TI SI SIN POBJEDE!
PIŠE: Aleksandar Prohanov
Moj otac je poginuo kod Staljingrada 1943. godine. I moja mama, već udovica, sa očima bezbojnim od suza, odvela je mene, šestogodišnjeg dječaka, na trofejnu izložbu, otvorenu u Parku kulture i odmora. Sjećam se njemačkih bombardera sa kukastim krstovima, sjećam se teške haubice, pjegave kao žaba, sjećam se oklopnih transportera sa istrzanim gusjenicama.
Sjećam se ogromnog, kao kuća, strašnog njemačkog tenka, sa izbočinama i udubljenjima, sa topovima. Taj crni tenk za mene je bio čudovište koje je ubilo mog oca i donijelo tugu meni i mojoj mami. A onda sam na tom tenku, na njegovom boku, vidio ogromnu rupu, sjajnobelu po ivicama od rastopljenog čelika – od udara našeg topa. I taj nevidljivi top bio je tada za mene sila koja je osvetila mog ubijenog oca, koja je od mene, od moje kuće i od moje mame otjerala tu mračnu silu, taj monstruozni tenk. I od tada, čitavog mog dugog života u sebi nosim tu sliku – kao sliku naše pobjede.
Sada, u XXI vijeku, kada su se u nacionalnu svijest vratila vjerska osjećanja i religijske ideje, na našu pobjedu gledamo drugačije nego tada, u vatrenom XX vijeku. Naravno, pobjeda je i sada za nas – veliki vojni uspjeh. Veliki geopolitički trijumf. Velika ideološka pobjeda.
Ali danas, ta pobjeda je za nas još i ogromna vjerska svečanost, osijenjena vjerskim predstavama o vaseljeni, o njenoj sudbini, njenim vrijednostima. U prvim danima rata pojavila se strašna, prelijepa i nemilosrdna pjesma „Sveti rat“ („Svящennaя voйna“). Sveti rat, sveta pobjeda, narod koji je pobijedio u tom ratu, sveti narod, obasjan, okružen svijetim tajnama i djelima. Taj sveti osjećaj, taj odraz svetosti lebdi na svima koji su učestvovali u ovom ratu: na običnom pešadincu, na generalisimusu, na komandiru voda ili armije. Na dječaku, koji je stajao pod otvorenim nebom na ledenom polju i čistio čaure za buduće granate, i da bi dohvatio do mašine – pod noge su mu podmetnuli tabure.
Svi su oni bili sveti. Sveti narod – pobjednik! I ta pobjeda nam je danas velika, vječna, božanstvena čudotvorna ikona.
Tu ikonu su u danima perestrojke pokušali da slome, da je oskrnave i muče, da je spale, kao i druge vrijednosti, prije raspada velike crvene države. Koliko je bilo kleveta na našu vojsku! Da se ona nije borila od početka rata, da nije oslobađala Poljsku, da nije kako treba ušla u Njemačku. Koliko su oklevetani naši komandanti, oficiri, narod i sami smisao te pobjede! Htjeli su da je unište, da nestane bez traga.
Ali kao što tokom teških borbi preko linije fronta iz okruženja iznose zastavu puka, obmotavši je oko ranjenih grudi, podižu je i pod njom ponovo sabiraju ratujući puk, tako je i ovu pobjedu narod prenio kroz crni ponor 1990-ih.
I ta ikona je ponovo zasijala. Umili smo je molitvom, i ona nam je danas – neuništiva svetinja. I sad pokušavaju da je uvrede, povrede, pokušavaju da je otmu iz ruku naroda. Zato što je pobjeda – čaša iz koje pije naša mlada ruska država. U njoj je danas sva ideologija, svi simboli i značenja naše države. I država pristupa tom izvoru, pije tu svetu živu vodu.
Obraćam se onima koji žive sa mnom – i starcu, i dječačiću. I kažem: ti nisi prosto nosilac istorijskog sjećanja. Ti nisi prosto onaj koji nasleđuje pobjednike i vodi svoj rod u beskonačnost. Ti si i sam pobjednik! Osjeti to! Ti, ti si 1941. godine zajedno sa skijašima u bijelim maskirnim plaštovima hitao prema fašističkim mecima. Ti si u T-34 jurio prema njemačkim tenkovima, ti si napadao Sapun goru i Saur-mogilu. Ti si po stepeništu Rajhstaga, među rasutim čaurama i zadimljenim zidovima, otišao na krov i podigao crvenu zastavu. I tebi se otuda, ispod tog crvenog platna, otvorio cijeli svijet, svi kontinenti, svi okeani. Otkrilo ti se cijelo čovječanstvo, koje si zajedno sa svojim očevima, djedovima i pradjedovima izbavio iz tame.
Postojale su dvije velike svete parade. Parada, 1941, tragična i moćna. I trijumfalna parada pobjede 1945. godine. Na tim paradama vojska je marširala po Crvenom trgu – velikom hramu, gdje su ugravirane ruske predstave o svojoj istoriji, svojoj svetosti, budućoj sudbini. Sadašnja parada ponavlja ove dvije svjete parade. Oružje koje protiče Crvenim trgom, moćni tenkovi, rakete, protivavionski topovi, oni nose uspomenu na sveto oružje ruske pobjede. I danas, kad naši pukovi prolaze Crvenim trgom, iznad naših glava na nebu su svi oni koji su se borili u tom ratu – ogromni sabor pobjednika!
(Preveo Ž. Nikčević)