Srbija protiv nasilja

Piše: Nikola Vrzić

Dok nasilje nad Srbima na Kosovu i Metohiji poprima sve dramatičnije razmjere, destabilizacija situacije u preostaloj Srbiji možda nije najrazumniji oblik borbe protiv tog nasilja. Ili pak to nije nasilje o kome je dozvoljeno da brinemo .

Jedva da je nešto pažnje privukla „Politikina“ vijest, puka zabilješka zapravo, da samostalnom narodnom poslaniku Aleksandru Jerkoviću, izabranom na listi koalicije NADA, u subotu u Tašmajdanskom parku na protestu „Srbija protiv nasilja“ nije bilo dozvoljeno da se „obrati prisutnima i govori o stradanju Srba na Kosovu i Metohiji“.

Nije za ovu priliku od naročitog značaja da li je i šta tačno poslanik želio da kaže, koliko je važna sama ta okolnost da se o pomenutom stradanju Srba na Kosovu i Metohiji na beogradskom protestu protiv nasilja u Srbiji zbilja ne govori ništa.

Zamislimo, samo, kako bi odjeknula – u svim regionalnim i zapadnim medijima koji o protestu izveštavaju s upadljivom količinom iskrenog entuzijazma, kao da nam žele nešto bolje od onoga što su nam oduvijek željeli kada su Srbiju optuživali za sve nasilje na ovim prostorima – kako bi dakle odjeknula poruka onolikog broja okupljenih građana da nisu zabrinuti samo zbog sastava REM-a, dveju nacionalnih frekvencija i sadržine TV programa, nego da istovremeno brinu i zbog stradanja svojih sugrađana na Kosovu i Metohiji.

Tim prije što to stradanje vjerovatno nije manje od stradanja kakvom su izloženi Beograđani kad na televiziji vide nešto što im nije po istančanom ukusu; prizori maskiranih albanskih specijalaca sa isukanim oružjem i oklopnim vozilima pod prozorom dječije sobe u Zubinom Potoku, naime, makar su podjednako potresni.

Nikakve primjedbe zbog nasilja nad Srbima na Kosovu i Metohiji, međutim, nema na spisku žalbi protesta „Srbija protiv nasilja“. Za to nasilje ta Srbija nije nadležna.

Što nas vodi i do vrlo važnog pitanja: Ko je formulisao taj spisak žalbi i zahtjeva? To jest, ko su organizatori protesta? Budući da su upravo oni i formulisali te zahtjeve, obezbijedili neophodnu infrastrukturu, ozvučenje i sva propratna tehnička pomagala, osmislili čitav scenario u vidu blokade „Gazele“, ljudskog prstena oko RTS-a, cvijeta u ruci… Jer sve ovo nije proizvod bilo kakve stihije, ili izjašnjavanja nezadovoljnih građana koje je potom pretočeno u spisak njihovih zahtjeva, već nečije organizacije. Koja, ističući jedne zahtjeve i izostavljajući neke druge, kanališe očigledno nezadovoljstvo velikog broja građana u skladu sa svojim potrebama.

Pri čemu, naravno, to ciljano kanalisanje nezadovoljstva ima više šansi za uspjeh u mjeri u kojoj je količina nezadovoljstva proporcionalna njegovoj opravdanosti. Drugim riječima, sve greške tako dolaze na naplatu.

I pitanje je samo ko će naplatiti račun. Nezadovoljni građani koji iskazuju svoje opravdano nezadovoljstvo povodom brojnih nagomilanih problema, ili onaj koji se već pokazao kao dovoljno sposoban, i operativan, da to njihovo nezadovoljstvo mnogim problemima stavi u službu svojih zahtjeva koje je proglasio za njihove? Pa je nasilje na televiziji tako i postalo veći problem od nasilja na Kosovu i Metohiji koje izgleda nije nikakav problem, jer ga nema na spisku zahtjeva Srbije protiv nasilja.

Ili to, možda, Kosovo i Metohija nije Srbija?

