Bećković: Mi smo se osiromašili, nebo se obogatilo, u jednoj godini skršili su se noseći stubovi SPC

0

“Nikad umirovljeni vladika Atanasije je ustvari umro onog istog dana kad i njegov brat, Amfilohije. Sačekao je samo da ga isprati i da ga opremi za taj daleki put. Nikad neću zaboraviti kako mu je u sanduk stavljao jabuku i knjigu „Pisma oca Justina”, koja je pisao obojici, da ima šta da ponese na Nebo. Vrijeme će reći da su se oni u isti dan i rodili i u isti dan upokojili, i da nisu mogli živjeti jedan bez drugog”, započinje svoju priču o blaženopočivšima mitropolitu Amfilohiju i vladici Atanasiju akademik Matija Bećković, na talasima radija ”Svetigora”.

Vladika Atanasije je najoriginalniji episkop Srpske crkve u njenoj istoriji. Najbolje ga je opisao grčki mitropolit Nikolaj Hadžinikolau. Taj njegov opis sada kruži mrežama i sigurno ste ga vi već imali i čitali na Svetigori. Mi smo se osiromašili, Nebo se obogatilo. Skršili su se sve sami noseći stubovi Srpske pravoslavne crkve, sve u istoj godini. Ali, oni su otišli kao pobjednici na Zemlji, da sa Neba učine ono što na Zemlji nisu mogli.

Prvi put sam sreo monaha Atanasija kada sam iz Pariza donio pismo koje mu je pisao monah Amfilohije, da ga pita ima li gdje doći i može li se vratiti u Srbiju. Ranije sam ga bio primijetio kako ide uz Knez Mihajlovu ulicu velikim koracima i ličio mi je na one ruske otšelnike koji lutaju tamošnjim pustinjama, a onda smo najčešće i bili na mojoj slavi Svetog Luke, a Sveti Luka je nekako naročito odredio sudbinu mitropolita Amfilohija. On je porastao uz onu najoriginalniju i najlepšu ikonu Svetog Luke u manastiru Morača. Onu ikonu na ikoni u kojoj se vidi kako Sveti Luka slika Svetu Bogorodicu, kako pismo kaže po živome modelu. A onda se desilo da je u lučinske dane otišao na Nebo, pridružio se dvojici Petrovića, koji su isto tako Lučinci, tako da sam sada ovih dana govorio vladici Joanikiju da bi njegovo vječno počivalište u Sabornom hramu u Podgorici trebalo ukrasiti tom ikonom, ikonom Svetog Luke oko koje je naslikan i njegov životopis. Atanasije je već odavno napravio svoju grobnicu, u Tvrdošu manastiru. Oni su braća! Zbratili su Hercegovinu i Crnu Goru, koje su zaludu drugi razbraćivali. Ali da ne zaboravim pričajući o njima (nemoguće je nabrojati koga smo sve sad izgubili u kratko vrijeme), a prije njih je otišao Momčilo Krivokapić, arhijerejski namjesnik bokokotorski. Ja sam za njegove u Kotoru napisao jedan tekst koji sam poslao i Srpskim novinama, a mogao bih i vama da ga pročitam:

Boka Kotorska je nevesta Svetog Save i ukrovljeni hram, a njegov stub držač bio je i ostao jerej Momčilo Momo Krivokapić. Dolazak ovoga naočitog momka u uniformi Hristovog vojnika u korotni carski grad Kotor, bilo je prvo posleratno posthumno čudo, u kao jagnje zaklanoj crnogorsko-primorskoj Mitropoliji. Stigao je prije Hristovog Rista, Hristovog imenjaka, mitropolita Amfilohija Radovića, da pripremi njegov dolazak. Radosna vijest o megdanima koje je junački odmegdanio, pronijela se širom hrišćanske vaseljene. I morački jasnovidac je porastao u ozrašću te najslavnije ikone Svetog Luke u manastiru Morača, a kotorski jedinac stasao pod krilom najljepše crkve Svetog Luke na svijetu, one u Kotoru. Jedan je krenuo da ore okrvavljeno kamenje od mora, a drugi od kopna, dok su u besudnoj zemlji iz groba izorali crnogorsko-primorsku Mitropoliju i činili je najživljom Mitropolijom, ne samo u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Iste godine, prvo Momčilo, a za njim i Amfilohije, otišli su odakle su i došli, na čelu pobjedničkih litija i kročili na Nebo u lučinsko bratstvo, u zagrljaj dva svijeta lučinca Petra Prvog Cetinjskog i Petra Drugog Lovćenskog Tajnovidca.

