Marković: Crkva želi samo prirodnu zaštitu njenih prava i interesa koje im garantuju kanonsko pravo, Ustav i zakon

Ovo je prvi put u Crnoj Gori da se radna verzija ugovora u potpunosti čini dostupnom javnosti, čime se eliminiše kao „argument“ da je nešto namjerno skrivano od građana

Još od vremena trajanja Vlade Crne Gore na čijem čelu je bio premijer, gospodin Zdravko Krivokapić, vode se pregovori u vezi uslova i sadržine tzv. Temeljnog ugovora između Države Crne Gore i Srpske pravoslavne crkve, što je sasvim logično i prihvatljivo, budući da pored specifičnosti ovakve vrste ugovora, svaki, pa i ovaj predstavlja saglasnu izjavu volja ugovornih strana, pa stoga zahtijeva određeno duže vrijeme i angažovanje, koji prethode njegovom zaključenju.

O uslovima za zaključenje tog ugovora bio sam lično upoznat, s obzirom da sam kao jedini nezavisni Ekspert pravnog tima Mitropolije crnogorsko-primorske učestvovao u pregovorima vođenim sa Vladom Crne Gore povodom tada spornih odredaba Zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica.

Namjerno kažem „tzv.temeljnog“ budući da je izraz „temeljni“ više svojstven ugovorima između strana koje imaju međunarodni subjektivitet, kakve su recimo države, ili Sveta stolica kao vrhovna vlast Katoličke crkve, koje nema Srpska pravoslavna crkva ni uopšte, pa stoga ni u Crnoj Gori.

Sjećam se da je povodom tog ugovora još sredinom 2021. godine u službenim prostorijama Sabornog hrama Hristovog vaskrsenja u Podgorici održan sastanak, kojem su, pored sadašnjeg mitropolita Joanikija prisustvovali nekoliko članova pravnog savjeta MCP i ja, kao i predstavnik Vlade Crne Gore, kada nam je predočena do tada usaglašena radna verzija, na koju od strane članova Pravnog savjeta nije bilo nikakvih primjedbi.

Tom prilikom određene primjedbe su postojale isključivo sa moje strane, i to u dijelu odredbe kojom je bilo predviđeno da Crkva nema pravo raspolaganja sopstvenom imovinom bez saglasnosti Vlade Crne Gore, što bi po mom mišljenju bilo u suprotnosti sa Zakonom o svojinsko-pravnim odnosima koji reguliše tu materiju, te odredbi čl. 58. Ustava Crne Gore kojom se jemči pravo svojine, kao i u dijelu odredbe gdje nije određen krajnji rok donošenja propisa iz oblasti restitucije nekada nacionalizovane crkvene imovine.

Kratko vrijeme nakon toga sam saznao da je prvom mojem prigovoru udovoljeno, tako što je u radni tekst ugovora, umjesto ranijeg rješenja kojim se određuje prethodna saglasnost države za raspolaganje, uneseno da će se u pogledu eventualnog raspolaganja one crkvene imovine koja je proglašena kulturnom baštinom, primjenjivati zakoni koji regulišu zaštitu kulturnih dobara, a država od nedomaćinskog raspolaganja kulturnom baštinom zaštititi putem zakonskog prava „preče kupovine“, dok je u pogledu drugog mog prigovora u ugovoru unesena odrednica ,,razuman rok“, što će Crkvi dati mogućnost da u budućem periodu podsjeća organe državne vlasti na ovu ugovorenu obavezu.

Zbog čega tada usaglašeni tekst ugovora nije potpisan, nemam nikakvih saznanja, osim mog tada intimnog zaključka da je i u pogledu ovog pitanja „neka“ politika odigrala svoju ulogu.

Ono što je bitnije za mene kao pravnika je činjenica da temeljni ugovori zaključeni u pogledu prava i obaveza svih ostalih vjerskih zajednica na teritoriji Crne Gore, nijesu imali bilo kakav medijski epilog, a kamoli reakciju građana, bilo pozitivnu ili negativnu, kao što je slučaj sa predmetnim, iako, bez obzira na mogući razlog što je pravoslavno stanovništvo većinsko u Crnoj Gori, nikako se ne može zanemariti ni značajan broj građana muslimanske, katoličke i drugih vjeroispovijesti, sa imovinom tih vjerskih zajednica, ogromne vrijednosti.

Drugo što smatram bitnim za ukazati je činjenica da radna verzija ugovora između države i SPC sadrži skoro jednaka prava i obaveze kao i u slučaju ugovora u pogledu svih ostalih vjerskih zajednica, pa čak SPC u nekim svojim odredbama ima manji obim prava nego kada su u pitanju sve ostale vjerske zajednice.

I treće, što je ovo prvi put u Crnoj Gori da se radna verzija ugovora u potpunosti čini dostupnom javnosti, čime se eliminiše kao „argument“ da je nešto namjerno skrivano od građana, pa i pored toga nikada ranije nije bilo reakcije povodom drugih, neobjavljenih nacrta ili gotovih ugovora, a kamoli da su se tim povodom organizovali protesti.

Otuda je očigledno da se jedna potpuno normalna i uobičajena situacija, identična sa onim u pogledu svih ostalih vjerskih zajednica, koja je stoga kao trebalo da prođe bez bilo kakve reakcije, koristi isključivo od strane određenih političkih krugova i isključivo u političke svrhe, u koje se pokušava uvući i Crkva, koja u tome ne želi učestvovati, mimo prirodne zaštite njenih prava i interesa, koje im garantuju kanonsko pravo, Ustav i zakoni.

Izvor: FB profil advokata Velibora Markovića