Ne dešava se često da neki tekst i knjiga već u prvim danima poslije objavljivanja izazovu toliko mnogo polarizovanih reakcija kao esej „Velika feminizacija“ Helen Endrus i knjiga profesora Gada Saada Samoubilačka empatija: Umiremo da bismo bili fini, objavljena 12. maja. Ovo dvoje američkih autora prepoznaju obrise, odavno najavljivane, propasti Zapada i nude povezane, provokativne odgovore na pitanje – zašto sada.
Nije uvijek lako prepoznati da li se ogromne, radikalne promjene – posebno one koje ne ostanu obilježje jednog trusnog doba već budu utkane u obrise novog, suštinski različitog društvenog svijeta, onakvog kakav, čini nam se, nikada ranije nije postojao – samo slučajno dešavaju istovremeno ili između njih postoji uzročno-posljedična veza.
Odavno se pokazalo da shvatanje da „korelacija podrazumijeva uzročnost“ umije da bude velika logička greška – zabluda o „lažnoj povezanosti“, odnosno „lažnom uzroku“. Skloni smo da je napravimo posmatrajući odnos između uporednih događaja ili procesa, posebno onda kada razmatramo uzroke i posljedice velikih istorijskih promjena.
Ali nekada istovremenost stvarno podrazumijeva uzročnost. Neke „osumnjičene“ promjene su stvarno „krive“ za druge promjene. Ako se pokaže da su oni koji su na vrijeme prepoznali vezu bili u pravu, to obično postane nesporno mnogo kasnije, kada novo stanje koje su donijele postane odomaćeno, a negativne posljedice više nije moguće izbrisati.
Naravno, vrijednosni sud o promjenama se, po pravilu, rađa u oku posmatrača, gdje su mu glavni „sekundanti“ naš identitet, društveni položaj i ideologija. Jednostavno, promjena koja je za jedne ljude strašna, za druge je fantastična, mada su, nerijetko, oni ubijeđeni da je dobrodošla iako će se vremenom pokazati da nije.
Danas na Zapadu nije malo autoriteta – uglavnom konzervativnih, manje ili više oklevetanih u „liberalnim“, mejnstrim medijima – koji ogromne promjene, neke od njih imaju snažan odraz u nezapadnim zemljama kao što je Srbija, vide ne toliko kao nepoželjne koliko kao, u suštini, najgore moguće. Društveno i civilizacijski razorne.
Ono što je važno, kritičari ovih promjena ne tumače ih samo kao pogubne, „samoubilačke“ po Zapad u cjelini, i početak njegove odavno najavljivane propasti, već kažu da su posebno štetne po ideale „liberalnih“ autoriteta, koji ih jako uspješno i sve bezumnije nameću.
Postoje brojne teze o uzročno-posljedičnim vezama između savremenih promjena, nekih sporijih, nekih relativno brzih, koje preoblikuju zapadni svijet, ali proteklih mjeseci su snažno odjeknula dva povezana tumačenja pozadine ogromnog društvenog obrata, prožetog „liberalnim“ dogmama, koji kritičari vide kao fatalni. Jedno, originalnije, uzrok vidi u „samoubilačkoj empatiji“. Drugo, moglo bi se reći temeljnije, u „velikoj feminizaciji“.
„ZAPADNA CIVILIZACIJA JE OSUĐENA NA PROPAST, OSIM AKO…“
Od posthladnoratovskog trijumfalizma, obilježenog iluzijom da je istorija stigla do svog kraja baš u trenutku kada je ekonomska i vojna moć „liberalnog“ Zapada, predvođenog Sjedinjenim Američkim Državama, dostigla vrhunac nezabilježen u ljudskoj istoriji, tri decenije kasnije istaknuti zapadni autoriteti su posegnuli za apokaliptičnim vizijama bliske budućnosti kako bi objasnili (samo)destrukciju koja više nije samo društvena.
Jednu od upečatljivijih je – inspirisan tvitom profesora Gada Saada, libanskog Jevrejina koji je u SAD stigao polovinom sedamdesetih – 5. novembra izrazio Elon Mask:
„Zapadna civilizacija je osuđena na propast, osim ako ne bude prepoznata osnovna slabost samoubilačke empatije i ne preduzmu akcije koje su teške, ali neophodne za opstanak.“
Šest mjeseci kasnije, Maskov tvit, dopunjen pohvalama autoru, našao se na omotu nove Saadove knjige Samoubilačka empatija: Umiremo da bismo bili fini, iznad crteža koji odlično ilustruje njegovo tumačenje glavnog, „liberalnog“ uzroka nadolazeće propasti – ovca protestuje držeći transparent na kome piše „Oslobodite vukove“.
