„Emancipatorsko“ štivo lažne alternative

Piše: mr Luka Kešeljević

Dana 23.04.2021. na portalu „Vijesti“ objavljen je članak autorke Ratke Jovanović Vukotić pod nazivom „Starac iz Rastoka i starica sa Sinjajevine“. Pročitavši taj tekst sjetio sam se riječi koje se pripisuju jednome vladaru: „Moj sinko, kada bi ti znao sa koliko se malo mudrosti upravlja svijetom“. Autorka članka vrlo drsko i nasrtljivo, s velikim stepenom mržnje, dijeli razne ružne epitete, pokušavajući da „rangira blam“. Neću da se služim njenim riječima, niti da se spuštam na taj nivo, kao što se neću osvrtati na pravopisne greške jer one su, same po sebi, najmanji problem.

Ne mogu nikako da ne napomenem da tekst vrlo malo odgovara naslovu, i to negdje na početku. Da tekst treba da bude u skladu sa naslovom uči se u osnovnoj školi, a ko to ne shvati ne može ni dobiti pozitivnu ocjenu na bilo koju temu pismenog rada. No, ovo je sistemski problem, jer danas brojni novinari nisu dovoljno ni pismeni, a još manje su stilisti.

Autorka ima „prezir prema onima koji se protiv moćnih bore ljudskošću, vrijednošću i pristojnošću“. To bi, valjda, trebalo da budu svi koji ne mogu i ne žele da prihvate sistem vrijednosti koncerna ili plavog tabloida za koji autorka piše. Podsjećanja radi, taj tabloid je više od deset godina vjerno služio svom osnivaču, a to se naročito vidjelo kada je bila u pitanju ona prljava – najprljavija kampanja za „obnovu državnosti“. U tim godinama, isti tabloid se „proslavio“ naslovom „Bez kupatila i klime ne mogu ni Srbijanci“. Pošto su obnovili državnost, tabloid se prividno udaljio od svoga osnivača, što je analogno odvajanju „prve“ i „druge“ familije.

No, kako su se, koliko i da li su se uopšte odvojile, neka svako za sebe sudi. U tekstu se, naime, i ne vidi neka odvojenost i pored onog prvog dijela u kome se malo govori o „starcu“ čije tekovine treba sačuvati, samo kapital preusmjeriti. Kada autorka od „starca“ brani Crkvu i Blaženopočivšeg Mitropolita, malo je reći da je to licemjerno, jer odmah nakon toga veli: „Država do čijeg je vrha došao (misli se na „starca“) litijama, samo što tada njihov većinski predznak nije bio vjerski nego – ratni.“

Veći dio teksta posvećuje emisiji „Ćirilica“ urednika Milomira Marića, kritički se obrušavajući na njega i njegove goste. Uzgred, i tzv. „javni servis“ se vrlo često bavi tom problematikom, što opet navodi na pomisao da poslenici „prve“ i „druge“ familije rade na istom zadatku. I jedni i drugi bi bili srećni kada bi imali tako obrazovane goste kakve je imao gospodin Marić (Naravno, nisu svi takvi, jer gospodin Marić je svojevremeno ugostio i zločinca Haradinaja). Što se obrazovanja tiče, ni jedni ni drugi nisu dorasli Milomiru Mariću, ali ih to ne sprečava da ga prikažu u najgorim bojama, kao i neki njihovi saborci iz Zagreba.

U drugom dijelu teksta, autorka, između ostalog, „brani“ Blaženopočivšeg Mitropolita od Marićevih gostiju, rekavši da „on nije bio moj mitropolit“, a ubrzo nakon toga dodaje da je ona „nehrišćanska duša“. Neka čitaoci o njenoj nedosljednosti sude. Negdje važi za opšte pravilo optužiti Beograd za sve što nije dobro, pa i za širenje „pećinskog nacionalizma“ (No, kako makar zvanična praistorija kaže, pećinski čovjek je bio prepušten prirodi, u toj prirodnosti se borio za opstanak, tako da se nije kad imao baviti nacionalizmom).

