Rastoci

Piše: Slaviša Čurović

 

Zamislite da ste u situaciji da vas neko mrzi? Normalan čovjek bi se zapitao: „Šta sam uradio da to dosegnem? Koja je moja greška?“

Zamišljam, a to mi je negdje i posao bio, kako se ponaša čovjek koga mrze i kako se nosi sa tim. Onda tražim uzroke zašto bi neko mrzio tog nekog koga bi valjalo odigrati. Da sam mlađi, neiskusniji ili da se sprema predstava sa velikim imenima teatra, gdje se moraš nametnuti logičkim razmišljanjem na čitajućim probama, ulazio bih u uzroke iz djetinjstva, mladosti, tragao bih gdje se zapatila ta žica jada da čovjek postane takav da ga mrzi većina, da se raduje njegovom odlasku. Kako pozorište prenaglašava sve, makar bilo i najmodernije, od njega sam se odaljio skoro pa nevoljno, ali sasvim malo da bi taj način razmišljanja izgubio.

Na filmu nema te dubine u traganjima, ali je dubina zapravo u znanju da to doneseš bez lamentiranja i silnih, višenedeljnih proba. Makar kod nas. Drugo je Zapad, i to kad se hoće, mada ne prečesto, pa se sve ovo iz pozorišta odradi kao priprema, a onda se priredi scena pred kamerama.

Zašto ovo? Razmišljam koliko je diktator iz Rastoka, a plediram da sam prvi upotrijebio tu floskulu, bio pogubljen tokom decenija vlasti ne osjećajući da se polovina, a najčešće i više od polovine (brojanje glasova za njegovog zemana je bilo kao brojanje para bande nakon pljačke banke) naroda kojim on „vlada“ osjeća tako da jedva čeka da ode i ostavi nas na miru.

Koliko čovjek može biti osion, neosjetljiv, bahat na kraju, da se ne zapita: “ Ma šta je ovo, daj da popravljam utisak, ovako ne valja“. Ne, on je stezao, pritezao, dopravljao, dok nije puklo i dok nije pao. Sa vlasti. Ista ona dobrano natpolovična većina je izašla da slavi što je otišao. Sa vlasti.

I danas se osjeća sloboda.

U boksu je na primjer Kus D’ Amato učio svoje borce da dok su u ringu, nauče sebe da posmatraju u toku borbe u kojoj učestvuju kao da su van istog i da se koriguju sami, da mijenjaju taktiku da bi došli do pobjede. Malo ih je moglo to, ali tih nekoliko primjera da se to može naučiti, postali su najveći, Muhamed Ali recimo je to znao instinktivno i po pameti. Neko je to znao jer je bio sam genijalan, da ga niko učio nije. Miodrag Perunović, recimo. Kao i Ali. Isto je i na sceni i pred kamerama. Isto je i u politici. U svemu. Nema škole koja uči kad nešto nemaš u sebi.

E tako je naš predpenzioner iz Rastoka bio netalentovan za učenje. Išao je jednobrazno, po naučenoj matrici komunističkog aparatčika i djelovalo je da može. Djelovalo je da se mijenja i prilagođava vremenima koja su bila turbulentna i da zna kad da jurne, kad da prikoči, kad da krene do otkaza, a kad da otalja u oprezu.

Ali bila je varka. Kao i svi koji nisu veliki šampioni, predpenzioner iz Rastoka je naučio šablon, kao dobar i mlad komunac, ali nije imao dara da ga nadogradi.Prosto, jer nije bio rođeni šampion, kome instinkt govori kad i šta.

Sad može da se lamentira i sa vjerovanjem…Muhamed Ali je bio vjernik, Perun je vjernik,npr.i Tolstoj je bio vjernik…Dobijali su inpute i „odozgo“.Sasvim je jasno.

Ali, s druge strane, Staljin nije bio vjernik, Hitler nije bio vjernik, Tito nije bio vjernik…I? Donijeli su nesreću totalitarizma. Prvi je smanjio NJemačku na ovo što je danas, odveo u smrt oko 60 miliona ljudi po svijetu, drugi je smanjio nacije SSSR-a za 27 miliona, indirektno je kriv za ratove od Abhazije do Ukrajine ispisujući granice gulazima, treći je pripremio klanicu u kojoj se istogovoreći narod poklao na pragu 21.vijeka.