Suština ogromne promjene koju je Saad prepoznao staje u činjenicu da „dobra vrlina“ danas nije pleonazam.
Podnaslov knjige, koja je postala najprodavanija prije nego što je objavljena, mogao je da bude i naslov prvog poglavlja: „Dobra vrlina koja je postala loša“. Suština ogromne promjene koju je Saad prepoznao staje u činjenici da „dobra vrlina“ danas nije pleonazam.
Saad je uočio da je „iracionalni altruizam“ zavladao u zapadnim kulturama. Opisuje ga kao „parazita uma koji je preoteo modul empatije naše progresivne elite“, oličene u „elitističkoj političkoj klasi“, što je dovelo do prevrednovanja „moralnih prioriteta“.
„Bilo da je riječ o imigraciji, pravosuđu ili transrodnim pravima u ženskom sportu, sulude politike bivaju uspostavljene upravo zbog samoubilačke empatije“, kaže Saad.
SAMOJEDENJE ZAPADNE CIVILIZACIJE
Inspiraciju je našao u knjizi Tomasa Solvela Vizija pomazanika: Samohvalisanje kao osnova za socijalnu politiku, objavljenoj 1995. godine. U njoj je Solvel, jedan od vodećih američkih konzervativnih javnih intelektualaca, pri tome crnac, rekao da liberalna intelektualna elita „zastupa politike koje joj daju osjećaj vrline u svom neograničenom saosjećanju, dok sama ostaje potpuno odvojena od negativnih posljedica tih politika“.
Saad je prepoznao da su tokom protekle tri decenije stvari otišle mnogo dalje i da se pojavila „samoubilačka empatija“, „luksuzno vjerovanje“ koje vidi kao društveni ekvivalent „nekrotizirajućeg fasciitisa“ – jako rijetke i izuzetno opasne infekcije, gdje bakterije razaraju tkivo ispod kože i, bukvalno, „jedu meso“.
U SAD i drugim zapadnim zemljama, „destruktivni patogen izaziva pogrešnu upotrebu emocionalnog sistema, koja rezultira samojedenjem sopstvene kulture“, piše Saad i zaključuje:
„Suicidalna empatija je smrtonosna zaraza čiji je izvor jedna od naših najplemenitijih vrlina. Ako ne bude obuzdana, uništiće Zapad.“
Zloćudna empatija polazi od „odbacivanja stvarnosti“, ojačanog „zabranjivanjem znanja“, i završava u zaključku koji kaže – „ako istini nedostaje empatija, odbacite je!“
U suštini, hegemonija „liberala“, koja je načeta izbornim pobjedama Donalda Trampa, počiva na shvatanju da se samo namjere računaju. Ako su namjere dobre – „pravedne“, „osnažujuće“, „inkluzivne“… – rezultati su nebitni. Ako činjenice govore da su katastrofalni, to gore po činjenice. Još gore po onoga ko se usudi da ih javno iznese.
POSLJEDICE MARKUZOVSKOG DRUŠTVENOG INŽENJERINGA
Saad kaže da je na Zapadu uspostavljena nova hijerarhija vrijednosti u kojoj važi:
„Osjećanja marginalizovanih grupa su iznad Istine; Moja istina je iznad Istine; Ilegalni migranti iznad legalnih građana; Kriminalci iznad žrtava; Narkomani iznad djece koja bi da se igraju u parkovima; Transrodne ‘žene’ iznad žena. Dreg kraljice koje tverkuju tokom časa čitanja u vrtiću iznad dječje nevinosti; Spasavanje Majke Zemlje iznad rađanja djece; Plemeniti teroristi Hamasa su iznad ‘genocidnih’ cionističkih Izraelaca…“
Ova perverzna inverzija vrijednosti je prvo indukovana sa akademskih vrhova, a zatim nametana sa političkih. Društvena noćna mora koja je nastala neprijatno podsjeća na „utopiju“ o kojoj je sanjao Herbert Markuze, uticajni ljevičarski mislilac koji se razočarao u radničku klasu i njen potencijal da mijenja društvo.
