Vesna Bratić za BORBU: Stranci favorizuju partije „centra“ gdje nema Srba kojima identitetska pitanja nisu fusnota; DPS se vratio na velika vrata u svim resorima, naročito u kulturi!

Bivša ministarka prosvjete, nauke, kulture i sporta u 42. Vladi Crne Gore Vesna Bratić poručila je za BORBU da međunarodne adrese favorizuju i preferiraju partije tzv. centra koje se definišu time što u njemu nema mjesta za neke strukture, nego što on to po nekim političkim mjerilima jeste.

Prema njenim riječima,  centar je tamo gdje nisu Srbi kojima identitetska pitanja nisu fusnota i zato nikoga ne treba da iznenadi ako prilikom formiranja 44. vlade one strukture koje međunarodni faktor percipira „desničarskim i proruskim“ opet ne uđu u vladu.

Bratić je uvjerena da će „tridesetoavgustovci“ zavrijediti većinsko povjerenja naroda, i poručila je da će se prilikom odluke koga će podržati 11. juna rukovoditi činjenicom u kojoj se mjeri taj neko zalaže za interese srpskog naroda.

Ona je istakla da se DPS u minulom periodu vratio na velika vrata u svim resorima. Ti trendovi su posebno uočljivi u ministartsvu kulture koje, kako ističe Bratić, vraća na podešavanja prije 30. avgusta.

Pozvala je predstavnike srpskih lista, kojih, makar deklarativno, ima najmanje dvije, i Srba na tzv. građanskim listama da u narednom periodu povedu računa o srpskoj kulturnoj baštini, umjetnosti, kulturi i njenoj ulozi u crnogorskom obrazovnom sistemu.

U suprotnom, ukoliko entuzijastični roditelji i uža porodica opet budu ti koji će djecu učiti sopstvenoj kulturi koja je u učionici marginalizovana ili izmijenjena do neprepoznatljivosti, to će biti veliki poraz svih onih koji su srušili režim DPS i satelita, ali najviše poraz onih koji nisu poklekli pred raznovrsnim pritiscima, fizičkom torturom, egzistencijalnim prijetnjama i nisu „prelomili u glavu“ svih onih teških godina.

 

1. Kakva su Vaša očekivanja od narednih parlamentarnih izbora? Da li očekujete da će se nastaviti trend pada DPS-a i da li smatrate da će se stranci uzdržati od miješanja prilikom sastavljanja nove izvršne vlasti i da li je realno očekivati da sve snage od 30. avgusta postignu dogovor i formiraju Vladu, naravno pod uslovom, da zavrijede povjerenje naroda?

S obzirom na to da smo svakodnevno u prilici da čitamo i slušamo analitičare i gledamo rezultate anketa (naravno, ne bih sve nazvala kredibilnim, ali sigurno bih indikativnim kada je u pitanju smjer u kojem se kreće naša politička scena), čini se da će novoosnovani pokret ES imati značajan broj mandata, moguće onoliko koliko je imala pobjednička koalicija ZBCG nakon 30. avgusta 2020. I kao što je tada bilo za očekivati da ta koalicija čini okosnicu buduće vlade iako je vrijeme pokazalo da je bila heteregena do mjere da su neki poslanici glasali identično DPS, SDP i SD poslanicima o pitanjima od vitalnog značaja za percepciju srpskog naroda (i ne samo percepciju), tako je sada za očekivati da PES bude važan činilac u 44. vladi. Razlika između ove dvije situacije koje bi po svim demokratskim principima trebalo da budu identične i vode istom ishodu jeste u činjenici što je, kako se može naslutiti, međunarodni faktor prilično naklonjen novostvorenom pokretu, a i dalje nenaklonjen članicama nekadašnje koalicije ZBCG. Kako me niko ne može „optužiti“ da sam simpatizer DPS-a, biću krajnje otvorena i reći da mislim da će se trend opadanja podrške ovoj partiji nastaviti, ali ne brzinom koju optimisti s protivničke strane očekuju. DPS i dalje ima veoma jaku infrastrukturu, a jedan od stubova vlasti – pravosuđe – u minimalnoj je mjeri dotakao talas promjena.

Vjerujem da će „tridesetoavgustovci“ zavrijediti povjerenja naroda, mada u manjoj mjeri (s manjim procentom) nego tog 30. avgusta. Bila sam dio post-tridesetoavgustovske vlasti i tvrdim da smo svi zajedno, dakle i 42. vlada i poslanici tadašnje većine odgovorni za silaznu putanju kojom se krenulo nakon obaranja te vlade. Više puta sam pokušala da budem neka vrsta „spone“ između vlade i poslaničkih klubova, da iniciram dijalog. Do dijaloga češće nije dolazilo nego što jeste. Pokušaji otopljavanja odnosa između vlade i većine ne samo da su propadali nego su i tumačeni zlonamjerno. Valjda su svi akteri bili uvjereni da je DPS režim pao i da imaju luksuz međusobnog trvenja. Sitna trvenja i nezadovoljstva su uvijek nadvladavala neophodnost promišljanja i kompromisa zarad zajedničkih interesa.

