Regionalno pomirenje

Poslije rata postali smo žrtve tzv. tranzicione pravde. Neke države poput Hrvatske, Slovenije i Crne Gore ostvarile su sve što su u odnosu na Srbiju i Srbe željele. Bošnjaci i Albanci sa Kosova i Metohije – gotovo sve.

Jedan moj prijatelj uvijek je bio krajnji antikomunista i veliki rodoljub. Ipak, posljednjih godina taj bivši profesor univerziteta i ministar gleda drugačije na našu prošlost. Pomirljiv je. Zaboravio je ranija ogorčenja i zanesenosti. Gleda svoju djecu koju dosljedno podstiče da se školuju što dalje od Srbije i govori o „propuštenim prilikama“. Ne zna za koga bi glasao, ali je siguran da je sve bolje od postojećeg stanja. Neobično, ali slično je govorio otkako je prvi put ušao u vladu i bio vrli i vrijedni ministar.

Pošto je i o komunistima njegovo mišljenje postalo nekako relativizovano i iznijansirano, upitao sam ga jednom prilikom da li je zaboravio tog svog ujaka koga su komunisti 1944. godine strijeljali kada je bio u prvoj mladosti. Odgovorio je: „Tuga je takva biljka – kad je ne zalivaš ona uvene.“

Naravno, moj drug, bivši ministar, predstavnik je tek jednog dijela srpske elite. Međutim, među Bošnjacima Federacije Bosne i Hercegovine takve je praktično nemoguće pronaći. Ako je on ipak loš primjer, hajde da uporedimo, recimo, Srbiju 1944. i Hrvatsku (Blajburg) 1945. godine. Istina je, u oba slučaja partizanske komande naređivale su da masovna pogubljenja izvrše pripadnici naroda kome pripadaju pravi i navodni saradnici okupatora i domaći fašisti. U oba slučaja stradalo je oko 60.000 ljudi. Razlika je u tome što su četnici bili antifašistička gerila, koja je ubila desetinama puta manje građana Jugoslavije nego hrvatske ustaše. Istina je i da su sile Osovine u Srbiji bile podržane od više desetina puta manje ljudi nego u Hrvatskoj. Ipak, dok je Blajburg tamo poistovjećen sa Jasenovcem, a u parlamentarnoj desnici ga je čak i zasjenio, u Srbiji se nad grobnicom sa oko 3.000 (u odnosu na preostalo stanovništvo Beograda riječ je bila o 2–3%) listom apsolutno nevinih Beograđana svake godine okuplja nekoliko desetina građana, a državna podrška je rijetka i simbolična.

Svjedoci smo neobičnog fenomena. Srbija je jedva preživjela ratove iz devedesetih godina. U izbornim godinama u SAD (1991–1992; 1995–1996. i 1999–2000) nama su nametani ratovi u kojima se srpski narod branio od potpunog obespravljenja pa i nestanka. U tim ratovima, u sukobima sa susjedima, mi smo pobjeđivali, a poraz ili nekakav smokvin list sporazuma nametali su vojnom silom SAD i njihovi evropski saveznici. Poslije rata postali smo i žrtve tzv. tranzicione pravde. Neke države poput Hrvatske, Slovenije i Crne Gore ostvarile su sve što su u odnosu na Srbiju i Srbe željele. Bošnjaci i Albanci sa Kosova i Metohije – gotovo sve. Dovoljno je da pomenem da danas Bošnjaci žive na prostranijoj teritoriji nego što je to bio slučaj 1991. godine – ovo nije moja procjena već zvanični podatak Popisa iz 2013. koji ne priznaje Republika Srpska. Slično je i sa Albancima sa Kosova i Metohije – Srbi su činili 11% stanovništva pokrajine i 40% žrtava rata. Poslijeratni progon Srba nema premca u odnosu na politiku Srbije prema Albancima od 1989. do 1999. godine. Pa ipak, mržnja ne tinja, već se razgorjela poput šumskog požara.

Boris Tadić danas govori o lošoj politici sadašnje vlasti koja je, kako tvrdi, poništila njegove mirovne uspjehe. Njegovi uspjesi završili su se većim iseljavanjem nego useljavanjem, te sa po 300 incidenata na štetu Srba u Hrvatskoj godišnje.