Udarnu pesnicu društvenog inženjeringa kakav je zahtijevao vidio je u marginalizovanim grupama, inteligenciji i maršu kroz (ne samo obrazovne) institucije.
Ali „ekonomsku klasnu borbu“ nije, kako je očekivao Markuze, zamijenila „kulturna borba marginalizovanih grupa“, već su promjene, o kojima te grupe nisu mogle ni da sanjaju, nametnuli klasno i statusno privilegovani „liberali“.
Markuze je bio „arhitekta“ društvenog inženjeringa, a samoubilačka empatija je postala psihološki mehanizam koji je omogućio da bude sproveden. Markuze je obezbijedio političku matricu koja je kanalisala razorni učinak samoubilačke empatije i dovela do promjena koje su dubinski rastresle i obezličile zapadna društva.
To je bio put kojim je njegova teorija postala transformativna praksa. Svijet unakažen samoubilačkom empatijom je Markuzeov svijet.
Endrus „veliku feminizaciju“ vidi kao „prijetnju civilizaciji“ i smatra da je najvažnije pitanje: „Da li postoji nešto što možemo da učinimo povodom toga?“
Saad kaže da se „mnogi fenomeni šire među ljudskim populacijama na način sličan zarazi“. On ističe da su Džejms Fauler i Nikolas Kristakis pokazali da se gojaznost, odnosno sreća, „šire na način sličan zarazi unutar velikih mreža“ – „ako su vaši prijatelji i njihovi prijatelji mršavi i srećni, veća je vjerovatnoća da ćete i vi biti takvi“.
Saad je pošao od shvatanja „da se suicidalna empatija takođe širi slično emocionalnoj zarazi kroz cijelo društvo i da su njeni efekti dugotrajni. Ne mora da prođe pretjerano dugo da bi… loše kalibrisana emocija ili vrlina izazvala haos u društvu“.
POLITIČKA KOREKTNOST ILI OPSTANAK
Riječima Džeremija Rifkina, američkog ekonomiste i teoretičara društva – doba empatije je zasjenilo doba razuma. Ali njegov pristup je evolucijski i on tvrdi „da se ljudska svijest pomjera od odvojene, utilitarne racionalnosti ka globalnoj, empatičnoj svijesti“.
Saadov je smjeliji. On je odgovor potražio u domenu psihopatologije i sugerisao da noseći stub prosvjetiteljskog preduzetništva nisu urušili njegovi veliki neprijatelji, već hiperprosvećeni „liberali“, glavni baštinici njegovog obećanja, koji su, jednu za drugom, serijski žrtvovali naučne istine na oltaru degenerisane empatije.
Suština „suicidalne empatije“ ogleda se u činjenici da danas mnogi, Saadovim riječima, „više mare za silovatelje i druge kriminalce nego za njihove žrtve. Gledano iz ove perspektive, kriminalci su prave žrtve društva. Oni su tabula rasa zločinci, rođeni plemeniti i savršeni, da bi ih pokvario naš zli društveni poredak“.
Ono što je ključno, među moćnim ljudima koji vjeruju u ovo tumačenje, zasnovano na jednom istovremeno radikalnom i jako nedosljednom društvenom konstruktivizmu, jesu sudije i tužioci koji imaju centralnu ulogu u pravosuđu SAD, Velike Britanije i drugih zapadnih država.
Posebno sve brojnije žene, što je činjenica na koju ću se vratiti kasnije, kada budem govorio o „velikoj feminizaciji“ kao jednom od sugerisanih uzroka potonuća.
Saad piše da su rezultati postali sveprisutni:
„Od podilaženja nasilnim kriminalcima preko zaštite silovatelja do brendiranja samoodbrane kao toksičnog ponašanja. Svjedoci smo civilizacije u brzom padu. Ludačke politike se uvode zato što dajemo prednost osjećanjima navodno marginalizovanih grupa u odnosu na istinu… Riječ je o demontiranju stubova na koje su oslonjene naša sigurnost i sloboda.“
Zato Saad traži od Amerikanaca da „prestanu da ignorišu svoje instinkte za preživljavanje u ime političke korektnosti. To nije samo pogrešna politika; to je krajnji izraz kulture koja je odlučila da aktivno bira sopstveni kraj“.
