Vrijeme je za sabiranje: Svesrpski sabor, istorijsko “DA”!

Piše: Filip Rodić

Može li sabiranje Srba biti išta pozitivno, ili je svaka takva pomisao zapravo planiranje novog „genocida“? Imaju li Srbi pravo na budućnost? može li sabiranje Srba biti išta pozitivno, ili je svaka takva pomisao planiranje novog „genocida“?

Još od pravremena i najmanje od pojave mitova o Hiperboreji i Atlantidi u ljudskom rodu se govori o dvije potpuno suprotstavljene tendencije, dva nepomirljiva pogleda na život i svijet koji se u različitim fazama naše istorije definišu na različite načine od tog hiperborejsko-atlantiđanskog kontrasta gde su duhovno, nebesko, postojano i ukorijenjeno suprotstavljeni materijalnom, zemaljskom, promjenljivom i „nomadskom“ do moderne, moglo bi se čak reći i naučne, definicije o atlantističkom i telurškom (evroazijskom) duhu u geopolitici o kojem govore mnogi teoretičari od oca geopolitike Halforda Mekindera, preko Karla Šmita do Aleksandra Dugina. U ovom kontekstu postoje i različiti pogledi na pitanje slobode. Hiperborejskom, telurškom duhu svojstvenije je poimanje slobode „za“, dok je atlantiđanski, odnosno atlantistički pristup više naklonjen ideji slobode „od“. To je najlakše ilustrovati pristupom, s jedne strane, hrišćanskom gledištu da čovjek odricanjem, na primjer, od hrane u vrijeme posta pokazuje slobodu „za“, jer je on slobodan da se nečega liši zarad većeg cilja, veće vrijednosti, što je u suštini prihvatanje, dok se moderan, atlantistički pristup slobodi oličava u slobodi „od“ koja se percipira kao odbacivanje kojekakvih „stega“ i „ograničavanja“, što uključuje i vrline, jer i vrline ograničavaju čovjeka i njegovo djelovanje.

„Ja sam slobodan i svoju slobodu ću dokazati time što ću odbaciti sve ono što me na bilo koji način ograničava“, jeste način na koji razmišlja većina ovih ljudi. To nije daleko od onog Kroulijevskog satanističkog pristupa „čini što ti je volja i to neka ti bude sav zakon“.

Patrijarhov zavjet:  Ovo je veoma važno imati u vidu kada se razmišlja o poruci koju je patrijarh srpski Porfirije uputio narodu posle molebna, na početku brutalno oklevetanog Svesrpskog sabora u Hramu Svetog Save.

„Ne sabiramo se protiv bilo koga, nego se sabiramo za dobro, najprije svoje, ali i svih koji žive s nama i oko nas“, rekao je patrijarh Porfirije. Sabornost, okupljanje jednog naroda, jednog jedinstvenog organizma sastavljenog od miliona različitih ćelija, ne mora biti usmjerena protiv bilo koga i bilo čega, kao i što sloboda može biti „za“. To je jasno svakom nosiocu hiperborejskog, odnosno hrišćanskog duha usmjerenog na vrline, na vječno i na nebesko. Isto tako jasno je kako nosioci ovog drugog duha atlantiđanskog, odnosno atlantističkog ili „modernog“ to mogu shvatiti. Za njih je to opasnost koja rađa paranoju o nekakvom pokoravanju i oduzimanju te slobode „od“ koja im je toliko pri srcu i zbog toga reaguju sa toliko mržnje i prezira prema svakoj ovakvoj pojavi. Njih to užasava. Za njih je to „Svesrpski sendvičarski sabor“ kako to za dnevni list piše novinar Hanibal Kovač, i ne može biti ništa drugo do demonstracija „međuetničke, međurasne i međukulturološke toleracije“. Zanemaruje se pri tome onaj osnovni postulat psihologije da, ako ne volite sebe, ne možete voljeti ni druge, što ako se prenese na nivo naroda, znači da ako ne volite svoj narod, ne možete voljeti ni druge. A oni svoj narod (ili često samo „ovaj“ narod) preziru i otvoreno mrze.

Zbog toga, jer se gleda kroz sebe i svojim očima, oni ne mogu razumeti ključnu poruku patrijarha da to sabiranje mora biti „za“, jer „svaki drugi cilj i sadržaj sabiranja nije naš i neće i ne može biti blagosloven“. „Samo kada znamo ko smo i kada čuvamo i njegujemo pravoslavni način života i vrijednosti, kada slijedimo svetosavski i kosovski zavjet, mi dobro znamo ko smo“, rekao je patrijarh. A tada nismo iskorijenjeni nomadi koji lutaju svijetom tražeći sreću od mjesta do mjesta seleći se onda kada iscrpe sve blagodati prostora na kojem su se našli razmišljajući samo o tome šta mogu uzeti za sebe i ne misleći šta mogu da daju okruženju. Oni sabornost neizbježno percipiraju isključivo kroz prizmu svog životnog ideala i mogu je poistovećivati samo s nakaradnom sabornošću koja se najbolje pokazala kroz okupljanje jednog evropskog naroda koji je tako sabran krenuo da uništava sve oko sebe smatrajući ih manje vrijednim. Ali tvrde pristalice tog svetonazora, nacizam je kod Njemaca bio samo incident, a kod Srba je ontološki, kako piše njihov prvosveštenik Radomir Konstantinović u svojoj bibliji „Filosofiji palanke“. Oni u ovome mogu vidjeti samo zlo, iako u državama i narodima koji su za njih „svetionik dobra“ postoje apsolutno iste stvari od Dana zastave (koji se u SAD, na primjer, obeležava 14. juna) do Dana nacionalnog jedinstva (koji Njemci, na primjer, slave 3. oktobra). Ali ne, njih to u srpskom slučaju isključivo podsjeća, kao što to reče Žarko Korać na televiziji N1, na Sjevernu Koreju. Ne znamo da li su i Sjevernokorejci ontološki nacisti, ili je i ovo kod njih samo incident. Znamo da im kod dalekoistočnih Njemaca – Japanaca, koji onoliko zla naneše susedima koje su smatrali manje vrijednim, masovne koreografije i gotovo robotske izvedbe nimalo ne smetaju. Naprotiv, dive im se.