Zato se, nažalost, DPS na mala vrata vratio na vlast. Ova partija, sjetićemo se, nije davno bilo – izglasala je 43. vladu. U toj vladi sjedjeli su SDP ministri, u toj vladi i dalje sjede ministri BS koji su glasali i za njeno obaranje. Prekomponovanje parlamentarne većine bez izbora pravdalo se magičnim brojem 49 (poslanika), čime bi se „odblokirala“ država. Ipak, ostade se na 41. Prozivali su političari jedni druge zbog fotelja, pa i godinu dana nakon pada, niti se fotelje zapališe, niti se s njih siđe. „Politička zima“ i strah od podcenzusnog statusa (a moguće i neki drugi faktori) uticali su da se u koalicijama nađu ljuti politički protivnici. Svjedoci smo da se dugogodišnje koalicije raspadaju, nove se prave ad hok. Opšti utisak bi bio da su izbori 11. juna iznenadili naše političke subjekte kao što nas sve, redovno, iznenadi snijeg u januaru. Takav utisak ostavljaju i na brzinu sročeni slogani, ponavljanja, sličnosti. Utisak je da se svemu pristupilo kampanjaški, improvizatorski i da se svi oslanjaju na sigurne glasače, odnosno, najodanije simpatizere.

PES, budući novi, oslanja se na catch-all taktiku koja je već viđena u Srbiji prije dvadesetak godina (imali ste vi jako ozbiljan komparativni tekst u dva nastavka) i koja obećava jedan vrlo širok „pul“ glasača koji se, osiromašeni, ojađeni i perfidnim politikama bivšeg režima s najbližim zavađeni, nadaju boljem materijalnom statusu i vraćanju bazičnog ljudskog dostojanstva i prava – prava da pošteno žive od svog rada. Svakako, „neodređivanje“ po ideološkim, identitetskim i drugim „vrućim“ temama je, moram reći, privremeno i dugoročno neodrživo, što pokazuje i uporedna praksa, kako u regionu tako i šire. I u ovom novom pokretu već sada su vidljive rupture; ponekad se čini da postoje dvije prilično različite politike, ili, preciznije, pristupa politici.

Više je nego jasno da su pokreti i partije „centra“ oni koji se preferiraju u odnosu na ostale. O tome govore izjave, kolumne, sastanci, posjete i uzvratne posjete izaslanika i izaslanicima. Ovdje se radi o nekom centru čiju definiciju još niko nije dao, nečemu za „domaću“ upotrebu: više se taj centar definiše time što u njemu nema mjesta za neke strukture nego što on to po nekim političkim mjerilima jeste. Dakle, centar je tamo gdje nisu Srbi kojima identitetska pitanja nisu fusnota. Ove preference koje dolaze s međunarodnih adresa nisu nikakvo iznenađenje, i zato ne treba da iznenadi ni ako prilikom formiranja 44. vlade one strukture koje međunarodni faktor percipira desničarskim i proruskim opet ne uđu u vladu. Naročito ako se vlada tehnički bude mogla formirati bez njih. Ovdje sada nije pitanje da li su te strukture zaista desničarske ili proruske, pitanje je percepcije i veoma duge i intenzivne medijske kampanje koja tu percepciju perpetuiše.
Kako su neki „tridesetoavgustovci“ već bili u vladi, računaću da se ovo pitanje na njih ne odnosi. Kao birač i kao neko ko je aktivno učestvovao u vlasti nakon 30. avgusta, iskreno, ne bih voljela da baš svi „pobjednici“ iz 2020. uđu u vladu. Principijelnost, dosljednost, etika mogu da postoje i u politici, a od ovih struktura to nismo dočekali da vidimo, pa ne vjerujem da možemo da očekujemo ni u budućnosti.

Uz pojedine konstituente nekadašnje ZBCG, u 44. Vladi bih voljela da vidim i Vladimira Leposavića, jer je on neko čije se ime vezuje za principijelnost i istinski je ekspert u svojoj oblasti što je dokazao i zakonima čiji je jedan od kreatora bio. Bilo bi pošteno da dobije priliku da nastavi tamo gdje su ga politikanti zaustavili.

