Djelovanje suverenističke opozicije posljednjih godina pokazuje da se granice između ideološkog ubjeđenja i političkog pragmatizma sve više brišu. Naročito nakon promjene vlasti 2020. godine, kada su se karte na političkoj sceni promiješale, dio opozicije pokušava da balansira između dva cilja: zadržati političku prepoznatljivost i nacionalnu retoriku s jedne strane, a sa druge ne ispasti iz krugova moći i uticaja.
Taj balans, međutim, sve češće prerasta u otvoreni oportunizam. Vidjeli smo kako se određene partije i pojedinci iz opozicije bez ustručavanja uključuju u proces formiranja vlasti — čak i uz simbolično učešće ili kadrovska imenovanja — dok istovremeno u javnosti govore o bojkotu, izdaji i „protivustavnoj Vladi“. Tako imamo situaciju da oni koji se kunu u državu Crnu Goru, tiho pregovaraju o foteljama s onima koje proglašavaju za „neprijatelje države“.
Upravo zato slučajevi poput zapošljavanja Ranka Krivokapića nisu incidenti — oni su simptom šireg problema. Suverenistički blok se već duže vrijeme nalazi u raskoraku između proklamovanih ciljeva i konkretnih političkih poteza. Umjesto da predstavljaju autentičnu opoziciju koja će građanima ponuditi alternativu, sve češće se ponašaju kao učesnici istog političkog mehanizma — u kojem je ključna valuta: kadrovski dogovori.
To obesmišljava suštinu političke borbe. Jer ako su tišina i licemjerje dozvoljeni kada je riječ o „svojima“, kako očekivati principijelnost kada dođu u poziciju moći?
Ova praksa nije nova, ali ovakvi slučajevi sve više razotkrivaju stvarnu prirodu političkog djelovanja dijela opozicije. Isprazna parola o „borbi za državu“ sve se češće koristi kao paravan za politički marketing, a u praksi se svodi na borbu za pozicije i privilegije. Suverenizam, očigledno, nekima više nije stvar principa nego sredstvo manipulacije.
