TRINAESTOJULSKE NAGRADE ZA 2020. GODINU – GRUB PREVID, ILI NAMJERNO IGNORISANJE ZAKONA!
prof. dr Dragan Koprivica
S obzirom da Trinaestojulska nagrada, kao najveće državno priznanje, izaziva veliku pozornost javnosti, nevjerovatno je koliko je ovogodišnji Žiri bio prekomotan u pravljenju brojnih propusta, kršeći ključne odredbe Zakona o državnim nagradama i Posebne odredbe Zakona o Trinaestojulskoj nagradi. Ovog puta riječ je o zaista drastičnom, školskom primjeru kršenja Zakona po više osnova, što vide i pravni laici.
Dva krunska, kompromitujuća detalja oko ovogodišnje dodjele nagrada jasno stoje u Zakonu o državnim nagradama i Posebnim odredbama, kao i u obavještenju Ministarstva kulture od 15. 06. 2020. godine, gdje su doslovce citirane dvije odredbe Člana 17 Posebnih odredbi. U njima precizno piše da se “godišnja Trinaestojulska nagrada dodjeljuje (…) za rezultate od izuzetnog značaja za Crnu Goru, ostvarene u godini koja prethodi dodjeli nagrade”, i da se “u jednoj oblasti može dodijeliti samo jedna godišnja Trinaestojulska nagrada”.
Nakon ova dva fakta, bez bilo kakve navijačke groznice, sve tri godišnje Trinaestojulske nagrade za 2020. gube validnost, a što je i lako dokazivo.
Kao prvo, Institutu za javno zdravlje niko ne spori značajne napore na suzbijanju pandemije u Crnoj Gori, iako uz pretjerano partijski obojen sastav reprezentacije NKT-a. Ali je glavna borba protiv COVID-a 19 trajala, posebno od uvođenja mjera 17. marta do proglašavanja navodnog kraja pandemije odlukom NKT od 2. juna – ove, 2020. godine, a ne prošle, 2019. godine.
Dakle, Trinaestojulsku nagradu, shodno Zakonu o državnim nagradama, IJZ svakako treba da dobije, ali tek sljedeće, 2021. godine, za sve napore tokom ove kritične, 2020. godine, a ne za prošlu kad je radio vrijedno kao i tokom svih prethodnih.
Posebno drastičan detalj oko odredbe Zakona je da se “u jednoj oblasti može dodijeliti samo jedna godišnja Trinaestojulska nagrada”. A ove godine su nezakonito dodijeljene dvije: i Institutu za javno zdravlje, i prof. dr Ranku Lazoviću, iz jedne te iste oblasti – iz medicine.
Ovim je pogažen Zakon o državnim nagradama, i bez ikakve potrebe napravljena neprijatnost uglednom hirurgu i predavaču na Medicinskom fakultetu UCG. A tako nešto nije trebalo ni Žiriju, ni g. Lazoviću, čime mu je samo napravljena loša usluga. Neshvatljivo je da je Žiri bio toliko “indisponiran” da ne pogleda u svega nekolike obavezujuće odredbe Zakona i Posebnih odredbi o Trinaestojulskoj nagradi. Zato se i javlja, ne tzv. “udaljena”, nego “približena” sumnja da je neko iz režima izvršio direktan pritisak na članove Žirija.
Uz sve ovo, toliko flagrantno i neprijatno poigravanje sa državom Crnom Gorom preko poigravanja sa Zakonom o dodjeljivanju najviše državne nagrade nastavljeno je i dodjelom nagrade prof. dr Živku Andrijaševiću.
Lično smatram da Andrijašević, zbog velikog broja objavljenih knjiga i radova iz struke, sasvim legitimno može konkurisati za Trinaestojulsku nagradu za životno djelo, nezavisno od toga što u stručnoj i laičkoj javnosti po tom osnovu postoje dijametralno podijeljena mišljenja. Ali je problem striktno vezan za Član 17, u Posebnim odredbama Zakona – da se nagrada dodjeljuje “za rezultate od izuzetnog značaja za Crnu Goru, ostvarene u godini koja prethodi dodjeli nagrade”.
Autor ovog teksta uzima sebi za grijeh što ne poznaje te rezultate dr Andrijaševića, kako stoji u Zakonu o državnim nagradama: “od izuzetnog značaja za Crnu Goru”, a koje je ostvario tokom prošle, 2019. godine. Negdje sam pročitao da je on, navodno, autor teksta krajnje problematičnog Zakona o slobodi vjeroispovijesti, što moram uzeti sa rezervom, jer podatak nijesam mogao provjeriti do kraja. A ako taj tekst, koji je u praksi o jadu zabavio svu Crnu Goru, i unio smutnju među građane, predstavlja referencu za dobijanje Trinaestojulske nagrade, onda svi treba dobro da se zamislimo.
Ako je Žiri imao u vidu knjige u kojima je Andrijašević jedan od koautora, “Sto ličnosti Crne Gore 1918-2018” i “Sto događaja 1918-2018”, one su, prema pisanju medija, objavljene 2018., pa ga nikako nijesu mogle preporučiti za dostignuća iz 2019. godine.
Uz to, nezamislivo je da među sto najznačajnijih ličnosti Crne Gore nije uvršten najveći pozorišni reditelj u istoriji teatra u Crnoj Gori, Blagota Eraković, kao ni Vlatko Gilić, koji je ulazio u najuži izbor za dodjelu “Oskara” i predavao na Kolumbija univerzitetu, ni Dušan Vukotić, naš jedini oskarovac, ni Velja Stojanović, ni Branislav Mićunović, a ni velikani crnogorskog glumišta kao što su: Veljko Mandić, Boro Begović, Miloš Jeknić, Zlata Raičević…
Na kraju, da je riječ o tzv. “muljanju” Žirija, bilo je očito već u samom saopštenju o dobitnicima, gdje je vješto izbjegnuta obaveza da se konkretno navede kako se došlo do konačne odluke: jednoglasno ili većinom glasova. Tek naknadno, nakon izjave člana Žirija, pisca, Bećira Vukovića, javnost je upoznata sa detaljem da odluka nije bila jednoglasna, a da je on imao sasvim drugačije predloge.
Ako država Crna Gora ne preduzme nešto da se ispravi problematična odluka Žirija u svjetlu nepoštovanja Zakona o dodjeli najviše državne nagrade, Trinaestojulske, onda smo duboko u sivoj zoni “kreativnog” tumačenja Zakona, gdje sve može i ne mora ništa. Jer su tragovi mnogi do pećine, iz koje je neko možda diskretno poslao potrebnu listicu sa imenima.
Dakle, nakon ovog jasnog pregleda nezakonitosti u odlučivanju Žirija za dodjelu tri ovogodišnje Trinaestojulske nagrade, postavlja se pitanje koje nosi posebnu težinu: da li će one sjutra zaista biti dodijeljene?