OKLEVETANA (BELAČKA) RASA I OKLEVETANA (SRPSKA) NACIJA
Stvarnost SAD, koju Tramp nije u stanju da promijeni onoliko koliko bi želio, obilježena je „krizom empatije“ koju karakteriše „sistem inverznog morala“, gdje je bijelac, svaki bijelac, mada posebno ako je pripadnik siromašnijih slojeva i nije sklon samobičevanju i samomržnji, uokviren kao neko ko zaslužuje sve najgore što mu se dešava i gore od toga.
Umjesto ukidanja onih društvenih zala (i „zala“), ideal je postala njihova inverzija – inverzija („sistemskog“) rasizma, inverzija diskriminacije, inverzija prezira…
Umjesto nekada zahtijevanog „sljepila za boju (kože)“, u SAD je zavladalo vjerovanje da je samo boja kože važna – gdje žrtve (i „preživjeli“) mogu biti samo oni ljudi čija koža nije bijela.
Ovakvo shvatanje ima važne sličnosti sa odnosom „građanista“ u Srbiji prema ponosu srpstvom i siromašnijim staležima.
Ovdje je „crvena marama“ nacionalno, srpsko; u SAD rasno, bijelačko. Ekvivalent slike srpstva kao krovnog balkanskog zla, iz kojeg izviru sva druga, koja se javlja u očima slučajno srpskih „liberala“, u SAD je danas slika „bijelstva“, odnosno „bjeloće“, kao zla iz kojeg izviru sva druga.
Otud ogledno „liberalno“ shvatanje da crni ubica ne može biti kriv, već da je ono što „ubija“ spoj, navodno neuništivog, „sistemskog rasizma“ i istorijskih trauma crnaca, oličenih u trgovini robljem.
U očima američkih „liberala“, globalni ekvivalent oklevetanog srpstva na Balkanu je oklevetana bijelačka rasa – gdje ne može da postoji bijelački izuzetak. Znam da je teško povjerovati, ali riječ je o perverznom vjerovanju da je za sve odgovoran i onaj bijelački „liberal“ koji, bukvalno, u SAD danas ljubi crnce u noge i klečeći ih moli da mu oproste, i ona bijela žena koju je silovao crnac. Zato što je ona bijela, on ne može biti krivac.
Nije malo američkih saveznih sudija, imenovanih od strane Džoa Bajdena i Baraka Obame, i tužilaca u saveznim državama kao što je Kalifornija, koji vjeruju da jedan crnac ili ne može biti kriv ili da ne može biti dovoljno kriv da bi zaslužio „nove“ traume u zatvoru.
Čini se da je u novom vrlom zapadnom svijetu najveći od svih grijehova ne priključiti se kultu manjina, posebno rasnih i rodnih. One služe kao „Veniš“ „postideološkog“ (neo)liberalizma, u kome je mjesto pomoćne, „meke“ ideologije zauzeo homonacionalizam.
EMOCIJE UMJESTO ARGUMENATA
Druga, povezana, manje originalna ali temeljnija teza uzrok sumraka Zapada vidi u „velikoj feminizaciji“. Iznijela je, u istoimenom tekstu objavljenom oktobra 2025. godine, Helen Endrus, konzervativna komentatorka.
Ovu, originalno feminističku tezu, prva je, analizirajući „veliku feminizaciju američkih univerziteta“, 2023. godine „okrenula naglavačke“ i radikalno prevrednovala Heder Makdonald, koja je u SAD postala vodeći, veoma originalno konzervativan mislilac, nalik Slobodanu Antoniću u Srbiji.
Polazeći od jednog od prvih slučajeva – histerije kojom je 2005. godine bila obilježena smjena Larija Samersa, tada rektora Univerziteta Harvard koji se usudio da govori „o urođenim razlikama u sposobnostima između muškaraca i žena“ – Endrus analizira posljedice činjenice da su od tada emocije do nogu potukle argumente.