2. Da li će te se aktivno uključiti u predizbornoj kampanji i koja lista je programski i ideološki Vama najbliža?

Nisam razmišljala o aktivnom učešću, mada je moguće da se sve izmijeni u samom finišu. Trenutno intenzivno radim na tome da zaokružim svoju akademsku karijeru. Moju podršku (kao ministra) imali su časni ljudi, profesionalci, bez obzira na nacionalno i stranačko opredjeljenje. Na predsjedničkim izborima podržala sam kandidata koalicije ZBCG – vjerovala sam da bi to što bi Srbin s dugogodišnjim iskustvom u politici i dugogodišnjim iskustvom opozicione borbe bio na mjestu predsjednika zaista poslalo poruku pomirenja, onu poruku koju sad deklarativno svi šalju. Koliko iskreno, vrijeme će da pokaže. Na parlamentarnim izborima svako treba da razmisli o tome ko će najbolje štititi njegove ili njene interese kao građanina. Što se mene tiče, ja ću uzeti u obzir i činjenicu u kojoj mjeri se taj neko zalaže za interese naroda kojem pripadam. Nadam se da će se što skorije stati u kraj partitokratiji koja će se dugoročno još više pokazati kao rak-rana velikog broja političkih struktura. Političke strukture koje misle dobro građanima, Crnoj Gori, a u krajnjem, i samima sebi moraju da shvate da će glasače dugoročno privući samo poštovanjem meritokratskih principa. Narod je žedan pravde. Bojim se da ta žeđ i dalje nije ugažena. Ni izdaleka.

3. Da li ste razočarani što pojedine Vaše kolege ministri iz 42. Vlade nisu stali u Vašu odbranu kada je opozicija pokrenula hajku na Vas, konkretno Milojko Spajić i Jakov Milatović. Sa druge strane Vi ste odmah osudili napad na Milatovića na Cetinju.

Ta hajka je trajala od početka mog ministarskog mandata, tačnije od trenutka najave kandidata za ministre. Bila je to jedna jako ružna, prljava haranga raznoraznih entiteta koji ne zaslužuju pominjanje. Prošlo je dovoljno vremena da me razočaranje prođe. Moram da priznam da u početku nisam ni razmišljala o podršci, tj. nedostatku podrške. Tek kasnije mi je palo na pamet da je, možda, bilo kolegijalno da se kolege javno oglase. Pogotovo što su znali da je riječ o spinu. Nema potrebe da izdvajamo Milatovića i Spajića – niko iz vlade se nije javno oglasio. A, opet, ako hoću da pokažem razumijevanje – bilo je mnogo posla u svim resorima i, možda, kolege, prosto nisu stigle da se bave još nečim. Bilo da su bili svjesni toga ili ne, ovakav izbor, mnogim kolegama je donio neku vrstu „zaštite“ jer nisu mogli da „dođu na red“ od „dežurnog krivca za sve“. Tadašnji premijer, Krivokapić, jeste reagovao na direktno postavljena pitanja u emisijama, kao i sadašnji predsjednik Milatović.

Bivši kolega Spajić se od mog navodnog nacionalizma i tobožnje „nepopularnosti“ kod široke ciljne grupe već tada planirane partije ogradio onim čuvenim „donžuanskim“ monologom. Svjedoci smo, međutim, da je rejting vrlo varljiva kategorija, baš onako gundulićevski – danas si na vrhu, a već sjutra daleko od vrha. Nekako je „sudbina“ htjela da taj monolog ostane više upamćen nego moj navodni „izliv“ nacionalizma koji je, u stvari, bio samo na činjenicama zasnovano pominjanje svih onih koji nisu i ne bi potpisali Temeljni ugovor jer su učestvovali u donošenju zakona o otimačini crkvene imovine (s izuzetkom Jokovića, Abazovića i Đeljošaja). Vrijeme i glasanje na vladi je pokazalo da sam bila u pravu. Svi pomenuti su ili bili protiv ili na sjednicu nisu došli.
Nemamo baš svi pamćenje vinske mušice iako se mnogi politički akteri upravo tome nadaju. Kako i ne bi kada prečesto i sami imaju problema s „memorijom“ kada su u pitanju neke prilično pamtljive stvari.

Naravno da sam osudila napad na Milatovića, napade na Borovinić, Injac. To je više pitanje kućnog vaspitanja i nekog bazičnog osjećaja za ispravno koji ne zavise od političke afilijacije ili ličnih odnosa.

4. Imate li utisak da se u oblasti koju ste pokrivali u 42. Vlada na mala vrata vraća DPS-ova politika, naročito ubkulturi (obrazložite) i koliko je odgovornost za to aktuelne ministarke kulture i medija?

