ISTA ONA STARA – CRNA

PIŠE: Emilo Labudović

Da se razumijemo, protiv sam svakog nasilja prema bilo kome, jer nasilje samo potvrđuje da ono životinjsko, onaj primalni krik nastao dok smo silazili s drveta još uvijek nije pobijeđen. Ali, nasilje je dominantna atmosfera u kojoj živimo da tako da je odavno prestalo da bude samo incident. Tuku i tuku se u vrtićima, tuku i tuku se u školama, tuku u kućama, na ulicama… gdje stignu i koga stignu, samo pod uslovom da je „stignuti“ slabiji i nezaštićen. Čak i ono kvaziviteško „jedan na jedan“ i fer tučnjava nestali su kao poslednji stadijum moralnog posrnuća koje nas je zadesilo. Sada je na djelu grupno „razvaljivanje“ žrtava, a ako „deset na jednog“ nije dovoljno, tu su šipke, bezbolke, cigle, kamenice… A gore i od samih batina, povreda i trauma, sada su tu i obavezni navijači za jačega i za jače, „naoružani’ telefonima, spremnih da tu sramotu „šeruju“ na sve strane i nasilnike, te poslednje ljudske kreature, učine dnevnim „herojima“. I, naravno, društvo nesposobno da tome ako ne stane na kraj a ono da ga makar koliko toliko suzbije.
Tuku, dakle, gdje stignu, ne birajući ni mjesto ni vrijeme. Tuku, ili makar prijete da će tući, i na benzinskim pumpama. Tuku ili prijete tučom koga stignu, pa se, eto, među žrtvama sad neki dan našao i onaj zlosrećni Jefto, inače „kamilica“ među DPS vukovima. Izvjesni Ž. L. nasrnuo je na Jefta samo zato što je (ako mu je vjerovati) „Crnogorac i član DPS“! Ali, šta god da je motivacija „nasilniku“, najiskrenije osuđujem ovaj neprimjeran čin. I ne samo što je riječ o Jeftu, već i da je žrtva bila bilo ko jer se gnušam nasilja u bilo kojem obliku. I da Jefto nije, u ime nasilnika, „definisao“ njegove motive, i da još pride trenutnu društvenu atmosferu nije okarakterisao kao „nekom novom Crnom Gorom“ bio bih spreman da ga branim i po cijenu batina. Ali, Jefto ne bi bio Jefto da nije – Jefto!

Tući Jefta samo zato što je Crnogorac je – nosens jer to, samo po sebi i samo za sebe, nije nikakva krivica. A, osim toga, bilo bi previše kandidata. E, sad, da je Jefto kojim slučajem Srbin ili „frontovac“, bila bi to sasvim drugačija priča. Jer, Srbe i „frontovce“ je dozvoljeno tući, pljuvati, ružiti, nazivati svim i svačim i, na kraju, vješati o vrbe. Takođe, tući Jefta samo zato što je član DPS je ortodoksna glupost jer u toj partiji, srećom, ima mnogo časnih ljudi. A tući Jefta zato što je Jefto bilo bi isto tako neprimjereno, ali samo sa stanovišta metoda. Jer tuča je, sama po sebi, neljudska i životinjska i odraz poslednjeg primitivizma.
Ali, taj isti Jefto ne samo što nije sazivao konferencije za novinare kad su „njegovi“ tukli druge nego se živ čuo nije. A tukli su, nije da nijesu, zvanično i nezvanično, po danu i po mraku. Ili Jefto misli da su se zaboravile čuvene „trojke“ kojima su njegovi „utjerivali red“ po ulazima, liftovima, mračnim uličnim ćoškovima. I ne samo tukli, već i glave skidali. A sve, opet, samo zato što nijesu bili Crnogorci, ili su to bili nedovoljno po kriterijumima koje su Jeftovi vaspostavili, ili zato što nijesu bili u DPS. Potpisniku ovih redova je bila otvoreno ponuđena članska karta Jeftove partije kao izlaznica iz Spuža. Odbijanje je „koštalo“ šest mjeseci uživanja u komociji pritvorske ćelije tri sa tri, sa devet stanara. A koliko su tek surovih batina „podijelili“ Jeftovi u „betonjerkama“ po centrima bezbjednsti (i potpisnik teksta još pamti njihove „potpise“) ne bi stalo ni u hiljadu Jeftovih konferencija za novinare.
I da opet ponovim, gnušam se svakog nasilja, makar to bio i mrk pogled, i najiskrenije i bez dvojbe osuđujem Jeftovo „stradanije“ na benzinskoj pumpi. Ali, sa druge strane, pokušavam i da razumijem reakciju „napadača“. Kažem: razumijem ali ne i opravdam. I sve mi se čini da je to bila instiktivna reakcija, krik sužnja na dugogodišnje „robovanje“ atmosferi straha, pritiska, nepravde, ugnjetavanja koju su „fabrikovali“ Jeftovi. Kao kad pukne čir koji je godinama bolio i gnojio i izlije smrdljivu sukrvicu i gnoj. Neprimjereno, ali…
Da sam prisustvovao tom činu nasilja, stao bih na Jeftovu stranu. Ne zbog Jefta, jer i Jefto je žestoko kumovao atmosferi koja porađa nasilje kao normalan oblik „komuniciranja“. Jer, i teorija i praksa su pokazale da nasilje ništa ne rešava već samo njegovu spiralu vodi u nove krugove. Ali, ni Jeftu ni Jeftovima nikad ne bih priznao da je ovo „neka nova Crna Gora“. Ne, ovo su, iskreno se nadam, poslednji ostaci doskorašnje, Jeftove, čCrne Gore u kojoj su sila i nasilje, u svim svojim oblicima, od zakona, policijske palice, bezbolke pa do pištolja i golih pesnica, bile osnovne poluge vladanja i ponašanja. Ta stara, Jeftova, Crna Gora, crna da crnja biti ne može, uprkos svim naporima i nastojanjima, još uvijek odolijeva i traje. Ali, Jeftovo je, ipak, definitivno prošlo i, u Boga se nadam, dolazi vrijeme Crne Gore u kojoj će čak i Jefto bez straha i problema moći da toči gorivo gdje god mu se strne.