Činjenica da su se oglasili stručnjaci, tvrdnjom „da je sve što je Samers rekao o polnim razlikama u skladu sa naučnim tokovima“, nije uticala „na histeriju“. Oličava je izjava Nensi Hopkins, biologa sa Univerziteta Em-aj-ti:
„Kada je počeo da priča… jednostavno nisam mogla da dišem jer me ovakva pristrasnost čini fizički bolesnom.“
Sličnim emocijama je prethodnih mjeseci dočekan zaključak koji je izvela Endrus:
„Velika feminizacija je zaista bez presedana… Nijedna civilizacija u ljudskoj istoriji nikada nije eksperimentisala sa dozvolom ženama da kontrolišu toliko vitalnih institucija društva, od političkih stranaka do univerziteta i najvećih preduzeća. Čak i tamo gdje žene [danas u SAD] ne zauzimaju vodeće pozicije, one postavljaju ton u tim organizacijama… Pretpostavljamo da će ove institucije nastaviti da funkcionišu pod ovim potpuno novim okolnostima. Ali koji su osnovi za tu pretpostavku?“
Zaključak da su pogrešne, Endrus zasniva na stavu da:
„Problem nije u tome što su žene manje talentovane od muškaraca, ili da su ženski načini interakcije inferiorni u bilo kom objektivnom smislu. Problem je u tome što ženski načini interakcije nisu baš pogodni za ostvarivanje ciljeva mnogih velikih institucija. Možete imati akademsku zajednicu koja je većinski ženska, ali ona će biti (kao što su većinski ženski departmani na današnjim univerzitetima) orijentisana ka drugim ciljevima, a ne ka otvorenoj debati i neograničenoj potrazi za istinom.“
Endrus „veliku feminizaciju“ vidi kao „prijetnju civilizaciji“ i smatra da je najvažnije pitanje:
„Da li postoji nešto što možemo da učinimo povodom toga?“
Ona piše da mnogi, ne samo feministkinje, vjeruju da je „velika feminizacija prirodni fenomen“, da su žene „konačno dobile priliku da se takmiče sa muškarcima i da se ispostavilo da su jednostavno bolje“.
Ali Endrus vjeruje da griješe, da nije riječ o „organskom rezultatu“, već o „vještačkom rezultatu društvenog inženjeringa“.
„Ako sklonimo palac sa vage, on će se srušiti u roku od jedne generacije.“
Ona smatra da žene nisu nadmašile muškarce, već da su istjerale muškarce „nametanjem ženskih normi ranije muškim institucijama“, i da su muškarci danas ti koji su diskriminisani:
„Žene mogu da tuže svoje šefove zbog vođenja radnog mjesta kao da je kuća bratstva u studentskom domu, ali muškarci ne mogu da tuže kada sredina u kojoj rade postane nalik Montesori obdaništu.“
Endrus kaže da postoji prekretnica, koja je pređena u mnogim američkim institucijama, „nakon koje institucije postaju sve više i više feminizovane“. Ne čudi da veliki broj muškaraca više ni ne pomišlja da ostane da radi na fakultetima jer znaju da bi najvjerovatnije ubrzo ostali bez posla „zbog otvorenog izražavanja neslaganja ili zastupanja mišljenja koje se smatra kontroverznim“.
FEMINIZACIJA KOJA TRAJE
Osnove tumačenja koje je Endrus zaokružila iznijete su još 2019. godine u tekstu potpisanom pseudonimom „Džej Stoun“. Njegov autor je sebi postavio dva pitanja:
„Zašto mi, ‘jači’ pol, rutinski gubimo od ‘slabijeg’ pola u ovim sukobima? Zašto su žene posljednjih decenija tako lako postigle prevlast nad nama u najnaprednijim ljudskim društvima?“
U odgovoru koji je ponudio, kaže „da smo mi, muškarci naše vrste, razvili skup instinktivnih, ali uglavnom pasivnih, smirujućih strategija za suočavanje sa izbijanjem ženske histerije – strategija kojima i dalje automatski pribjegavamo iako više ne funkcionišu dobro.
Moguće da žene zahvaljujući svojoj većoj sposobnosti da formiraju emocionalne/histerične koalicije u težnji ka cilju, imaju mnogo više moći nad muškarcima nego što se na prvi pogled čini, i shodno tome one su ili mnogo manje zainteresovane za tradicionalne muške alate ubjeđivanja, kao što je obrazložen argument, ili su manje podložne njima…
U modernim društvima tradicionalna ograničenja ženske moći više ne postoje: Sada svaka predaja toj moći povećava tu moć.“
Očekivano, „Džej Stoun“ je s lakoćom diskvalifikovan kao „mizogin“, ali njegove centralne teze je sada ispolirala i zaokružila jedna žena.