DPS se vratio na velika vrata u svim resorima. Kako i ne bi kad su zaslužni za imenovanja ministara koji su od 19. avgusta prošle godine u tehničkom mandatu. Usluga se nekako morala vratiti. Nisam pretjerano pratila rad ministarke Vlaović – samo po kadrovskim rješenjima mogu da pretpostavim da se ministarstvo vraća na podešavanja prije 30. avgusta, budući da su u opticaju ista imena kao i za vremena DPS-a. Da ne bude zabune, u ovom resoru ima izuzetnih profesionalaca koje smo i mi tu zatekli. Zabrinjavaju neke smjene potpuno politički neeksponiranih profesionalaca, ali, pretpostavljam da je to vraćanje duga onima koji su 43. vladu glasali.

5. Kada možemo očekivati povratak srpskih stvaraoca u nastavne planove u mjeri u kojoj srpska kultura, shodno svom značaju i tradiciji, zaslužuje da bude prisutna u obrazovanju budućih naraštaja?

Plašim se da ni po ovom pitanju ne mogu da dam optimistične prognoze. To je pitanje za Zavod za školstvo, koji je samo djelimično u nadležnosti Ministarstva prosvjete. Budući da nismo imali vremena da izaberemo novu upravljačku strukturu usljed nedostatka političke volje dijela parlamentarne većine Zavod je ostao u stanju u kojem je i zatečen. Donedavno je na predlog nove uprave Ministarstva prosvjete tu bila istaknuta DPS aktivistkinja. A tako i planovi i programi koji su već dugo takvi da se srpska kultura marginalizuje, minimizuje, što da ne kažem i izbacuje, kao nepoželjan elemenat. I pisac, ako je samo imenom Srbin, tu nije bio poželjan. Da ne govorimo o sadržaju. Da smo imali više vremena i manje opstrukcija, da je saradnja s većinom bila bolja, planovi i programi bi uključivali i srpsku i kulturu drugih naroda koji žive u Crnoj Gori bez vještačkog i lažnog „mirenja“ kroz nametanje samo jednog narativa. Heterogeno društvo ima heterogene kulturne obrasce – nemoguće je graditi „pomirenje“ na uštrb kulture (književnosti, umjetnosti) najmanje trećine populacije.

Kažem opet, nisam optimista da će gro buduće vlade obraćati mnogo pažnje na ova pitanja. Ostaje da predstavnici srpskih lista, kojih, makar deklarativno, ima najmanje dvije, i Srba na tzv. građanskim listama povedu računa o srpskoj kulturnoj baštini, umjetnosti, kulturi i njenoj ulozi u crnogorskom obrazovnom sistemu.

Ukoliko entuzijastični roditelji i uža porodica opet budu ti koji će djecu učiti sopstvenoj kulturi koja je u učionici marginalizovana ili izmijenjena do neprepoznatljivosti, to će biti veliki poraz svih onih koji su srušili režim DPS i satelita, ali najviše poraz onih koji nisu poklekli pred raznovrsnim pritiscima, fizičkom torturom, egzistencijalnim prijetnjama i nisu „prelomili u glavu“ svih onih teških godina.

Riječju, izmjena programa je ozbiljan posao, zahtijeva stručne timove, podršku vlade, podršku parlamentarne većine. U nedostatku ove podrške, a da bude jasno – nismo je imali, pojedinac, pa čak i tim od nekoliko ljudi, ne može za godinu dana, pod „vatrom“ sa svih strana, ispraviti greške ili nepravde na kojima se godinama predano radilo.
Plaši me da je obrazovanje kako po pitanju sadržaja nastavnih predmeta, tako i po pitanju inovacija u metodici nastave nisko na listi prioriteta. Tu se za kratko vrijeme ne mogu ostvariti epohalni rezultati, pa samim tim ni skupiti politički poeni. Očevici smo svakodnevnog bespoštednog političkog takmičenja u obećanjima brzih i vidljivih rezultata ili pokušaju predstavljanja rezultata rada takvim. Prosvjeta i kultura zahtijevaju strategiju, trud, napor, spore i male korake; veliki broj činilaca treba da bude u sinergiji u jednom neturbulentnom sistemu – uzgajanje/odgoj, vaspitanje i obrazovanje nisu procesi koji se dešavaju preko noći, magičnim programima privlačnog naziva. Tu promjene mogu da se dešavaju samo postepeno i postupno; sporo, ali temeljno. Rezultati mogu da budu vidljivi u izuzetnom slučaju za makar polovinu vremena koliko je taj sistem degradiran i urušavan. Dakle, minimum deceniju. Ideološka/partijaška zloupotreba prosvjete i kulture može se zaustaviti samo stabilnom vladom koja je naslonjena na stabilnu većinu. Pitanje je koliko će potrajati tranzicija do stabilne vlade ili vlada koje će trajati dovoljno dugo da se s procesom ozdravljenja obrazovnog sistema ozbiljno krene. Ilustrovaću kratko: besplatni udžbenici jesu značajna pomoć porodicama s materijalnog aspekta i potez vrijedan hvale, ali besplatni udžbenici nisu obrazovna reforma.