Ibrahimović opet manipuliše žrtvama: Civilizacijsku kataklizmu u Gazi uporedio sa njegovim uprošćenim viđenjem situacije u Sarajevu 90-ih godina
Petog aprila 1992. godine počela je opsada Sarajeva, jedna od najdužih u novijoj istoriji ratovanja. Tokom 1.425 dana opsade grada, građani Sarajeva bili su izloženi konstantnom granatiranju i snajperskoj paljbi, a humanitarnu pomoć bilo je skoro nemoguće dostaviti. Hiljade ubijenih i ranjenih, među kojima značajan broj djece, trebali su biti opomena čovječanstvu, izjavio je predsjednik Bošnjačke stranke Ervin Ibrahimović.
Kako je dodao, svijet, a posebno Organizacija ujedinjenih nacija, ima civilizacijsku obavezu da se suprotstavi pretvaranju gladi i žeđi u oružje i da hitno preduzme učinkovite mjere u pravcu hitnog zaustavljanja agresije na Gazu i uspostavljanja humanitarnih koridora za dostavljanje humanitarne pomoći stanovnicima Gaze, posebno u toku mjeseca Ramazana i u susret predstojećem Bajramu.
Moramo li i ovoga puta podsjećati koliko je neumjesno i manipulativno višedecenijsko stradanje Palestinaca upoređivati sa troipogodišnjim građanskim ratom u bivšoj Jugoslaviji, tačnije BiH? Ibrahimović je još jednom, onako usput, manipulativno kako samo on zna, iskoristio poslednje istrebljivanje palestinskog življa u Gazi kako bi javnosti predočio stradanje muslimanskog stanovništva u Sarajevu kojeg je bilo, ali ni blizu onom kojem svjedočimo ovih mjeseci na Bliskom istoku.
Kako je moguće da lider BS-a izjednačava vojni potencijal sadašnje izraelske vojske i Vojske Republike Srpske koja je ad hok formirana nakon što je Alija Izetbegović potpalio ratne vatre u BiH?
Aktuelna situacija u Gazi i Sarajevu s početka 90-ih je neuporediva i sa još jednog aspekta. Ovo što gledamo u Gazi je jednostrana agresija Izraela koji iz svih oruđa sravnjuje tu palestinsku enklavu sa zemljom, bez mogućnosti odgovora sa palestinske strane, dok su se u Sarajevu vodile borbe između dvije strane. Srpska strana jeste držala pod okom Sarajevo, ali je zato i muslimanska (po Ibrahimoviću nevina i žrtvenička) tokom tih godina uspjela da protjera više od 150.000 Srba iz tog grada i da ubije preko 5.000, u sve opkoljenom mjestu iz kojeg nije mogla „ptica da proleti od srpskih snajpera“. Biće, po Ibrahimoviću, da su ti isti srpski snajperisti ubili Boška Brkića i Admiru Ismić prilikom bjekstva iz grada koji se uveliko i uspješno čistio od Srba. Takođe, kako je moguće da su sarajevski nenaoružani mučenici tokom navodne opsade uspjeli da stvore 211 logora za mučenje i ubijanje svojih komšija pravoslavne vjeroispovijesti. Upravo su sarajevski Srbi i Palestinci podijelili istovjetnu sudbinu. Oba naroda su protjerana sa viševjekovnih ognjišta – Srbi iz Sarajeva, a Palestinci sa teritorija koje je tokom decenija od njih čistila izraelska država.
I na kraju valja istaći da ni u ovom saopštenju lider Bošnjačke stranke nije smio da navede ko to „ubija Boga“ u Palestincima u Gazi, a ni ko ih u tome neskriveno podržava. Smetnuo je sa uma Ibrahimović Blinkenov trk u Izrael nakon napada Hamasa i brzopotezno dostavljanje oružja Tel Avivu od kojeg i danas stradaju žene, djeca i humanitarci.
Jasni su porivi ove Ibrahimovićeve neprimjerene komparacije. Nije njemu žao stradalog muslimanskog življa ni u Gazi, a ni Sarajevu, već do novog žigosanja Srba pred najavljeno stavljanje na dnevni red Generalne skupštine UN-a Rezolucije kojom se jedan narod planira i formalno po prvi put označiti genocidnim.