Endrus piše da je uz pomoć njega i Makdonald „otkrila tajne ere u kojoj živimo. ‘Vouk’ nije nova ideologija, izdanak marksizma ili rezultat razočaranja nakon Obame. To su, jednostavno, ženski obrasci ponašanja primijenjeni na institucije u kojima je donedavno bilo malo žena. Kako to ranije nisam vidjela?“
IZOPŠTAVANJE UMJESTO SUKOBLJAVANJA
„Možda zato što sam“, odgovara Endrus, „kao i većina ljudi smatrala da je feminizacija nešto što se dogodilo u prošlosti, prije nego što sam se rodila.
Kada razmišljamo o ženama u pravnoj profesiji, na primjer, mislimo na prvu ženu koja je pohađala pravni fakultet (1869), prvu ženu koja je vodila slučaj pred Vrhovnim sudom (1880) ili prvu ženu sudiju Vrhovnog suda (1981).“
„Mnogo važnija prekretnica“, nastavlja Endrus, „jeste ona kada su pravni fakulteti postali većinski ženskog pola, što se dogodilo 2016. godine, ili kada su saradnici u advokatskim kancelarijama postali većinski ženskog pola, što se dogodilo 2023. godine.
Kada je Sandra Dej O’Konor imenovana u Viši sud, samo 5% sudija bile su žene. Danas žene čine 33% sudija u Americi, i 63% sudija koje je imenovao predsjednik Džo Bajden.“
Zašto je sve to važno? Šta je ključna razlika između muške i ženske dominacije?
Endrus smatra da „najrelevantnije razlike nisu između pojedinaca već između grupa“.
Ona kaže da „pojedinci jesu jedinstveni i svakodnevno nailazite na izuzetke koji prkose stereotipima, ali grupe muškaraca i žena pokazuju konzistentne razlike…
Najvažnija razlika između polova, kada je riječ o grupnoj dinamici, vezana je za odnos prema sukobljavanju. Ukratko, muškarci otvoreno vode sukobe, dok žene prikriveno potkopavaju ili izopštavaju svoje neprijatelje.“
Ono što Endrus smatra podjednako značajnim jeste da su, kako vjeruje, muškarci bolji u razdvajanju i sortiranju problema i manje skloni da stavove i postupke koji im se ne sviđaju vezuju za ličnost osobe, odnosno zajednicu kojoj pripada.
To se devedesetih u Srbiji vidjelo još bolje nego danas u SAD.
„Druga Srbija“, koja se ponosila činjenicom da je „ženskog roda“, kristalisala se oko vjerovanja da zločini koje su u Bosni činili neki Srbi nisu samo „srpski“, što je po sebi neprihvatljivo, već da su otjelotvorenje srpstva.
KUKATI A NE BRILJIRATI
Suština problema se danas najbolje vidi na američkim univerzitetima.
„Najdalekosežniji efekti feminizovanih univerziteta su netolerancija prema neslaganju sa političkom ortodoksijom i pokušaji da se zahtijeva usklađivanje sa tom ortodoksijom. Ova netolerancija biva opravdana pozivanjem na bezbjednost i ‘inkluzivnost’.
Ispostavilo se da žene i muškarci različito vrednuju važnost debate i opravdanost ograničenja govora“, napisala je Makdonald.
„Muškarci podržavaju razvoj znanja koje objašnjava stvarnost, čak i ako ugrožava egalitarne norme, dok su žene spremnije da suzbiju istraživanja ako predstavljaju ‘potencijalnu moralnu prijetnju’.“
„Sve dok retorika bezbjednosti, prijetnje i traume ostane dominantna, pritisak da se zaustavi govor koji nije progresivan će se nastaviti.
Danas se traumifikacija svakodnevnog života, kao i drugi moderni akademski trendovi, brzo širi van kampusa…
Koledži su postali transportna traka koja ka spoljašnjem svijetu prenosi… vjerovanje da su manjine u SAD endemske žrtve, kao i ideju da riječi ranjavaju, da su određena vjerovanja jednaka mržnji i da takva ‘mržnja’ treba da bude zabranjena“, kaže Makdonald.