Biranje slobode: Pored svih manifestacija, koje s prezirom ocjenjuju kao „cirkuske“ i nedovoljno civilizovane (po njihovom mišljenju smo takvi da bi nas bez problema mogli smjestiti u neki zoološki vrt poput onog sa crncima što je postojao u civilizovanom Briselu do kraja pedesetih godina prošlog vijeka), oči posebno bode „Deklaracija o zaštiti nacionalnih i političkih prava i zajedničkoj budućnosti srpskog naroda“, u kojoj se konstatuje da srpski narod predstavlja jedinstvenu cjelinu, da je Kosovo i Metohija neotuđivi deo Republike Srbije, jedna od odrednica nacionalnog identiteta Srba, kao i da se ne podržava rezolucija o Srebrenici na „kvarno“ i na jedvite jade usvojena u Generalnoj skupštini UN. Smeta im rad na ostvarivanju nacionalnog pomirenja i prevazilaženju istorijskih podjela unutar srpskog naroda, kao i napori za zaustavljanje asimilacije Srba u državama regiona, ali i širom svijeta. Podsjetimo samo da je asimilacija (doduše samo jedne trećine Srba) bila i plan Anta Pavelića. Da li je sprečavanje toga zlo na bilo koji način?

Da li je problem što se u Deklaraciji navodi istina da je, uz sve dužno poštovanje prema drugim vjeroispovestima, „SPC sačuvala srpski narod u najtežim vremenima i u biološkom, ali i u kulturnom i obrazovnom smislu“, pa se poziva na bližu saradnju crkvenih i državnih organa u ključnim pitanjima kao što je očuvanje tradicionalnih hrišćanskih vrijednosti, očuvanje svetinje braka i porodice? Iz atlantističkog pogleda na svijet i jeste, jer je tu car individualizam koji je suprotnost sabornosti, a pred tom silom mora pasti i porodica, kao i sve ostale odlike slobode „za“. Blasfemija je, naravno, i insistiranje na tome da je Kosovo i Metohija „neotuđivi dio Republike Srbije, jedna od odrednica nacionalnog identiteta Srba i temelj duhovnosti srpskog naroda i ugaoni kamen srpskog zavjetnog i svetosavskog puta“. Svetogrđe je za njih i pozivanje na međunarodno pravo, jer znamo da je taj okvir prevaziđen i da sada treba da živimo u „poretku zasnovanom na pravilima“. Zna se čijim.

Užasna je i ideja da se u Deklaraciji traži zaštita Srba i njihove kulturne i istorijske baštine na Kosovu i Metohiji, jer je opšte poznato da gdje god još ima „genocidaša“, nema mira, stabilnosti i prosperiteta, a da je „kontinuirana, dobro isplanirana i sveobuhvatna represija albanskih secesionista prema srpskom stanovništvu na KiM“ puka izmišljotina propagandne mašinerije autoritarnog Vučićevog režima, jer je „Republika Kosovo“ zapravo perspektivna demokratija u punom cvatu.
Takođe, insistiranje na poštovanju i očuvanju Dejtonskog mirovnog sporazuma, kojim je okončan krvavi rat u BiH, predstavlja zapravo zločinački čin jer se radi o „ludačkoj košulji“ nametnutoj „dobrim Bošnjanima“ kojom se sprječava da se Srbi, kako to reče Sonja Biserko, „integrišu u bosanski kulturni i obrazovni prostor“, šta god to značilo. Homogenizacija srpskog naroda je, kako to dodaje Sonja Biserko, nešto izuzetno loše i „antidemokratsko“, ali je homogenizacija BiH i „bosanskog naroda“ (opet, šta god to bilo) nešto dobro i poželjno.

Ukratko, ko god da je organizovao Svesrpski sabor i kako god da je on izgledao, šta god da je napisano u Deklaraciji o zaštiti nacionalnih i političkih prava i zajedničkoj budućnosti srpskog naroda, bilo bi atlantistima neprihvatljivo, jer prosto srpski narod ne treba da bude jedinstven, da ima bilo kakva nacionalna i politička prava, a kamoli budućnost. A ova deklaracija je još jedan u nizu srpskih izbora slobode. Slobode „za“. I novo srpsko „istorijsko da“.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)