Isti taj „zli“ Beograd im valja i treba kada se u tvorevini kojoj su „obnovili državnost“ ne može obaviti, recimo, neki teži hirurški zahvat, ali se to sjutradan zaboravi, pa taj isti grad postaje „hegemonistički centar Aleksanda Vučića“. Tragikomično izgleda kada neki uobraženi „emancipator“ hoće da „emancipuje“ Beograd kroz koji, recimo, saobraćaju tramvaji već više od sto godina.

Navedenoj kolumnistkinji smeta i to što jedan gost „Ćirilice“ navodi uspjehe Republike Srbije koji su ostvareni posljednjih godina: željeznice, autoputevi, industrija… Tim poslenicima „druge familije“, naravno, ne odgovara niko ko ne prođe brzi kurs plavog tabloida. Njihovi instruktori svoje neznanje često nadoknađuju drskošću i nasrtljivošću. Tako se, na primjer, jedan odmah poslije nikšićkih izbora proslavi ne znajući razliku između Prvog i Drugog svjetskog rata, dovodeći u vezu šajkaču s nacizmom. Čak ni to ne umanjuje njegovu drskost i nasrtljivost, već je samo uvećava.

Nisam mogao ni da zamislim da će to „prevaspitavanje“ od strane poslenika „druge familije“ da se širi „svjetlosnom brzinom“. Svjedoci smo da skoro preko noći dojučerašnji klerikalci počeše da se bore za evroatlanske vrijednosti. Tako, kurs plavog tabloida posta skoro najbrži kurs, makar kod nas u Crnoj Gori. Jedini njihov

problem je u tome što taj njihov kurs ne mogu baš tako brzo da prihvate šire narodne mase, što očigledno frustrira autorku.

Da povučemo još neke paralele između poslenika „prve“ i „druge“ familije, tj. između RTCG i TV Vijesti. RTCG i danas, skoro devet mjeseci nakon izbora, raspiruje mržnju. Kod jedne urednice se stalno govori o nekakvim „čarkama“ i njeni gosti često govore o mogućnosti izbijanja sukoba. To što su lažikomiti „zaštitnici države“ je i više nego očekivano. S druge strane, kada lažikomiti naprave neki nered, TV Vijesti će uvijek da isfabrikuju, izmisle „drugu stranu iste medalje“, pa se govori o „sudaru nacionalizama“, o „zastavama svih boja“ i sličnim besmislicama. Evo, na primjer, kako jedan novinar pravi privid objektivnosti. Govori se o monstruoznim izjavama predsjednika države, pa o jezivim izjavama funkcionera DPS-a, u kojima se poziva na protjerivanje jednog naroda, a potom se navede primjer nastavnice iz Bara. čiji je „zločin“ u tome što su njeni učenici bojili trobojke. Tako plavi tabloid muti vodu da bi izgledala dublja, a u mutnom se najbolje lovi.

Na kraju, natrag ka kolumnistkinji. U posljednjim rečenicama govori o „blamaži“ koja „izgleda benigno“. Naime, za nju je „ponižavanje“ to što gradonačelnik Budve poziva Novosađane. Njegov „grijeh“ je i u tome što je otprilike rekao da Budvu treba mijenjati po uzoru na Novi Sad. Problem je, navodno, u tome što je Budva stara tri i po hiljade godina, a Novi Sad jedva tri vijeka. To je najveći problem. Smiješno! Novi Sad je baš zato što se mijenjao postao jedan od najznačajnijih gradova bivše SFRJ , pa i šire. To je kulturni, univerzitetski, saobraćajni i industrijski centar. Izgleda da kolumnistkinja želi da Budva zadrži onu autentičnost od svoga osnivanja.

Da zaključimo, dva tabloida nam i dalje „kroje kapu“ prekrajajući prošlost, zamagljujući sadašnjost i projektujući budućnost, a sve kroz navodnu međusobnu borbu. Tako, doživjesmo konačno i to čudo da poslenici „prve“ i „druge“ familije sada od „hegemoniste“ Vučića i „Vučićevog“ Patrijarha „brane“ Mitropoliju SPC. I jedne i druge boli to što je ona srpska, a kada bi bila samo pravoslavna, onda bi bile zadovoljne i „prva“ i „druga“ familija, kojima odista još polazi za rukom da prodaju rog za svijeću.

(Autor je doktorand filozofije)