Atanasije nije mogao bez njih i on je istim putem krenuo. Posijle Amfilohija je bio banatski episkop, a onda je jedva dočekao da ode u Hercegovinu i da u manastiru Tvrdoš napravi jednu od najvećih utvrda koje ima naša Srpska pravoslavna crkva.

Ja sam napisao u svojim ”Portretima” jednu pesmu o Atanasiju, a to sam i pričao jednom na Bogoslovskom fakultetu, kada su oni obilježavali neki jubilej njih dvojice kao bivših profesora bogoslovije u Beogradu. Evo da pročitam i tu pjesmu.

Atanasije Jevtić

Kad god je padao u vatru
Zaricao se da više neće

Počinjao bi jedva čujnim
Monaškim glasom

Ali slušajući od sebe
Iznošene i izlizane fraze

Počinjao je da se nervira
I podiže glas

I kako je podizao glas
Podizao je i svoju misao

To ga je bodrilo
Da govori sve glasnije

I kad bi visinom glasa
Upalio svetla u mozgu

Povezao vijuge
I zaždio svaku ćelijicu

I misao mu je dostizala vrhunac
A iz usta sukljao nebeski plamen

Kako je govorio tako je i pisao
Počinjao je mirno raspredajući

Zakukuljenu i zamumuljenu
Starostavnu povesnicu

Ali bi mu brzo svrcnulo
Da skrene sa staze utaptane

I sjuri se u fusnotu
Da izurla sebe

Prepoznajući u današnjem vremenu
Starozavetne ljude i događaje

To je možda bila njegova najveća sposobnost, što je vidio Sveto pismo živo, što je vidio biblijske likove ponovo rođene i prepoznavao ih u našem vremenu. Zato je i sam on sa pravom smatran najučenijim teologom naše Crkve. Najneobičnijim, najosjetljivijim, najhrabrijim, najvoljenijim.

–Možda da se vratimo u ono vrijeme vaših zajedničkih susreta u Ćelijama valjevskim kod Avve Justina.

Ja sam učio gimnaziju u Valjevu, tako da sam vrlo rano stigao u manastir Ćelije kod oca Justina, koji je bio tako živ duh koji ništa nikada nije citirao ni pozivao se na svoju lektiru nego formulisao odmah. Već tada su bili oglašeni kao njegovi učenici: Amfilohije, Atanasije, Artemije i Irinej. Tamo smo ih i sreli. Prvi put je, tada još monah Amfilohije, govorio na Justinovoj sahrani. To je bio najpotresniji govor jednog tada nepoznatoga monaha. Avva Justin i Nikolaj Velimirović bili su jedini proroci u svojim selima. Nikolaj je zamonašio svoju majku i oca, poklonio svoje imanje crkvi i na njoj podigao hram, a Justin je u najstrašnijim vremenima u svojoj maloj crkvici u Ćelijama pred dvojicom ili trojicom ljudi, govorio kao da govori pred hiljadama i kao da se ne obraća u nekom malom hramu, nego da govori sa neke Sinajske gore. Tu je i tada monah Atanasije svesrdno radio na Žitijima Svetih, tako da je još za njegovoga života počelo da izlazi tih dvanaest tomova koje ima naša crkva i koje nema ni jedna druga, osim možda Grčke. Tako je imao sreće što su ga prognali sa Beogradskog univerziteta i omogućili mu da radi ono što je najvažnije. Nešto slično je bilo i sa Atanasijem, koji se sam oslobodio tih obaveza koje bi imao kao episkop, da bi mogao da piše i prevodi. Bio se toliko izvještio na računaru, da su ti njegovi tekstovi bili svim mogućim bojama išarani i podvučeni. Čas crveno, čas zeleno, čas podvučeno, tako da je radio neumorno do poslednjeg časa. Rekli su mi da je i u bolnici razboden bio ogrnut nekim ćebetom i pisao. Opet, ono što je najvrijednije u njegovim djelima su, ja mislim, fus note, jer on je pričao nešto što znaju i drugi, a ono što je tumačio u fus notama, to je znao samo on.

Bili su tu pred našim očima. Nismo jverovali da ih neće biti za našega života, tako da je Crkva sada u velikom iskušenju da nađe njihove naslednike. Kada je bila riječ o dvestagodišnjici Njegoša, da se on proglasi i upiše u Diptih svetih kao Lovćenski Tajnovidac, onda je patrijarh Irinej meni nešto rekao što sam ja zapisao u pjesmi koja se zove Morački Jasnovidac, a koja glasi ovako:

Morački Jasnovidac

Kaže mi patrijarh Irinej:

Rekao sam Amfilohiju,

ako nadživiš Matiju,

ti ćeš i njega proglasiti za sveca.

