Vlada Crne Gore nedavno je usvojila ambicioznu Strategiju vanjske politike za period 2026–2029. godine, postavljajući okvir za djelovanje države u turbulentnim međunarodnim okolnostima koje, uprkos zacrtanim ciljevima, ostavljaju mnoga otvorena pitanja.
Dok dokument s ponosom ističe članstvo u NATO savezu kao oslonac bezbjednosti, globalna politička arena prolazi kroz duboke transformacije koje prijete da temelje tog savezništva učine krajnje neizvjesnim.
Sve veća neslaganja između američke administracije, koju trenutno predvodi Donald Tramp, i vodećih evropskih lidera unose neizvjesnost u sam vrh kolektivne odbrane, dovodeći u pitanje samu održivost dosadašnjeg koncepta.
Dodatnu zabrinutost izazivaju tinjajuće tenzije između Grčke i Turske, dvije važne članice alijanse, čiji potencijalni sukob ne bi samo uzdrmao regionalnu stabilnost, već bi direktno doveo u pitanje kredibilitet NATO-a kao garantora mira.
Evropski lideri, suočeni sa ovim izazovima, još uvijek nemaju jedinstven odgovor na pitanje kako bi trebalo da izgleda buduća bezbjednosna arhitektura kontinenta, a koncept „evropske vojske“ ostaje tek daleka i nerazrađena vizija.
U takvim uslovima, crnogorska Strategija djeluje kao hrabar plan koji ipak ne nudi konkretne odgovore na scenarije u kojima bi NATO prestao da funkcioniše u sadašnjem obliku.
Suočeni sa mogućim urušavanjem kolektivnih sistema odbrane, postaje jasno da se Crna Gora u krajnjoj liniji mora osloniti isključivo na sopstvene snage i kapacitete u očuvanju svog teritorijalnog integriteta i suvereniteta.
Ostaje otvoreno pitanje kako će crnogorska diplomatija, definisana principima znanja i časti, reagovati na potencijalni vakuum bezbjednosti koji bi nastao pucanjem najjače vojne alijanse u istoriji.
Dok strategija poziva na proaktivnost, realnost međunarodnih odnosa nalaže da odgovornost za opstanak države i zaštitu njenih granica primarno leži na nama samima, te da se ne smijemo oslanjati isključivo na strukture koje bi, u slučaju dubljih potresa, mogle postati prošlost.
