Pomirenje

Piše: Slaviša Čurović

Smeta pomirenje? Udri po Andriji Mandiću, po Marku Kovačeviću redovno – ne preskačući ga ni za tvit, dohvati Milojka Spajića i rastegni mu ekonomiju, udri po Demokratama da su nebitni, idi na Jakova da se ništa ne pita, ne daj da se piše po portalima koji nisu vaši, Milanu Kneževiću prebrojte svako rusko krvno zrnce, bivšoj ministarki kulture Bratić se obraćajte samo sa psovkama jer je , iako dama, jedina imala hrabrosti da dirne u osinjak mačoiziranog kvazieliterstva, a onda na koncu ucijenite pokoga alavoga iz nove vlasti ne bi li zagorčao život ovom krhkom suživotu u crnogorskoj politici danas. Naredi da drugi ešalon DPS-a preleti u vlast ne bi li imali trojanske konje sjutra i to je to. Dodaj manjine i odmah ih iskoristiti objašnjavajući kako su samo dekor, iako prvi put nisu to. Psovačka strategija šovinizma dovedena do perfekcije i razmiljela dubini. Bogami i širini, jer medijski pritisak lažnih istina je još jak. A demokratija krhka.

Kao da je otvoren duh iz boce, crnogorsko nadgornjavanje oko pripadnosti Crnoj Gori, ulazi u fazu svoga političkog ali i kulturološkog kraja. Prepoznaju se ogoljeni obrisi te kvazielite čiji je obrazac ponašanja i diletantski manipulativni provincijalizam baštinio samo mržnju, podjele i provokacije što je sve zajedno imalo za cilj njihovo vječito vladanje Crnom Gorom i koruptivno špekulisanje kvazi rodoljubljem.

Kada se ogoli jedan primitivan, nedorečen, neutemeljen stav a zove se šovinizam, on ostane baš to, nakarada i neprilika svakog društva koje bi da gura naprijed sa različitostima koje odlučuju i koje se mire. Ali interes šovinizma je uvijek bio lična promocija neznanja, mržnja činjenica i otklon od bilo kakvog smislenog dijaloga.

Kada se poveo kakav – takav dijalog, još onomad, nakon 30.08.2020 – te, još su se kvazipatriote nadale da mogu u nekom skorom političkom ratu opet isplivati i dijeliti lekcije o kulturi dijaloga, evropejstvu i tvorenju državnosti. Kada su politički nokautirani 2023-će na izborima svih vrsta, ostalo im je da tonu psovkama, uvredama i zajedljivošću. Kada se na to odgovorilo kulturnim obrascem, doduše nesistemskim, psovke su povećavane do spaljivanja istih. Mada sam uzalud upozoravao da netalenat jedva čeka da bude bilo kako priznat kao relevantan subjekat društva i da onda sa platforme uvaženosti brani svoju ideju iza koje nema stvarnog rezultata u oblasti kojom se bavi.

No i tako se jedinstvenost različitosti Crne Gore ipak drži na površini sa većinom čija heterogenost nije upitna, ali čija ideja je ista za sad. Mir, rad i borba za boljitak društva, bolje reći ozdravljenje istog.
Čini se da krhkost te jednačine daje snagu rezultata, ali ukoliko se poklekne na bilo kojoj usputnoj stanici ka cilju, pokazaće se da psovači imaju snagu u jednom polarizovanom društvu, na čijoj su polarizaciji radili predano, te ovaplodili sve što niko normalan ne bi poželio svom potomstvu – trajne podjele i getoizaciju malog prostora sa viškom energije kakva jeste Crna Gora.

Ostaje budućnost. Da li je ona svijetla ili je ta majska zora predaleko za psovku, a blizu za suživot, moraće vrijeme da da odgovor.

Ono vrijeme koje se utroši na smirivanje strasti, na jednake šanse i istovjetnu želju da ne budemo stanica za pretovar švercovane robe, biće vrijeme za budućnost svih nas. Sve drugo vrijeme utrošeno na polemiku sa bivšim, a danas još jačim, šovinistima biće vrijeme neshvatanja da samo pod uslovom da se ta pošast minimalizuje, a na kraju i proglasi smiješnom daje nadu u svitanje zora nad ovom najljepšom zemljom na zemaljskom šaru.

U protivnom, daćemo za pravo drugorazrednima da natovare na leđa pomiriteljima ono breme koje ovi prvi spremaju za naivnost dobonamjernosti ovih drugih koja nekada ide krivo, gladeći bivše kadrovike šovinista, a nekad pravo – hapseći bulumentu koja je oružje uzimala na revers iz MUP-a, a onda batinala novinare i hapsila narodne tribune iz drugog tabora podmećući im Paje, Sinđe i penzionere sa praćkama.

Koja psuje, pa kad to radi, onda je to kultura, a kad se psovka spali onda je to ravno skandalu.

Koja traži da se ona žena koja ih je posmjenjivala sa mjesta odlučivanja u kulturi protjera bilo gdje, a da oni imaju legitimno pravo da opet biraju svoje “ pacifiste “ sa bacačima plamenih slogana za direktore i direktore direktorata.

Malo je kasno da se vrate iz ponora psovki, protjerivanja i sastanaka iza zatvorenih vrata, kao recimo u CNP-u ovih dana, na kojima bivši i sadašnji direktorčići raspravljaju o tome kako da strategiju očuvanja podjela dovedu u ravan svakodnevice i čuvanja spavača nje iste.

Pa ili da kujemo, ili da ne probamo ako se plašimo, kovanja nove slike lijepog i apsolutno opravdanog suživota crnogorskih razlika u 21 – vom vijeku. U kome psovki nema i u kome se živi od rada, ne od apanaža za psovke i nerad.

Alternative nema, sem ako glas psovača i apanažista režima nadglasa razum logike i znanja. Onaj glas koji nas je vodio do pada posljednje evropske diktature koja ako se vrati, svi mi sa početka teksta, sredine i s kraja, zaključno sa prebijanim i hapšenim IN4S-om, možemo sami ući u traktore koje će kupiti ovi “ elitaši “ od kusura tovara banana punjenog praškastom supstancom kojem su tako aplaudirali da su psovke spaljene, a elita se još drži nerazbaštinjena, proglašena nepokretnim ( u pozicijskom smislu ) kulturnim dobrom.

Koja ipak trči počasni krug svog trodecenijskog maratona u kome su poštenje, znanje i mir ipak imali veću kondiciju od psovki i šovinistickih podjela.

Za sad. A za dalje – treba raditi, a ne trošiti vrijeme na osvrtanje na psovače, vječite preletače i uglađene lopove sa bivših pozicija, koji sebi žele samo novac a budućnost su sveli na samoodržanje svog opskurnog talenta.

Pa ili jedno ili drugo. Odlučimo sami. Pardon, odlučite sami, većina sa početka teksta.