Ovako selektivne skupove protiv nasilja, elem, organizuje grupa „prozapadnih opozicionih političkih partija“, kako je to lijepo rekla reporterka njihovog medijskog javnog servisa, to jest, da ih ne nabrajamo, one opozicione partije koje su s vlašću htjele da pregovaraju samo uz prisustvo posrednika iz Evropskog parlamenta. Pa su ih onda druge opozicione partije, koje nisu prozapadne, s punim pravom kritikovale jer prizivaju strano miješanje u naša unutrašnja politička pitanja; što po prirodi stvari ne može da bude dobro za nas zato što ti stranci nisu ni zaduženi za naše nego za njihovo dobro.

Predstavnici ovih prozapadnih partija pre neki dan su bili u američkoj ambasadi na sastanku sa ambasadorom Kristoferom Hilom i senatorom Krisom Marfijem. Ni za njih dvojicu Kosovo i Metohija nije Srbija pa, sljedstveno, ni nasilje na Kosovu i Metohiji ne smije da bude problem Srbije. A kad smo kod toga, vrijedi podsjetiti i da je ambasador Hil u Rambujeu 1999. tražio da NATO preuzme kontrolu nad srpskim medijima s nacionalnom pokrivenošću, te je potom u to ime i bombardovan RTS, a i sada se protiv nasilja u užoj Srbiji bore tako što traže kontrolu nad njenim medijskim prostorom i nacionalnim frekvencijama.

Sve ovo, razumije se, ne mijenja činjenicu da je nezadovoljstvo i te kako nagomilano. Makar u jednom dijelu ovdašnjeg građanstva, to jest, biračkog tijela. A reklo bi se da, posredno, tu neprijatnu ocjenu svoje vladavine priznaje i predsjednik države Aleksandar Vučić, koji uočljivo nastoji da o okupljenim građanima ne govori na način na koji govori o organizatorima tih njihovih okupljanja.
U tom pogledu postavlja se pitanje koliki je taj nezadovoljni dio biračkog tijela u odnosu na ukupno biračko tijelo. Zato što eventualno nametanje volje bučne manjine tihoj većini, svakako, ne bi predstavljalo demokratsku tekovinu. A to valjda niko ne želi, zar ne?

Predsjednik Novog DSS-a Miloš Jovanović predložio je oproban koliko i efikasan recept za izlazak iz eksplozivnog stanja ovolike nagomilane napetosti. To su izbori, kao ventil za popuštanje društvenog pritiska i egzaktan način da se prebrojimo i shodno tome vidimo koji je zapravo spisak naših zahtjeva.

Ne, odgovorio je Milošu Jovanoviću Pavle Grbović iz Pokreta slobodnih građana posle onog sastanka u američkoj ambasadi. Zahtjevi protesta, kaže, pa tek onda izbori.

Štaviše, poručuju organizatori Srbije protiv nasilja, nema ni razgovora s Vučićem dok ne budu ispunjeni svi njihovi zahtjevi. Ne treba ni obrazlagati koliko je ovakav stav opasan. I kakvom bi scenariju mogao da vodi, uostalom, to smo već imali prilike da vidimo kroz sopstveno neveselo iskustvo. Zbog čijih je razornih posljedica Srbija i ugledala spasioce u onima koje je kao štetočine oterala 5. oktobra.
Tada se nije verovalo Slobodanu Miloševiću koji je upozoravao da ne napadaju Srbiju zbog Miloševića nego Miloševića zbog Srbije, Vučić sad tvrdi da nije on meta nego je meta Srbija, te da je od „naših sestrinskih službi sa Istoka“ dobio upozorenje da su „ovo pokušaji obojene revolucije“.

S tim u vezi, zasigurno nije beznačajno primijetiti i da je direktor srpske Bezbednosno-informativne agencije Aleksandar Vulin prošle nedelje u Moskvi učestovao na bezbjednosnom skupu čiji su učesnici bili i vodeći bezbjednjaci Rusije i Kine. Potrebna je samo elementarna (geo)politička pismenost da bi se razumjelo kome ovakva, i to demonstrativno javna, saradnja Srbije sa Rusijom i Kinom nikako ne može da bude po volji.