Istina je, SAD i saveznici podržavaju nešto što bi kod tih nedovršenih državnih projekata i osakaćenih nacionalnih identiteta svakako bilo prisutno. Tačno je da SR Njemačka finansira pretvaranje srednjovjekovnih ruševina pravoslavne crkve u Novom Brdu u katoličke. Svi oni znaju da način na koji je obilježavana godišnjica zločina u Srebrenici u budućnosti, bez mnogo sumnje, vodi u jedan kratak, ali genocidan rat protiv Srba u Bosni i Hercegovini. Da u budućnosti žele mir, a ne rat, Nijemci prije nekoliko godina ne bi kao uzornu djelatnicu u medijima nagradili najbolju albansku novinarku, a kao najboljeg srpskog novinara prepoznali kolumnistu koji je bošnjački šovinista. Nekoga bi valjda, poslije više decenija suđenja u Haškom tribunalu, i osudili za zločine protiv Srba?

Problem je u promjeni svijesti među Srbima. Istina, bivši Građanski savez Srbije dobio je jednako malo glasova kada je nastao 1992, i u vrijeme najdubljeg poraza srpske nacionalne ideje, a nakon dvije godine ogromne vlasti ove patuljaste stranke, 2003. godine. Ipak, zahvaljujući predanom radu, milijardama eura uloženim u medije i NVO sektor, danas postoji kultura autošovinizma i oko 20% građana Srbije smatra da nije važno šta god se dogodi sa srpskim narodom izvan naših granica ili sa Srbijom, pod uslovom da njihovi politički protivnici budu smijenjeni i, ako je moguće, stradaju.

I tu dolazimo do aktuelnog mundijala. Opšti savjet medija je da građani treba da navijaju za reprezentaciju BiH. „Zmajevi“ su nazvani po muslimanskom feudalcu iz vremena kada su Srbi bili porobljeni i bez obzira na činjenicu da je Husein-beg Gradaščević bio spreman da prizna svoje davnašnje srpstvo i podiči se tradicijama Kosovskog boja, on ništa nije uradio da položaj, u to vrijeme većinskog, naroda na njegovoj zemlji bude promijenjen. Reprezentacija BiH je gotovo ekskluzivno bošnjačka. Nedavno sam vidio fotografije sa jednog od mundijala iz prošle decenije – među navijačima BiH svuda su zastave sadašnje, međunarodno priznate BiH. Danas oni navijaju pod zastavom ratne „Republike BiH“. U Sarajevu gimnazijalci tuku svoje vršnjake iz Srbije, koje su priglupi roditelji i kriminalno nemarna školska uprava poslali u grad gdje nije dostojno obilježena nijedna masovna grobnica srpskog naroda, odakle je prognano bar 100.000 Srba, gdje su masovne ubice i silovatelji tretirani kao božanstva, a grbovi im obilježeni bolje nego Alijin, gdje djeca u mektebu uče o srpskim agresorima, njihovom stoljetnom zlodjelu i 14 genocida.

Bivši predsjednik Srbije Boris Tadić danas govori o lošoj politici sadašnje vlasti koja je, kako tvrdi, poništila njegove mirovne uspjehe. Njegovi uspjesi završili su se većim iseljavanjem nego useljavanjem, te sa po 300 incidenata na štetu Srba u Hrvatskoj godišnje. Pokušali su njegovim putem da idu i naprednjaci, pa ipak, od 2021. do 2025. broj onih koji podržavaju ustašku NDH povećao se u Hrvatskoj za 100%.

Teši što je Boris Tadić prije nekoliko mjeseci uporedio savremenu Srbiju sa Italijom pred dolazak Musolinija na vlast. Razlika je u tome što u Srbiji od 2022. do 2025. niko nije poginuo zbog politike, a u Italiji su samo crne košulje, tokom tri godine pred stupanje na vlast, ubile oko 3.000 građana svih uzrasta i oba pola. Srećom, manjak inteligencije nije kažnjiv. Ipak, glupost nije glavni razlog, a posebno nije opravdanje bilo kome u Srbiji da vjeruje u uspjeh dosadašnjeg regionalnog „pomirenja“.

(KOMPAS)