Bećković: Moramo da se nadamo da sumrak Lovćeva neće trajati vječno i da ćemo vidjeti izlazak sunca

Akademik i pjesnik Matija Bećković je Novostima predstavio listu poklona koje je imao od svojih prijatelja. Kad osjeća besmrtnost života, akademik i pesnik Matija Bećković nosi šešir Mome Kapora, upali cigaretu upaljačem Dušana Radovića, prebira brojanice ave Justina Popovića, piše penkalom Milovana Đilasa, sjedi ispod Lubardine slike „Sumrak bogova“, kotrlja lopticu voska koju mu je pružio Atanasije Jevtić, okružen fotografijama Stevana Raičkovića i Borislava Mihajlovića Mihiza, gleda ikonu mitropolita Amfilohija.

Tada, kako kaže, osjeća ljubav koja se preliva na oba svijeta. Možda je to razlog zašto se ne razdvaja ni od „Lenkinog prstena“. Podseća ga na njegovu prvu i najveću ljubav. Otkako ga je dobio za najljepšu ljubavnu pjesmu na srpskom jeziku, za „Parusiju za Veru Pavladoljsku“, uvijek je na njegovoj lijevoj ruci.

Primajući nagradu te 2006, pjesnik je rekao da mu je najmilija od svih: „Nije čest slučaj da najljepša pjesma bude posvećena najljepšoj djevojci jednoga naroda i da ta djevojka bude iz najplemenitije porodice grada Srbobrana. Lenka Dunđerski je nadahnula velikog pjesnika Lazu Kostića da je u pjesmi obesmrti.“ A, kao što je Lenka inspirisala Lazu Kostića da napiše Santa Maria della salute, tako je i Matiju njegova neprežaljena supruga Vera Pavladoljska podstakla na stvaranje najljepših stihova.

Uspomene su postale dio Bećkovićevog života.

– Da nema uspomena ne bi bilo ni prijatelja. Život je pripremanje budućih sjećanja. Računam da još nije kucnuo čas za konačni inventar – kaže nam pjesnik.

– Moja riznica se može pažljivim čitanjem popisati u mojim pjesmama, recimo u knjigama „100 mojih portreta“, „Mojih 80“ i „Onamo namo“, objavljenim u Kompaniji „Novosti“. Tu sam se svojim prijateljima stihovima oduživao, a plašim se da nabrajam ko mi je šta dao i čime me je zadužio. Neka taj popis pravi neko drugi. Taj neće nikoga zaboraviti i preskočiti

– Bogat je onaj ko daje a ne ko prima – kaže pjesnik. – Naše je ono što smo dali drugima. To je nauk Svetog Luke koji je moja krsna slava.

Matija kaže da je lakše utvrditi kako je došao do Kaporovog šešira, nego ko ga je njemu dao i kako je dospio u njegove ruke.

– Meni je češće Momo u glavi, nego njegov šešir na glavi, koga ponekad nosim u ljetnje dane – kaže nam. – Momo se stalno žalio na svoju pametnu glavu, što nije dovoljno okrugla da se može šišati na nularicu. Sad je kome ću ga ja zaveštati.

Šešir i kapa su neki simboli u Matijinom životu. Sjeća se ranih stihova:

Pitamo Matiju otkud kod njega penkalo najpoznatijeg disidenta Milovana Đilasa.

– Ne znam na koje penkalo mislite, razmijenili smo ih više od jednog za 30 godina prijateljevanja – odgovara nam. – Dragocjenija od penkala je aluminijumska olovka u koju se stavlja grafitna mina kojom je dugo pisao na robiji. I nju mi je poklonio. Imam uokviren i jedan list toalet papira na kojem je nekoliko redova „Izgubljenog raja“ Džona Miltona koji je on preveo tamnujući u zatvoru u Sremskoj Mitrovici.

Kada ga pitamo otkud kod njega upaljač Duška Radovića, Matija se uozbilji i kaže:

– Ako nastavite sa takvim pitanjima dovešćete mi izvršitelje na vrata. Duško i ja smo rođeni u isti dan, pa smo tada razmjenjivali i poklone. Ali, svi ti darovi su sitni u odnosu kakav je prijateljski dar bio on sam. Nemojte nikome reći, ali taj upaljač mi je darovala njegova žena a ne on. Duško mi je donio iz Njujorka Bogorodicu naslikanu na koži koju je kupio od nekog Indijanca.

Foto I. Marinković

Okreće se Matija prema Lubardinoj slici „Sumrak Lovćena“.

– Moramo se nadati da sumrak neće vječno trajati i da ćemo poslije sumraka na Lovćenu vidjeti i izlazak sunca – govori pjesnik.

– Sjutradan, pošto je u Domu omladine predstavljen časopis „Umetnost“ posvećen odbrani kapele na Lovćenu, u navečerju Srpske nove godine, na vratima mog stana pojavila se Lubardina supruga Vera: „Ovo vam je poslao Petar“. „A gdje je on?“ „Eno ga u taksiju. Nosi dar i Skenderu Kulenoviću.“ Skender je za isti časopis napisao sonet „Tarih za Lovćen“ čiji je prvi stih posvećen Meštrovićevoj skulpturi Njegoša: „Samar orla ne tovari na me“.

Pored stola – končana brojanica.

– Ava Justin mi je uz prvu knjigu „Žitija svetih za januar“ poklonio ovu brojanicu. Kada sam to otkrio mati Glikeriji, rekla je: „To je veliki blagoslov“.

Pokazuje nam Matija kuglicu od voska koju je na litijama u Nikšiću dobio od vladike Atanasija Jevtića.

Foto I. Marinković

– Vosak koji mu je sa sveća kapao po rukama, skupljao je u lopticu i pružio meni. Sačuvao sam je. Kada sam na Bogoslovskom fakultetu govorio o njemu i Amfilohiju pokazao sam tu lopticu i zamolio publiku da mi objasne zašto je čuvam. Oni bi to morali da znaju bolje od mene. Mitropolit Amfilohije je jedan od onih poslije čijeg odlaska ne vjerujem u reči: Nikad više. Vidjećemo se mi opet – gleda prema ikoni na kojoj je naslikan njegov prijatelj.

Godinama je Matija među prijateljima bio najmlađi, a kada su oni otišli postao je najstariji.

– Mihiz mi je bio i prijatelj i istomišljenik – priča nam. -Dramatizovao je „Među Vuka Manitoga“ za Narodno pozorište i bolje od mene je govorio rovačkim dijalektom. Napisao sam mu u jednoj posveti: Borislavu Mihajloviću Rovčaninu, Matija Bećković Mihiz. Sa Stevanom Raičkovićem sam bio u Senti, Subotici, Kolašinu i u Hilandaru pre 46 godina. Nas dvojica smo bili jedini koji su se kupali u Egejskom jezeru. Monasi se kupaju noću, ili se u ćelijama, kako sam čuo, čiste maslinovim uljem. Stevan i ja smo se razdragali kao djeca. Nikad kao tad nismo bili manji i bliži jedan drugom. Nakupili smo belutake iz mora, pa ih overavali hilandarskim štambiljem i donosili prijateljima na poklon. I na njegovom i na mom stolu, ti beluci stajali su kao pritiskači za papir. Hilandarski štambilj je izbledio, pa moram ponovo otići da još jednom taj belutak overim i zapečatim.

(Novosti online)