Pravni stav: Ratifikacija ugovora SPC i Crne Gore – da ili ne?

Piše: Protojerej-stavrofor dr Velibor Džomić

U javnosti je ovih dana otvoreno pitanje eventualne ratifikacije (potvrđivanja) Temeljnog ugovora između SPC i Crne Gore u Skupštini kao zakonodavnom organu. Crna Gora je do sada zaključila tri ugovora kojim je uredila svoje odnose sa Rimokatoličkom crkvom, Islamskom i Jevrejskom zajednicom i oni su i dalje na snazi. Od tri zaključena ugovora jedan je ratifikovan u Skupštini Crne Gore (Temeljni ugovor između Crne Gore i Svete Stolice), a dva nisu već su stupili na snagu danom zaključivanja.

Potpisnik ovih redova spada među one pravnike koji smatraju da nije bilo pravnog osnova za ratifikaciju Temeljnog ugovora između Svete Stolice i Crne Gore, jer je u pitanju bilateralni državno-crkveni ugovor između Rimokatoličke Crkve i države Crne Gore kojim se uređuje pravni položaj rimokatoličkih dijeceza (Nadbiskupije barske i Biskupije kotorske), klirika i vjernika, a ne bilateralni međudržavni ugovor između Države Vatikanskog grada i države Crne Gore. Tom prilikom, otvorena su i druga pravna pitanja, ali ona nisu važna u ovom slučaju.

Pitanje zaključivanja i izvršavanja međunarodnih ugovora je regulisano Zakonom o zaključivanju i izvršavanju međunarodnih ugovora (”Službeni list Crne Gore”, br. 77/2008). Postojanje i primjena ovog zakona ne dozvoljava proizvoljnosti i akrobacije nepravničkog karaktera. Naime, odredbom iz člana 1 ovog zakona je propisano da se njime uređuje postupak zaključivanja, potvrđivanja i izvršavanja međunarodnih ugovora, kao i druga pitanja u vezi sa stupanjem na snagu, objavljivanjem, izmjenama i prestankom važenja međunarodnih ugovora. Dakle, postupak je vrlo precizno i jasno normiran zakonom. Dalje, u članu 2 stav 1 zakona je propisano da je međunarodni ugovor – ugovor koji Crna Gora zaključi u pisanom obliku sa jednom ili više država ili sa jednom ili više međunarodnih organizacija, regulisan međunarodnim pravom, sadržan u jednom ili više međusobno povezanih dokumenata, bez obzira na njegov naziv (sporazum, konvencija, pakt, povelja, konkordat, protokol, memorandum, deklaracija). U stavu 2 istog člana je propisano da se ne smatraju međunarodnim ugovorima, u smislu ovog zakona, protokoli, zapisnici ili drugi pisani akti koje radi izvršavanja međunarodnih ugovora zaključuju organi ovlašćeni tim ugovorima, kao i drugi međunarodni akti koje zaključuju organi državne uprave u okviru svoje nadležnosti, a kojima se ne preuzimaju nove obaveze za Crnu Goru (administrativni međunarodni ugovori). Iz navedenog se zaključuje da je i pojam međunarodnog ugovora precizno definisan i normiran.

SPC nije država, a nije ni državna Crkva Republike Srbije, kako se u Crnoj Gori veoma često pogrešno prikazuje od strane javno deklarisanih protivnika Crkve. Osim toga, SPC nije ni međunarodna organizacija u smislu citiranih zakonskih odredbi bez obzira što postoji i svoju evanđeljsku misiju vrši u velikom broju država na zemljinoj kugli. Otuda Temeljni ugovor između SPC i Crne Gore ne predstavlja međunarodni ugovor u smislu važećih zakonskih odredbi i ne podliježe postupku ratifikacije. Temeljnim ugovorom se konkretnije uređuju odnosi između Crne Gore i SPC koja na teritoriji Crne Gore u okviru svoje istorijske kanonske jurisdikcije ima četiri svoje eparhije, arhijereje, sveštenstvo, monaštvo i vjerni narod.

Treba imati u vidu i da Temeljni ugovor između SPC i Crne Gore ne ispunjava uslove za status međunarodnog ugovora iz članova 5, 6, 7, 8, 9 i 12 navedenog zakona kojim su normirana pitanja pokretanja postupka za zaključivanje međunarodnog ugovora, utvrđivanja osnove za vođenje pregovora, određivanja delegacije Vlade za vođenje pregovora, punomoćja za vođenje pregovora, izvještavanja Vlade o pregovorima i dostavljanja zaključenog međunarodnog ugovora.

Dalje, odredbom iz člana 14 zakona je propisano da Skupština Crne Gore potvrđuje međunarodne ugovore koji zahtijevaju donošenje novih ili izmjenu važećih zakona, međunarodne ugovore koji se tiču pristupanja Crne Gore političkim ili vojnim savezima, kao i međunarodne ugovore čijim je odredbama izričito propisano njihovo potvrđivanje.

Temeljni ugovor između SPC i Crne Gore ne iziskuje donošenje novog ili izmjenu važećeg sistemskog zakona kojim se uređuje pravni položaj Crkve i vjerskih zajednica. Crna Gora u ovom slučaju ne pristupa nikakvom političkom ili vojnom savezu, jer SPC nije ni politička ni vojna organizacija. SPC nije zahtijevala i ne zahtijeva ratifikaciju (potvrđivanje) Temeljnog ugovora u Skupštini Crne Gore. Kao što se vidi, ni u ovom slučaju nisu ispunjeni zakonom propisani uslovi za ratifikaciju Temeljnog ugovora.

Predlagači i zagovornici ideje o ratifikaciji Temeljnog ugovora između SPC i Crne Gore u Skupštini Crne Gore, po svemu sudeći, nisu dovoljno upoznati sa zakonskim normama koje su vrlo jasne, precizne i obavezujuće. Ovo je samo jedan od primjera na kome se pokazuje da ne može biti, kako je jedan nedavno naveo, ”tri pravnika, a pet mišljenja”. Oni koji se zalažu za nezakonit pristup Temeljnom ugovoru SPC i Crne Gore treba da imaju na umu da se njihov predlog može sagledati ne samo iz pravnog nego i iz drugih uglova, ali o tome nekom drugom prilikom.