Iz Vaših usta u Božije uši,

Vaša Svetosti.

Ali Bog je odlučio da ja nadživim Amfilohija, pa sam ja njega već na sahrani proglasio za sveca Moračkog Jasnovidca.

-Kako ste Vi doživljavali sastradavanje vladike Atanasija sa svim srpskim jamama i stratištima?

Pa to je veliko djelo, koje je učinio prvo mitropolit Amfilohije u Crnoj Gori, vadeći iz jama, iz zabetoniranih jama kosti mučenika i upisujući ubijene u crnogorsko-primorskoj Mitropoliji, na čelu sa episkopom i mitropolitom Joanikijem, a Atanasije je zapisao već i proširivao tu knjigu nekoliko puta „Od Kosova do Jadovna”. A onda su se obojica našli na Kosovu, u vreme bombardovanja i stradanja i obojica sahranjivali te nevine žrtve. Amfilohije je imao neku snagu, hrabrost i prirodnost, da je golim rukama nosio te mučenike, raskomadane i razbacane i sam sahranjivao, a pratio ga je Atanasije. Mada je Atanasije bio osjetljiviji, ali se trudio da bude junak. Kad sam jednom u Tvrdošu prisustvovao jednom monašenju, tom svetom i potresnom činu, izašao sam iz crkve i zatekao Atanasija kako šeta okolo. Ja ga pitam: ”Što ti nisi unutra?” A on kaže: ”Ne mogu ja to da izdržim. Ja sam se na svom monašenju onesvijestio.” Tako da, to je veliki podvig, da su oni se toliko pozabavili tim mučenicima. Oni su skoro na njih čekali u tim jamama, da se neko spusti i iznese ih svijetu na vidjelo. Nekako je to još veći podvig što se Atanasije zvao Zoran. Ne može biti svetovnije, a da se toliko vinuo da postane Atanasije.

-Nekako glavni utisak sada i odlaskom vladike Atanasija je da se završila jedna epoha.

Pa, nekako kao da su one glavne poslove obavili, a da ovi sitni koji se sada tu pojavljuju, nisu bili za njih. Da se tu miješaju i da se sa tim mekinjama udrobe. Tako da su učinili taj veliki podvig idući na čelu litija kao na Nebo, a tako su i ispraćeni. Ja sam već rekao da tako kako je ispraćen Amfilohije, samo je ispraćen kralj Aleksandar i patrijarh Pavle. Kada znamo koliko su tvrdovrati Crnogorci, onda je to još veće čudo što su prvi put klečali. A naročito je važno što su to bili mladi ljudi. Ja sam znao i vjerovao da sam rekao recimo na sahrani – na kolena, cio onaj svijet bi kleknuo. A isto tako sad su krenuli od Trebinja do Tvrdoša u toj koloni i nije moglo biti ljepše, kad ga isprati Hercegovina. A Atanasije, koliko je odudarao od ostalih monaha i episkopa u crkvi, toliko je odudarao i od Hercegovaca, koji su svi tako nakićeni, obučeni kao neka vlastela, a primili su ovog neobičnog episkopa, koji je išao u izblijedjelim mantijama i pocijepanim čarapama i razvaljenim cipelama po tom kamenju.

Bilo je to divno vidjeti, kako je tu bio princ Filip Karađorđević, koji je nosio sliku Atanasija i Amfilohija i što je bio onaj Albanac Dušan, kome je vladika Grigorije dao da nosi njegovu mitru i da stane na čelo te povorke. A i u tom govoru vladike Grigorija bilo je najljepše što se on nekoliko puta zaplakao. A da kažem i kako je Amfilohije našao prave ljude u mitropoliji koji će ga naslijediti, kao što je vladika Joanikije.

Atanasije, kao što rekoh, nije mogao da gleda ne samo kako se monaše drugi, nego se i na svom monašenju onesvijestio. Za razliku od Atanasija, vladika Joanikije mi je ispričao nešto što je meni poslužilo za pjesmu, koja se zove Joanikije Mićović.

Joanikije Mićović

Monašenje je lako izdržao,

jedino mu je sestre bilo žao.

Odričem se sveta, kada je rekao,

briznula je u plač i pisnula: jao!

