DAVOS, MOĆ, ETIKA
Piše: SIBIN
U Davosu se okupili najuticajni ljudi svijeta, kreatori globalnih događaja, koji se politikom služe kako bi ona sprovodila mjere koje nameće COVID-19 ili rat, ekonomska recesija ili promjena društvene strukture povećih nacija usled, medisjki rečeno, „priliva migranata.“ Imamo jednu super predstavu moći koja šalje poruku da se budno brine o svijetu, da neprekidno radi na boljoj budućnosti i njenoj bezbjednosti, doprinoseći osnažnjenju prozapadnih kontakata koji počivaju na ideji očuvanja vrijednosti bez kojih bi sve bilo, prekonoć, izgubljeno.
Međutim, upravo u Davosu imamo i neke političare na najbitnijim funkcijama, istina, najmanje uticajnih zemalja, koji se žustro bave kritikom globalne etike, u nastojanju da – političko promišljaju na bitno drukčiji način, jer nema politike bez grube kolektivizacije, kao što filozofija svoju misiju temelji na pojedinicu.
Da: postoji kolektivna odgovornost, ali koliko je treba ozbiljno uzimati u obzir, ako znamo da je svaki kolektiv nastao zahvaljujući ideologiji, radu manipulacije, nametanju identiteta koji je toliko labilan da ga samo, paradoksalno, iskrivljena vjera u njega može i uspijeva održati?
Nije nepoznato da politika poodavno nije elitno zanimanje, nego jedna besramna javna prostitucija, prljanje javnog prostora, čist dil i nepoštovanje date riječi; ostaje da se samo upitamo: da li etika postoji tamo dokle politika ne dopire, a znamo da je politika sve, čak i vazduh koji dišemo jer stepen njegovog kvaliteta stvar je kapitalističkog uticaja na isti?
Ovdašnjem društvu je knjiga „Kritika globalne etike“ (taj baš smio, kantovski naslov) strana koliko i esejistika Rasta Petrovića ili Vinavera, što će reći da se njen autor prihvatio posla koji ga osuđuje na probranu manjinu, pa ipak, to što uporno nastoji – javni prostor rezervisati samo za manifestaciju crnogorskog uma plus manjine, kazuje da je itekako podložan kritici, i to ne samo političkoj!
Uostalom: šta radi jedan mlad čovjek etici privržen na skupu koji predstavlja oličenje totalne moći kojoj ništa nije stranije od etike, tog naloga koji nas neprestano obesnažnuje u lakomosti koju pokazujemo u odnosu na same sebe.