Zahvaljujući prvenstveno Donaldu Trampu, ovaj trend je u SAD zaustavljen, ali akademska, medijska i društvena moć snaga koje stoje iza njega ostale su ogromne.
Nažalost, to se ne tiče samo Amerikanaca. Ista otrovna logika je sve prisutnija u Srbiji i neodvojiva je od „velike feminizacije“ univerziteta i pravosuđa u Srbiji i „samoubilačke empatije“, koja je odavno prestala da bude zabran „Žena u crnom“ i „Inicijative mladih za ljudska prava“.
Makdonald kaže da je Njujorški univerzitet 1831. godine kao moto izabrao „Istrajati i briljirati“, ali da bi mu danas, feminizovanom, više pristajao slogan:
„Bori se protiv mržnje i oporavi se od traume.“
Na njemu nema mnogo prostora za briljantnost – ka vrhovima studente vode kukanje i insistiranje na stvarnim i izmišljenim traumama.
Endrus pak ističe da nije samo žena:
„Takođe sam neko sa mnogo neprijatnih mišljenja, kome će biti teško da napreduje ako društvo postane sve više sklono izbjegavanju sukoba i vođeno konsenzusom.“
Nametanje konsenzusa je po sebi totalitarno, bez obzira na to kakve su i koliko su plemenite namjere onih koji ga nameću.
Kao „zakleti“ đavolji advokat slab sam na sve one koji imaju hrabrosti da iznesu svoje „neprijatno mišljenje“.
SRPSKI SAN O PROPASTI ZAPADA
I prijatna i neprijatna mišljenja svoju (ne)prijatnost, po pravilu, duguju različitim ideološkim aparatima, ličnim i kolektivnim iskustvima i našem klasnom i statusnom položaju.
Zluradost, koju je Zapad svojim odnosom prema Srbiji i srpstvu upisivao u sve Srbe – da bi je armirao Kumanovskim sporazumom koji je Slobodan Milošević odlučio da (ne) potpiše – učinila je da žudnja za propašću Zapada ovdje bude uporediva sa ljubavlju prema svadbarskom kupusu i gibanici.
Izuzetaka nije malo, ali oni su samo to – izuzeci.
Zato ni meni nije lako da čistog uma i praznog srca pišem o propasti Zapada, šansama da ona bude izbjegnuta i razlozima zašto je ponovo postala legitimna tema.
Radikalni antielitizam, ponosno srpsko samopoimanje i ideologija kojoj sam se (nažalost sa velikim zakašnjenjem) priklonio, ne znam koliko svojevoljno, plus nisam siguran da je to moguće znati, (samo)razumio sam je kao populistički ljevičarski nacionalizam – čine me prijemčivim za uzročno-posljedičnu vezu koju sugeriše Saad.
Činjenica da sam bio meta „kanselovanja“, koje je iniciralo šest „liberalnih“ Srpkinja, da bi ga verifikovala najmoćnija srpska nacionalistkinja, Ljiljana Smajlović, doprinijela je da uzročno-posljedična veza koju sugeriše Endrus bude melem na moju ranu.
Ništa u vezi sa velikom feminizacijom nije crno-bijelo. Ima u njoj nemalo dobra, pitanje je samo da li nas veliko dobro sprečava da prepoznamo velika zla koja marširaju uporedo sa njim i odgovorimo na njih.
Kada je riječ o „samoubilačkoj empatiji“ – „građanističkoj“ u Srbiji koliko i „liberalnoj“ na Zapadu – bojim se da tu nema bjeline. Možda postoji nešto crnje, ali, ako postoji, moja životna iskustva mi ne dozvoljavaju da to vidim.
Pošto ne pretendujem na objektivnost, takva je i američka škola izvještavanja i pisanja koju sam otkrio polovinom devedesetih, nazvali su je „novinarstvo mišljenja“, u smislu imanja stava, ne upotrebe mozga, plus me srpski „softver uma“, naš kulturni obrazac, tjera da zauzmem jasan stav – ubijeđen sam da Endrus i Saad ne prave logičku grešku.
Možda „velika feminizacija“ i „samoubilačka empatija“ ne dovode do propasti Zapada, ali učinile su da naša zluradost dobije oslonac o kakvom ranije nije mogla ni da sanja.
(SRPSKI KOMPAS)
