimo ljudi. I to će biti dosta od nas.