Ali je pred oči sveta,

izišao kao da je sa freske sišao

i čega god se na svetu laćao,

kao da se na fresku vraćao.

To je dakle bio taj osvrt Vaš na to kako ste rekli da su i mitropolit Amfilohije i vladika Atanasije ostavili sebi divne naslednike? To je ta nova epoha?

Da, napravili su veliku zadužbinu i tvrdo postolje, na kome će sada njihovi nasljednici, lakše nego što je to bilo njima, nastaviti isto djelo. To se naročito vidjelo na litijama, na kojima se pojavio mlad svijet. Onaj koji je bio izložen najjačoj radijaciji. Koji je prevaspitavan i trovan, a koji je izašao iz tog bezdana: zdrav, mlad, lijep, ne dajući svoju Crkvu i braneći svoju vjeru, jedino što je imao i što mu je preostalo. I to je bio veliki poraz onih, koji su do te mjere išli, toliko daleko da zatiru svetinje, da otimaju crkve u dvadeset i prvom vijeku i da proglašavaju neku partijsku crkvu i da pričaju kako je ona bila vekovima autokefalna, ne navodeći nikad ko je bio patrijarh te autokefalne crkve i da li je to jedina autokefalna crkva koja nije imala patrijarha. I oni su izdržali svu tu raspamećenu priču, išli izloženi bez pratnje i bez obezbjeđenja, spremni svakog trenutka da postradaju.

–Da li ste imali priliku da vidite jednu fotografiju, koja kruži društvenim mrežama, gdje je vladika Atanasije predstavljen u Raju sa anđelima?

Jesam.

–Kako ga Vi zamišljate? Njega i mitropolita.

Zamišljam ga: lakog, zdravog, krilatog. On je pobjegao iz svog tijela i nije tu. On je u zagrljaju sa Amfilohijem, sa Justinom, sa Nikolajem, koji su ih jedva dočekali i koji su gledali šta su oni uradili i kako su bili dostojni naslednici u tako teškom, možda najtežem vremenu u istoriji, kada se na sveštenike bacao čičak i kada su im dobacivali i zvali ih sotonama. Pričao mi je to mitropolit Amfilohije, kako je išao tim cetinjskim poljem, pa kako je pored njega išao neki koji ga je psovao, prijetio mu i kako je mitropolit svakog trenutka čekao kad će ga udariti, jer je bio spreman i na tako nešto. A mogu da zamislim kako je tek izgledao život Atanasijev, koji nije imao ništa. Dao mu je bio Amfilohije neki dinar, kad je išao skoro u Hag, ali kaže kad je tamo stigao, neko mu je taj novac ukrao. Tako da je naš Atanasije bio bez jednog dinara u džepu, a vjerujem da je sva garderoba koju je imao, bila ona koju je imao na sebi. A sad mu ni ona ne treba.

Od mitropolita se ispratio na jedan vrlo poseban način i Vi ste pomenuli taj trenutak maločas, ali da dodamo još i onaj sami kraj, kada pjesma kaže: ”Kosovo će izdati samo kukavica”. U tom trenutku kao da se i on sam oprašta sa svima nama.

Pa to je tako ličilo. Ja se ne bih začudio da je ondje umro, jer on se toliko bavio tu oko tog da što bolje i što prije opremi Amfilohija tamo, pa se nadam da su Hercegovci opremili i njega, jer je nekako njegova živa vjera bila takva, da ga stvarno ispraća na neki put gdje će on stići živ, pa da ne ide praznih ruku. Tako da je to sve očigledno bila neka nastava i prava vjera. A onda je, tu sam bio prisutan kad je on zamolio vladiku Joanikija da i on govori, a Joanikije naravno nije mogao njemu odreći, ali znajući njega i misleći po tom protokolu šta bi to moglo biti i šta će on da kaže, on je pročitao jednu pjesmu i to je pročitao vrlo lijepo. I to je ostalo zabilježeno. U toj pjesmi mu je bilo najvažnije što je tu bio onaj poslednji stih, u kome se kaže da Kosovo može izdati samo izdajica. To mu je bila poslednja riječ i važno mu je bilo da se to i tu kaže, jer su oni bili kosovski junaci, obojica. A Branko Miljković je meni davno, u mladosti, izdvojio jedan stih od Milana Rakića, koji ja nisam prethodno bio uočio, gdje Milan Rakić kaže: ”kosovski junaci što poslednji beste, zasluga je vaša”, a to se može odnositi i na Atanasija i na Amfilohija.

(Mitropolija)

Ostavite Komentar

Your email address will not be published.