A svoj trojici su ideje bile megalomanske, uvijene u jednakost, a suština je bila i ostala – VLAST.

Ne upoređujem predpenzionera iz Rastoka, mada „Nomen est omen“, sa ova tri diktatora, ali nas je isti „rastočio“ dobro.

Podijelio jedan narod na četiri dijela, posijao mržnju među braćom, napravio takav moderan SSSR na teritoriji od 13.000 kilometara kvadratnih, da bi mu sva trojica pokojnika aplaudirali na genijalnom „pravljenju novog čovjeka, novog Crnogorca“.
Onog koji prevodi svog najvećeg pisca, koji je spreman da brata ubije i protjera, koji će ako treba bombom na crkve i manastire, koji neće prezati i da krene u rat u svojoj zemlji da bi dokazao da je u pravu za ovu mantru koja mu je medijski servirana od predpenzionerovih medijskih i kulturnoradnih slugu tako dobro da bi i Gebels aplaudirao, Berija bio oduševljen, a Dolanc bi se smješkao na ovaj strateški potez stvaranja „novog čovjeka“.

I kao u slučaju sve trojice, mada ne poredim predpenzionera iz Rastoka sa njima, projekat je propao, ali je evaluacija ( u CG je npr. bilo moderno reći,kad nešto ukradu od naroda kakvo ostrvo ili plažu pa uzmu za sebe pod tuđim imenom, „valorizacija“) donijela haos.Svi znamo kakav u sva tri gore opisana slučaja.

A kod nas? Moguće da smo toliko mali da se možemo izvući nakon 30-togodišnje „valorizacije“, a moguće da smo u zadnji čas pobijedili kao narod.

Jer Staljina, Hitlera i Tita nije smijenio narod, nego je negdje cijanid, a negdje biologija učinila svoje.

Kod nas je narod ipak pobijedio, s tim što nam treba neko Alijevskog ili Perunovog instiknta i genijalizma, ili Tolstojevog mira u uzavrelom loncu.

Ima li ga Crna Gora?Moguće da ima, a ako se neko sprema na ovo, ne bi bilo na odmet gledati meč npr. ALI – FOREMAN iz Kinšase 1974-te, ili PERUNOVIĆ – JOVANOVIĆ iz 1981-ve iz Splita, ili se baciti na „Hadži Murata“ napisanog potkraj 19.vijeka.

Da se nauči koliko čovjek kad promisli umije i ono što misli da ne umije, koliko može da pobijedi sve predrasude i otkloni sve prepreke a da ga na kraju dana ili karijere, niko ne mrzi.

Znam da predpenzioner iz Rastoka nije mario za boks mnogo, težak i obiman je i Tolstoj bio, siguran sam… ali bi naši novi asovi koji stižu da poprave haos nastao iza njega, mogli da uzmu ovo u obzir i shvate da se mir i spokoj najviše čuvaju kroz rad na sebi, napredak u razmišljanju i u neprestanom zapitkivanju: “ Kako ću to pobijediti drugoga ako ne pobijedim sebe“.

Ili: „Kako od Crne Gore napraviti normalnu zemlju i da učinimo da se niko ne osjeća nepozvanim u sopstvenu kuću“.

E to se zove mudrost. Imamo li je mi u CG, ne znam, a hoće li nam trebati, u to sam sasvim siguran da će je morati nekako naći svi koji će sjutra voditi istu.

A da je složeno, složeno je.Većina bi pobjegla kad shvati razmjere haosa koji je ostavio diktator i predpenzioner iz Rastoka.Ali najbolji će zasukati rukave i suočiti se.
Mudro i taktički.Nekad primajući udarce, nekad ih zadajući.Nekad čekajući, ponekad se praveći jačim nego što su, ili slabijim nego što jesu.

Kao Muhamed Ali onomad sa strašnim Foremanom, kao Perunović sa Savčenkom, kao Tolstoj sa unutrašnjim ratom u kome se mudrošću donosio mir- tj.pobjeda.

Za ovo se mora znati i istorija problema, kultura koja mora raditi na tome da se prouči problem i da se objasni da mržnja ne vodi pobjedi,da se odgoji u sebi prvo odluka da se pomirenjem mudro pobijedi u ovom strašnom kulturnogeniocidnom ratu koji je Crnu Goru doveo do ivice ambisa i učinio da za malo postane novo bure baruta Balkana. Rastočko.

 

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici „Drugi pišu“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)