Jedan od zahtjeva organizatora Srbije protiv nasilja je iz nekog razloga i smjena Aleksandra Vulina, koju je inače zatražio i Evropski parlament u onoj rezoluciji donijetoj prije tragedija u „Vladislavu Ribnikaru“ i Mladenovcu. A Radomir Lazović, jedan od čelnika ovih protesta organizovanih zahvaljujući tim tragedijama, u zagrebačkom „Jutarnjem listu“ stoji nad naslovom intervjua: „Srbija je spremna da se oslobodi Vučića i Rusije“.

Možda i jeste, ali, to nas vraća na spomenuto rješenje u vidu izbora kao najboljoj metodi da utvrdimo za šta je to Srbija spremna. Najzad, i sam Vučić to javno nudi, i to pod uslovima na koje su prošli put već pristale i one opozicione stranke koje su s njim htjele da razgovaraju samo uz posredovanje stranaca.

Kome, onda, može da smeta ovakav, relativno elegantan izlaz iz krize koja je očigledna koliko i opasna, a najopasnija po one koji su i najizloženiji nasilju, a to su Srbi preostali na Kosovu i Metohiji? Upravo onima koji taj elegantni izlaz krize ne žele, što samo može da znači da žele krizu i njeno produbljivanje.

Prošlog petka je „Nova“ iznebuha objavila intervju sa Ivanom Marovićem, jednim od lidera pokreta „Otpor“, koji otvoreno govori da protesti protiv nasilja „nisu potpuno spontani“ i dijeli praktične savjete za njihovo sprovođenje. Kad smo kod „Otpora“, vrijedi podsjetiti da je „Vašington post“ još 11. decembra 2000. pisao da su „aktivnosti CIA (bile prisutne) na rubovima kampanje“ te da su, citiramo, „konsultanti finansirani iz SAD igrali ključnu ulogu iza scene u bukvalno svakom segmentu antimiloševićevske kampanje“. I povrh toga je, nastavak citata, „svaka riječ“ u sklopu te kampanje bila razmatrana s pomenutim konsultantima.
Tada to nismo znali, sad znamo.

Ivan Marović je sada izvršni direktor Međunarodnog centra za nenasilni konflikt iz Vašingtona. Predsjednik tog centra Hardi Meriman je viši saradnik Atlantskog savjeta koga finansiraju NATO, čitav američki vojno-industrijski kompleks i Nacionalna zadužbina za demokratiju koja, riječima njenih osnivača, radi javno ono što je CIA radila tajno. Dok je osnivač Međunarodnog centra za nenasilni konflikt iz Vašingtona, sad pokojni Piter Ejkerman, bio pored ostalog i u Globalnom savetodavnom odboru „Ajreksa“ među čijim je zvaničnim sponzorima i obavještajna služba američkog Stejt departmenta, Biro za obaveštajne poslove i istraživanja. „Vodeću ulogu imali su Stejt department i USAID“, otkrio je onomad „Vašington post“ o pozadini 5. oktobra koje ni 4. ni 5. oktobra nismo bili svjesni.

Dok je obojena revolucija u Gruziji 2003. godine, koja im je donijela Mihaila Sakašvilija, ostala upamćena kao revolucija ruža. I tamo su tom prilikom nosili po cvijet u ruci, znamo kako je potom Gruzija prošla sa Sakašvilijem.

Kažu da pametan uči na tuđim greškama, budala na sopstvenim, ali, kako se naziva onaj koji ništa ne nauči ni iz sopstvenih grešaka? Nadajmo se da to nećemo saznati na ličnom primjeru. I uložimo svoje napore da svoje sugrađane s Kosova i Metohije zaštitimo od nasilja. I oni imaju djecu.
A mi najpre moramo da imamo državu, i da je sačuvamo, da bismo mogli da je uredimo. Po mjeri svojih a ne tuđih potreba.
(RT Balkan)