Čija je naša država: “Montenegro pokušava da se otcijepi od svojih srpskih korijena, kao što se otcijepio od Srbije!”

Čija je naša država: “Montenegro pokušava da se otcijepi od svojih srpskih korijena, kao što se otcijepio od Srbije!”

Vladar Montenegra Milo Đukanović, koji trenutno obavlja funkciju predsjednika Crne Gore, u više navrata je uvjerljivo pokazao da posjeduje vrlo dobro pamćenje osim kada je riječ o sopstvenim korenima.

Tako da bi podsjećanje Petrita Seljimija, bivšeg šefa diplomatije takozvanog Kosova, na razloge uspjeha referenduma o nezavisnosti Crne Gore 2006. godine bilo gotovo i suvišno da nama nije veoma korisno.

Jer nas je podsjetilo kako je Crna Gora prije 14 godina obnovila svoju državnost, a tu se negdje možda krije i objašnjenje razloga zbog kojih danas, i uz čiju nesebičnu pomoć, nezavisni Montenegro iz sve snage pokušava da se otcijepi i od svojih srpskih korijena kao što se otcijepio od Srbije.

ZASTAVE U TUZIMA

Svečano obilazeći, elem, nekakve građevinske radove u ulici koja vodi ka prigradskoj podgoričkoj opštini Tuzi, ovih dana uoči proslave 21. maja, Dana nezavisnosti Crne Gore, Đukanović je rekao: „Važno je da na ovaj način pokazujemo da poštujemo i ne zaboravljamo da je nezavisnost Crne Gore simbolički rezultat jedne multietničke harmonije i odgovornosti manjina koje žive u našoj zajedničkoj državi.“

Nekoliko godina ranije, u intervjuu kosovskoj televiziji „Ora 24“, ukazao je i da „vlast u Crnoj Gori nije ostala dužna Albancima u Crnoj Gori zbog podrške na referendumu, jer u novoj državi ta manjina danas uživa sva prava… Albanska manjina je dobila ono što je tražila crnogorskom nezavisnošću – državu u kojoj ostvaruje zavidan nivo svojih prava.“

I eno, prije neki dan, 21. maja na Dan nezavisnosti Crne Gore, a pitamo se čija je zapravo ta nezavisnost premda možemo da naslutimo čemu ona služi, dok se srpske zastave smatraju državnim neprijateljem broj 1, u Tuzima su se zavijorile crvene zastave Crne Gore i Albanije. I to sa zvaničnim, opštinskim blagoslovom. Jer, kako je dan uoči dana njihove nezavisnosti podsjetio predsjednik opštine Tuzi Nik Đeljošaj, „Albanci su podržavali ovaj proces, ne jedini ali su bili odlučujući. Uvijek uz podršku lidera naših matičnih zemalja, Albanije i Kosova, i našeg najzaslužnijeg saveznika SAD. Za razliku od drugih godina, pored državne zastave biće postavljena i naša nacionalna zastava.“

Pa baš tako i bi. I niko u Montenegru, za Crnu Goru doduše ne znamo, u tome nije uočio ništa sporno.

TVIT PETRITA SELJIMIJA

A kako bi se i usudio na tako nešto kada je, kvantifikujući onu opasku gradonačelnika Đeljošaja o presudnom uticaju Albanaca na obnovu crnogorske državnosti, Petrit Seljimi tvitovao povodom dana crnogorske nezavisnosti: „Važno je prisjetiti se uloge koju je albanska zajednica odigrala u obezbeđivanju uspjeha referenduma i obnovi crnogorske državnosti. Moji rođaci – i hiljade drugih sa Stejten Ajlenda i SAD, Kosova itd. putovali su kući da glasaju za obnovu nezavisnosti Crne Gore.“

„Albanci su odigrali presudnu ulogu u uspjehu referenduma“, pisao je svojevremeno i njemački „Špigl“.

REFERENDUMSKI BROJEVI

I zaista, kad se već svi prisjećaju, prisjetimo se i mi brojeva koji su kumovali današnjoj situaciji.

Na referendumu je 2006. godine glasalo 419.236 osoba; od toga je važećih bilo 415.665 listića, a samo su se oni, takva su bila pravila, vrednovali kada je obračunavan skor. Na kraju, bilo je 230.711 glasova za obnovu crnogorske nezavisnosti, i 184.954 protiv.
Ova razlika, međutim, nije bila onako ubjedljiva kao što se možda čini.

Prije svega, naime, treba imati u vidu da je za potrebe referenduma – citiramo sad konačni izvještaj OEBS-a – „registrovano ukupno 484.718 glasača, što je predstavljalo značajan porast u broju registrovanih glasača u odnosu na prethodne izbore… Više od 16 hiljada imena registrovanih glasača je dodato u Centralni registar glasača (CRG) tokom perioda javnog ispitivanja između 3. marta i 25. aprila. Zatim je tokom perioda od 10 dana, kada su mogle biti uložene žalbe Upravnom sudu za upis u CRG, dodato još oko 5.400 imena registrovanih glasača.“

I biće, za nekog budućeg istraživača, vrlo interesantno ako bude mogao da prouči ko su svi ti ljudi – njih više od 21 hiljade – koji su bili pridodati u birački spisak, tim prije što znamo ko ga je kontrolisao…

Ali drugi broj privlači još veću pažnju. Za uspjeh referenduma, naime, bio je potreban potvrdan odgovor upisan na 55 odsto važećih glasačkih listića (nevažeći se, kako rekosmo, nisu računali). Minimum je, kako će se ispostaviti, bilo 228.616 glasova za. Za je glasalo 230.711 osoba. Državnoj zajednici Srbije i Crne Gore presudilo je tačno 2.095 glasova. I tu zapravo možemo da vidimo koliko su presudni bili glasovi onih Seljimijevih rođaka i „hiljada drugih sa Stejten Ajlenda i SAD, Kosova itd.“ koji su „putovali kući da glasaju za obnovu nezavisnosti Crne Gore“.

Tako da ne možemo a da ne ponovimo pitanje čiji je to Dan nezavisnosti koji je prije nekoliko dana proslavio Montenegro? Sve i ako one zastave u Tuzima pružaju dovoljno očigledan odgovor…

(Izvor: Pečat)

Related posts

10 Comments

  1. Kafanski filozof

    Eh Montenegrinci, sad ce Albanci godinama tu pomoc da vam stavljaju pod nos!.
    Kako se osecate, prodane duse?.
    Zarobili ste se za vekove kod Albanaca!.
    Moracete da im se nag.z.te kad oni to zele!.
    Traktorist Munja, sagnite se, Albanaci imaju volju!.

    18
    6
    Reply
  2. Цг

    Milo je gotov, šiptari i muslimani mu više neće pomoći a kamoli novi pajović dritan abazović…jedva će cenzus preć, sreća sto se razotkrio prije izbora da ga je udba osnovala zajedno sa duskom markovićem.

    11
    3
    Reply

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *